Literarno slavljenje života

Kao vjerojatni kvalitativni vrhunac prošlogodišnje produkcije poznate edicije Na tragu klasika (Hrvatsko filološko društvo i Disput, urednica Irena Lukšić) ističe se roman Ševa mađarskoga pisca Dezsőa Kosztolányija (1885–1936). To je već treća u sklopu te edicije objavljena Kosztolányijeva knjiga. Roman Ševa prepoznaje se kao srodan prethodnom na hrvatski prevedenu autorovu romanu Ana Edes, a veže ih ozbiljan pristup prikazu psiholoških proživljavanja manjeg broja blisko povezanih osoba i nepristrana pozicija tzv. sveznajućeg pripovjedača u trećem licu, koji ponašanje i postupke likova povremeno komentira zajedljivim, duhovitim opaskama. Autor na maestralan način, uz mnogo humora, strasti i emocija, oslikava život u mađarskoj provinciji (fikcijski grad Sarszeg, preslika autorove rodne Subotice) s kraja 19. stoljeća (1899). Posredujući stvarnost ostarjela bračnoga para Vajkay, čija svakodnevna egzistencija doživljava hedonističku renesansu tijekom sedmodnevne odsutnosti njihove 35-godišnje kćeri Ševe iz zajedničkog doma, Kosztolányi ispisuje dojmljivu psihološku studiju karaktera, ali i sociološki prikaz tadašnjega provincijskog života u Mađarskoj.

Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb, 2017.

Nakon uvoda Kosztolányi u opisu interijera skromne kućice Vajkayevih detaljističkom preciznošću posreduje intimno ozračje malograđanske provincijske obiteljske zajednice, sa sobama punim „jeftine tričarije: bazarski ibrici, minijaturni porculanski psići, srebrni pokalčići i pozlaćeni anđelčići“, prikazani kao svojevrsni „idoli provincijskog života, postavljeni na gornju policu iza naslona divana s kojih se svakodnevno, pojedinačno, brisala prašina“. Prelazi na opis eksterijera, vreve subotnjega sajma, sa svađama sluškinja, kokodakanjem kokoši, cjenkanjem kupaca i podvikivanjem trgovaca te snebivanjem domaćica nad skupoćom, postupno krojeći uvjerljivu sliku varoši kao pozornice na kojoj će njegovi antijunaci doživjeti kratkotrajnu intimnu transformaciju svakodnevice i raspoloženja, da bi se ubrzo, po povratku odsutne kćeri, vratili u poznatu im neveselu životnu kolotečinu. Konačna antikatarzičnost proživljenoga Vajkayevima dodatno potvrđuje svijest o promašenosti egzistencija, svedenih na dosadnu rutinu i isprazno polagano klizanje u smrtnu nepovrat.

Unatoč blagoj ironiji i zajedljivosti, Kosztolányijev pristup lišen je poruge; riječ je o simpatiji i žaljenju, o tuzi zbog života provedenih u inerciji, rutini, dosadi i susprezanju. Roman tako implicitno na literarni način slavi život i apostrofira nužnost uživanja u malim, svakodnevnim veseljima. Dezső Kosztolányi naglašava nužnost pridavanja pažnje samome sebi, onkraj sebičnosti i zakidanja drugoga, te nužnost borbe protiv zapadanja u rutinu, koja budi lijenost i život pretvara u dosadu, a čovjeka čini slijepim pred bogatstvom koje mu se neprestance nudi. Jer svaka provincijska sredina bogata je sadržajima i užicima ako je čovjek radoznao i ne korača svijetom ugašenih osjetila i zatvorenih očiju. Sve to suptilno poručuje Kosztolányi u elegantno pisanu romanu profinjena stila i topla, suptilna humora. Nešto oštriji i trpkiji njegov humor postaje kod deskripcije izgleda i ponašanja lokalnih političara, npr. nadžupana, koji je prikazan kao čovjek „čupavih, zamršenih brčina“ u kojima kao da je zaboravio četku, a on pak „neprestano đipa“, vrpolji se, maše rukama, „poput nekog nemirnog, živahnog glodavca“. Autor ne libi iskazati antipatiju spram prevelike snishodljivosti i strahopoštovanja koje provincijalno građanstvo iskazuje takvim pojedincima, glancajući im taštinu i navodeći ih da se smatraju vrednijima i važnijima nego što jesu.

Kosztolányi za junakov hobi uzima heraldiku, kako bi motivom ljubavi starog Vajkaya za tzv. povijesnu istinu sugerirao nemaštovitost i krutost njegova karaktera te neprijemčivosti za svijet mašte, fikcije, umjetnosti. Riječ je o čovjeku koji je žrtva tradicije i odgoja koji stvaraju mentalitet što osobni užitak, opuštanje i smijeh smatra nepriličnima, a u duhovnoj krutosti i strogosti spram sebe i drugih vidi vrlinu. Prepuštajući se uživanju i davno zaboravljenim veseljima Vajkay prolazi transformaciju, kratka daha, samo do povratka kćeri, kad se život vraća u rutinu, a on i supruga ponovno preuzimaju ulogu roditelja, čemu su posvetili čitav život – roditelja sad već sredovječne kćeri, još neudane, kakva će vjerojatno i ostati zbog neatraktivnosti i s time povezane patološke povučenosti, čega je i sama svjesna, te joj ostaje živjeti svakodnevnu inertnu rutinu, sastavljenu od čišćenja kuće, kuhanja, pospremanja i pletenja, ali i skrivanja od roditelja svoje sve izraženije tuge i osamljenosti i straha pred budućnosti, jer je smrt roditelja neizbježna, i tada je čeka posvemašnja samoća.

Roman Ševa tragikomično je, toplo, suptilno i profinjeno djelo koje uvjerljivo promišlja brojne slojeve složene ljudske egzistencije i u kojemu Dezső Kosztolányi ironično ismijava malograđanštinu, dotiče se brojnih tabua, upozorava na predrasude i stereotipe kao uzroke međuljudskih nepravdi, uz naglasak na intimnosti obiteljskog života i unutarnjoj borbi pojedinca s različitim životnim nedaćama, kako onima biološke prirode (npr. starenje), tako i onima društveno-politički uvjetovanima.