Kritika može uvrijediti samo tašte

Ovogodišnju nagradu Slavić Društva hrvatskih književnika dobio je Luka Vukušić za knjigu priča Vatra u snijegu. Osim pisanja priča Vukušić prevodi s grčkoga i latinskoga jezika i zaposlen je kao urednik u Matici hrvatskoj. Nagrada je povod ovom razgovoru.

Luka Vukušić / Snimila Vesna Zednik

Gospodine Vukušiću, danas je pisanje postalo moda. Zašto vi pišete priče?

Obično me na pisanje priče potaknu događaji ili slike iz stvarnog života. Kad u nečemu primijetim dojmljiv kontrast ili kad me neka scena potakne na razmišljanje i maštanje, iskoristim to za priču. Naravno, ne uvijek. Nekad mi je jednostavno dovoljno uživati u slici pred sobom, ne iskoristiti je za priču uopće.

A inspiracija?

Nisam od onih koji sipaju hvalospjeve inspiraciji i tvrde da joj se ropski predaju čim ih obuzme, a onda još i kažu da je pisanje mukotrpan posao. Da to tako doživljavam, uopće ne bih pisao. Jednostavno pišem u trenucima kad mi to predstavlja užitak, kada znam da nešto želim reći, predstaviti neku misao, sliku, osobu, stvarnu ili izmišljenu, koja, po mom mišljenju, čitatelja može potaknuti na nešto dobro.

Pišete li novu knjigu?

Imam već dovoljno priča za novu knjigu, ali volio bih ih sve još jednom na miru pročitati. Nema smisla objavljivati nešto za što čovjek nije siguran koliko je dobro. Ako već i nije potpuno zadovoljan, trebao bi biti zadovoljan bar u velikoj mjeri. Ne žurim se s objavljivanjem, nije mi to najvažnija stvar u životu.

Premda ste mladi, u nekoliko se priča osvrćete na Domovinski rat…

Osvrćem, ali ne pišem na temelju vlastitih iskustava. Unio sam neke istinite djeliće iz priča mojih prijatelja i ljudi kojima vjerujem, pa ih malo doradio. Primjerice, tu je priča koju je moj prijatelj čuo od oca, hrvatskoga branitelja. Taj se čovjek, zajedno s još nekoliko suboraca, nakon više godina prvi put približavao svom okupiranom slavonskom selu. Kako su se približavali, onako po snijegu i zimi, noću, tako se s jedne ade okovane ledom sve jače i jače čulo konjsko njištanje… Isprva nikomu nije bilo jasno što se događa, ali uskoro se razjasnilo – stara kobila nakon toliko je godina prepoznala svoga gospodara, oca mog prijatelja, i poludjela od sreće…

I o tome ste napisali priču...

Da. Bilo mi je žao te slike, da još netko za nju ne zna, pa sam prijatelja pitao mogu li je iskoristiti za priču. No općenito, o ratu ne treba previše pričati. Sve su strahote tijekom povijesti opisane, a od novih opisa krvi i nasilja, posebno ako se rat veliča ili licemjerno ističu neke njegove dobre strane, ne može izići ništa dobro. Osim toga, čvrsto sam uvjeren da o ratu službeno i autoritativno stavove smiju iznositi samo oni koji su ga istinski proživjeli, a ne ljudi koji u to doba nisu pravo ni stasali ili oni koji su iz prikrajka promatrali što se događalo.

Mnogi se neće složiti s takvim stavom.

I ti drugi, naravno, mogu reći svoje mišljenje, ali ne smiju suditi onima koji su u ratu sudjelovali. Jer, kao što kažem u jednoj od priča, njihova je istina drukčija, temelji se na vlastitom iskustvu i patnji, to je ona duboka, proživljena, krvlju poškropljena istina, koju hladni, proračunati i logični mozgovi nikad neće moći dokučiti, na njihovu sreću. I nemaju nikakvo pravo da misle da je mogu dokučiti.

Vaše priče ne pripadaju nekoj glavnoj struji suvremene hrvatske proze, nisu „moderne“, što baš i nije neka dobra preporuka.

Jozo Kljaković je jednom pod stare dane, kad je sve više gubio vid, prijatelju Ivanu Meštroviću napisao otprilike: „Što slabije vidim, to su mi slike modernije!“, tako da ovu vašu opasku shvaćam kao kompliment. Nije mi cilj šokirati nekom perverzijom, brutalnošću, neočekivanim nerealnim obratom, ulagivati se današnjoj glavnoj struji u književnosti, pa se predstavljati kao netko tko tobože piše o aktualnim događajima i socijalno je angažiran, a zapravo sve dobro odvaguje i nastoji da slučajno ne uvrijedi kakvu osjetljivu manjinu ili nekog moćnika ili pak sebe dovede u najmanju opasnost da ga zbog nekog retka krivo ne pogleda netko tko mu svojim utjecajem imalo može naškoditi. Muka mi dođe kad vidim da neki ugledni pisci kojima su mladenački radovi nedvojbeno vrijedni i čiji je talent neupitan, pod stare dane pišu primjerice o ludom seksu, ubojstvima, preljubima, incestima, i to koristeći rečenice koje vrve od anglizama i kompjuterskih izraza, obično u ja-formi, tobože oni su mladi i moderni. A nemaju nikakve veze sa stvarnim životom i današnjim mladim ljudima.

Ima li među mladim piscima talenata koje zanimaju „nemoderne“ suvremene teme?

Ima. U književnim sam časopisima i na internetu naišao na mnoštvo odličnih tekstova, mahom dvadesetogodišnjaka. To je životno razdoblje kada je čovjek u naponu mentalne snage i ima najviše toga reći. Više se mora obuzdavati nego poticati. No problem je naše kulture što je zatvorena za mlado i novo. Da bi se nekomu dala prilika, on gotovo uvijek mora biti „nečiji“, a i onda je upitno na što će ta prilika sličiti.

To je očito?

Da. Na natječajima često prolaze tekstovi koji pripadaju već spomenutoj „glavnoj struji“, a tu je i monopoliziranje glede pojedinih tema, izdavača itd. Ne dopušta se svakomu da se svačime bavi, čime pojedina područja ostanu zakinuta za kritički pristup. Nikada samo jedna osoba ne može posao odraditi kvalitetno kao dvije ili tri osobe, pogotovo ako je riječ o entuzijastima. No kod nas se i entuzijazam i strast često uopće ne shvaćaju pozitivno. Sve to guši slobodu stvaranja, čak i slobodu izbora tema, kako na književnom i prevoditeljskom polju tako i na znanstvenom, što je veoma loše.

To ste iskusili?

Jesam, naravno.

Je li bilo i izravnih negativnih kritika vaših priča?

Bilo je, ali to je i normalno. Uglavnom su ti kritičari, izuzev mojih prijatelja, bili začuđeni što se nisam uvrijedio, a ja što su oni mislili da ću se uvrijediti.

Vi ste rijetka iznimka.

Kritika, pogotovo argumentirana, može uvrijediti samo nesigurne i tašte osobe. Nemam taj problem s taštinom da priznam kako netko piše bolje od mene i da nekim temama nisam dorastao. Zato se usredotočujem na ono s čime se mogu uhvatiti ukoštac. Također, smatram da nema potrebe izmišljati toplu vodu i laćati se tema i sadržaja o kojima se već pisalo toliko dobro da je gotovo pa sigurno kako se to ne može dosegnuti.

Ipak, neki pisci to rade. Očito je to stvar megalomanije. Je li suvremeni hrvatski pisac tašt?

To je činjenica, čak i s materijalnim dokazima. Kolege iz Hrvatskog državnog arhiva tvrde da nema profesije koja arhivima daruje toliko bezvrijednog arhivskog gradiva kao što to čine pisci i pjesnici. Arhivisti takvo gradivo zovu „arhivsko smeće“. Dakle ne samo da današnji pisci ne slijede Horacija pa unište svoje radove nakon devet godina ako procijene da su smeće, nego oni svoje smeće pohranjuju da se čuva za sva vremena.

Je li i to jedan od razloga što se bavite prevođenjem?

Volim prevoditi pisce čije stavove i razmišljanja dijelim, čiji me talent oduševi, naravno s onih jezika za koje sam stručan, a to su latinski, starogrčki i novogrčki. Volim pronaći i neke stare latinske isprave iz hrvatske povijesti, pa ih prevesti i obraditi, da se vidi kakvi su to bili naši srednjovjekovni preci.

I koliko su živi tekstovi mrtvih jezika?

Latinski i starogrčki jesu mrtvi jezici, ali je književnost njima pisana na samu vrhu onoga što je čovječanstvo stvorilo. Ta je književnost življa i životnija od današnjih oponašateljskih i beskrvnih književnosti koje nas zasipaju svojim uracima i s istoka i sa zapada.

Odakle više?

Više sa zapada, na što bismo valjda trebali biti ponosni. Jednostavno si ne mogu objasniti po čemu nam je to bezlična, holivudska zapadna književnost bliska, a klasična književnost, uključujući tu i novogrčku književnost, strana.

Možda zato što Grke doživljavamo kao Balkance i one koji su za Domovinskog rata podupirali srpsku stranu?

Više sam puta čuo, pa i od uglednih znanstvenika, kako ismijavaju grčku prljavštinu ili čak kažu da se antika u Grčkoj ne može doživjeti, da za to treba ići na Siciliju. A istina je vjerojatno da oni antiku ni na Siciliji nisu doživjeli, samo su ondje vidjeli bolje očuvane spomenike. Ne razumijem kako netko može hladno proći pored atenske Akropole i Suniona, reći da su to samo hrpe kamenja, ne osjetiti onaj miran, dostojanstven, zastrašujući duh antike kojim sva drevna grčka mjesta zrače. Današnji Grci sigurno nisu replike Apolona i Afrodite, niti je njihova zemlja moćna kao što je bila u antici, ali nisu ni kulturna i intelektualna kopilad. Imaju jako vrijednu književnost, posebno prozu.

Primjerice?

Istaknuo bih u nas gotovo nepoznata Stratisa Mirivilisa i njegov Život u grobu, antiratno djelo koje se do 2019. nadam prevesti na hrvatski, a koje, da sad ne duljim, po meni nema premca u svom žanru. Grci u svom duhu imaju težnju za slobodom, za govorenjem istine pod svaku cijenu, zastupaju stavove za koje misle da su dobri, pa makar bili ekstremni i makar to platili glavom. A vole život. Dugo sam npr. mislio zašto se u grčkim turističkim mjestima osjećam toliko bolje nego u našima, a onda sam shvatio da ljudi u Grčkoj, iako se bave turizmom, i dalje masovno love ribu, drže stoku, uzgajaju masline i pistacije, ukratko, ne mijenjaju svoj život baš sto posto radi turista. Čuvaju i cijene svoj identitet i svoju slobodu.

Želite reći da u nas nema slobode?

Ma ima, ali mnogi se ljudi svjesno ili nesvjesno iz petnih žila trude da ne budu slobodni. Kako u književnosti, tako i u svako­dnevnom životu. Gotovo svaki dan čovjek ima priliku odabrati hoće li slijediti svoju savjest i usađenu čast i nastupati slobodno ili se nekomu pokoriti, prodati i onda kukati nad samim sobom i svojom teškom nepravednom sudbinom. Jednostavno ne mogu shvatiti da je ljudima lakše kukati i gristi se u sebi nego dići glas, pa što bude. Onaj osjećaj da se boriš i da si čist, to je sloboda. Barem za čovjeka. Za zvijeri i gamad može se pronaći i drukčijih definicija.