Je li humanizam kapitulirao?

U knjizi Putokazi Damiru Barbariću uspjelo je ono što malo kojem filozofu uspijeva – prenijeti znanje razumljivim rečenicama, osloboditi se zakukuljene znanstvene terminologije, otvoriti tekst čitatelju, odnosno onomu tko hoće doista nešto pročitati, promisliti, razumjeti i zaključiti. Premda su eseji u ovoj knjizi misaono slojeviti i tematski razgranati jer prepleću povijest, filozofiju i kulturu, u svakom od njih autor naznačuje zašto o nečem piše, potom temu razlaže kroz povijest i sadašnjost te iz perspektiva raznih mislilaca da bi na koncu iznio poentu koja tekst sažimlje odnosno strukturno ga zaokružuje. Drugim riječima, Barbarić ne želi ovim esejima samo duboko promišljati (što čini većina filozofa, udaljavajući se od svojih čitatelja), nego nam želi i nešto važno priopćiti. Pa da vidimo što nam autor ovom knjigom zapravo hoće reći.

Zlokobna znanost

Znanost je danas postala zla, crna kraljica planeta, koja u njemu izaziva ratove za prestiž i moć, a svojim srpom uništava plodove duha i plodove zemlje. To bi mogao biti slikoviti sažetak izvrsne knjige esejâ Damira Barbarića Putokazi, konkretno, eseja „Znanost u službi globaliziranog tržišta“ „Što s humanističkim znanostima?“ i „Tehnika kao izazov“. U tim esejima vreba jedna teška slutnja: matematičke, prirodne i bio-tehničke znanosti koje su posve podređene tržištu dobara s vremenom će se možda razviti u jednu jedinu, moćnu i zlokobnu znanost koja će na planetu poistovjetiti sve, gotovo do nestajanja. Dok čitamo o tome, znanost nam u mislima prelazi u fantastiku u kojoj svemoć postaje jezivim ništavilom. Naime, današnja sveprisutnost prizora možda će se sažeti u jednoj točki pa prijeći u potpunu neprisutnost, no gdje će se onda skrivati život?

No, vratimo se u stvarnost. I humanističke znanosti uzmiču pred pošastima prirodnih znanosti, preoblikuju se, pa se psihologija transformirala kao znanost mjerljive svijesti i kao neuroznanost, a strukturalizam, univerzalna lingvistika, opća semiotika i informatika svele su magiju jezika na sustav znakova, odnosno na apstraktnu „računsku“ konstrukciju. Barbarić upozorava i na loš ustroj sveučilišta, npr. na Bolonjsku deklaraciju koja je klasičnu instituciju sveučilišta svela na „konglomerat viših škola“, na „zbrkanu nakupinu svakojakih vještina“, ukidajući svaki sustav znanja, odnosno dostojanstvo uma i ideja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

U 20. stoljeću Hans-Georg Gadamer u svojoj filozofskoj hermeneutici pruža humanistički otpor pohlepi egzaktnih i tehničkih znanosti, govoreći o izvornoj istini umjetnosti, povijesti i jezika, koja se nikada ne da podvrgnuti nikakvom modernom mjerenju. I Barbarić u više eseja uzvisuje jezik kao našu domovinu (s jezikom se rađamo, on nas određuje), odnosno poetizira jezik kao odnos osjećaja, mišljenja, govora i ugođaja, a isto tako uzvisuje i čitanje kao preplitanje misli i doživljaja sa slojevitim značenjima teksta. Naime, svaka riječ u sebi ima nebrojene magijske, mitske i druge slojeve i titraje što ih svakodnevna komunikacija zaboravlja. Za razliku od pomodne internacionalizacije znanja, što je stvara globalni jezik (engleski), koja otklanja zasebne kulture, nacije te potire individue na pozornici unificiranih bića, Barbarić se zalaže za internacionalizaciju kao ravnopravni dijalog slobodnih i neovisnih nacija, s jednim ciljem – „da u pluralnom svijetu jedni druge slušaju i čuju“.

Znanost, prema kojoj se ravnaju gospodarstvo, politika i javni život, teži totalnom društvu, odnosno globalnom društvu, drugom nazivu na negdašnji svijet. Priroda nestaje – ona više nije dio Ptolomejeva svijeta u kojem čovjek živi pod nebom što omata svijet, a nije ni onaj romantičarski živi, umjetnički organizam što vijorno povezuje dušu i svijet (o čemu Barbarić piše u eseju „Riječ u prilog romantici“). Priroda je danas „isušeni“ pojam, ona je spremište energije u svrhu proizvodnje, a biće (koje je uvijek imalo svoju tajnovitu bit) svedeno je na jasan predmet proizvodnje i razmjene. 

Moderne znanosti apstrahirale su i posve konstruirale svijet, izjednačujući u njemu sve, pa je i biće postalo zamjenjivo drugim, odnosno iskorijenjeno je iz svoga prirodnoga okružja, ubijen mu je ritam bivanja, shrvano mu je urođeno „dostojanstvo“. Ubijanjem prirodnosti, društvo srlja u nepovijesnost, nastojeći pobijediti vrijeme u sveprisutnosti. Nema više razlike prošloga i budućega, kao što, primjerice, telekomunikacije u globalnom društvu ukidaju kategorije prostora i vremena, prijeteći da se sve sažme u jednu točku. Sve se tjera u „prazninu bitne jednoličnosti“, unatoč šarenoj vrtnji ponuda i mamaca, zaključit će Barbarić. S obzirom na to da je današnji svijet, dodaje on, bezavičajan, humanističke znanosti pokušavaju ponovno obnoviti zavičaj u globalnom društvu, pokušavaju ponovno „začarati“ svijet, jer ga je prirodoznanstvena metoda „odčarala“, kako bi rekao Max Weber. Humanističke znanosti pokušavaju tek zacijeliti rane što ih je stvorila tehnika, no odavna su kapitulirale pred posesivnom znanstvenom konstrukcijom, priznaje Barbarić bez suvišne utopije. Pred humanističkim znanostima ostaje težak izbor – ili se prilagoditi vremenu i napustiti svoju duhovnu misiju ili se povući u izolaciju i u njoj polako nestajati.

Strahotnu činjenicu da je biće danas postalo tek zaliha, resurs, sirovina valja duboko preispitivati, bez ikakva neprijateljstva prema tehnici i oduševljenja njome, misli Barbarić. Nasrtaj na biće on tumači pojmovima zalihe i izazivanja. Prvo znači da je biće na stalnom raspolaganju na tržištu svega, biće više nije biće koje spoznaje, nego ono koje se koristi. Drugim riječima, biću nije dopušteno biti onim što jest, njegov ritam života nasilno je prekinut, ono više nema slobodan izbor nego je prisiljeno služiti totalnom procesu proizvođenja i trošenja.

Što je bit Europe?

Iako Paul Valéry tvrdi da je europska ona zemlja koja je romanizirana, kristijanizirana te podvrgnuta duhovnoj strogosti Grka, Damir Barbarić ne polazi od uvriježena mišljenja da duhovna Europa izvire iz grčkoga naslijeđa. Iako je ono neupitno, bit Europe on traži u naslijeđu rimskoga imperija koji je u Europi pokrenuo žar za ekspanzijom, za osvajanjem i porobljavanjem ljudi u otkrivenim područjima svijeta, a pod krinkom „velikih otkrića“. Barbarić se radije nadovezuje na mišljenje Sloterdijka koji je prije dvadesetak godina govorio da su korijeni europskih nacionalizama i zbog njih „izrasla“ dva kobna svjetska rata upravo u rimskom imperiju. No, gdje tražiti pravu bit Europe, pita se Barbarić koji smatra da su podjele na desno i lijevo već okoštale sheme nakon sloma fašizma i komunizma. Barbarić traga za duhovnom nacijom koju je uzdigao Hugo von Hofmannsthal, šire poznat kao pjesnik, a malo kao politički mislilac. On piše kako Europi nedostaje strahopoštovanje prema naciji, ali onoj naciji koja nije lišena plemenitosti. To je sasvim suprotno mišljenju vodećih političkih filozofa kojima Barbarić zamjera tretiranje nacije kao prepreke u hodu povijesti što bi se trebao razviti u neograničeni razvitak društva, u njegovo nadmašivanje sama sebe. Tu utopiju Barbarić, baš kao i Hofmannsthal, prevladava duhovnom nacijom koja živi u jeziku, a koji je, piše Hofmannsthal, „golemo carstvo mrtvih, nedokučivo duboko upravo stoga što iz njega crpimo najviši život“. Tom filozofijom nastoji se pobijediti kaos modernoga društva koje zavodi čovječanstvo pomoću „sudbonosne smicalice novca“. Danas, naime, živimo u „bezgraničnoj orgiji onoga ja“ koje se potpuno odvojilo od svijeta, tvrdi Hofmannsthal.

U eseju koji će posvetiti Matici hrvatskoj kao ustanovi što čuva tradiciju i jezik,  Barbarić će se pred ringišpilom općega neznanja upitati: Je li se Hrvatska od osamostaljenja do ulaska u EU dokazala kao europska država? Razvijamo li prava pojedinca, manjina, slobode, demokracije, socijalne države? Njegov je odgovor da s tim ne stojimo dobro, a kao primjer navodi slabu želju da svoja dostignuća predstavimo na pozornici Europe – radije ostavljamo masi sliku Hrvatske kao turističkoga odredišta i izvora radne snage.

U Hrvatskoj se, tvrdi Barbarić, u širem smislu ne zna što je kultura – ona nije rubni ukras neurotičnoj svakodnevici, u stilu spektakla, eventa, zabave, nego duboki, unutarnji smisao života, stalna želja za učenjem, preporađanjem sebe u novim saznanjima i otkrivanjima slojeva svijeta.

Kada smo se bacali u naručje „slobode“, nismo ni slutili da i marksizam i liberalni kapitalizam polaze od iste pretpostavke – da je materijalno baza, dok je duhovno nadgradnja, kako su jasno govorili marksisti. Barbarić se suprotstavlja tom plitkom poimanju duha, doživljava ga kao temelj kretanja, sabiranja i vrednovanja u kaotičnom životu. No takvo dobro življenje, svojstveno suptilnoj manjini, nije bijeg od života, nego samo produbljivanje njegova smisla. Tako Barbarić tretira i jezik u eseju „Što znači čitati?“ – on je čarobna riznica koja se otvara uvijek kao jezik nekoga kraja, pa iz te riznice izlaze svi glasovni, ritmički titraji, svojstveni za materinski jezik.  No, današnja komunikacija, „smrvljena“ revnim čitanjem površnih novina i udarom reklama, kao i digitalnim sustavima, postala je mehaničko priopćavanje u kojemu su ljudi zamijenili čitanje i površno registriranje slova, odnosno smisao teksta i puku informaciju koju natuknuti tekst pruža. Mogli bismo iz Barbarićeve analize sami zaključiti da se tekst danas dohvaća tek očima, a ne umom i dušom. Nema više ni traga, tvrdi Barbarić, od iskonske usmenosti jezika, ni od njegova smisla što ga autor izvodi od starih slavenskih riječi „brati“ i „breme“. Naime, brati znači sabirati, sakupljati, izdvajati, a ono što je donijeto i preuzeto nosi se s trudom kao breme, odnosno kao teret, tj. sabiranjem smo  bremeniti onim budućim što će se dalje prenositi i iz čega će se nešto novo roditi.

Zloporabe demokracije

Najzlorabljeniji pojam današnjice jest demokracija. Tako autor tvrdi u eseju „Na izvoru demokracije“, u kojem govori kako se demokracija pretvorila u ispraznu krilaticu, ljusku u koju se trpa sve i svašta – pod tim pojmom skrilo se i današnje društvo kojim upravljaju oligarhijske stranke i sustavi zlorabeći moćna sredstva medija. Umjesto da pokuša definirati rastezljivi pojam demokracije, Barbarić se poslužio mudrom metodom – dočarati nam atensku demokraciju, kako bismo sami shvatili u kakvom nedemokratskom dobu živimo. U analizi demokratskoga polisa Barbarić polazi od Solonove Eunomije i od Periklova nadgrobnoga govora iz Tukididove Povijesti Peloponeskog rata.

Solon, utemeljitelj grčke demokracije, ukinuo je dužničko ropstvo (dužnici su prodavani u roblje), bogate i siromašne izjednačio pred zakonom te utemeljio jednakost prava na govor, što je cvjetao na čuvenoj agori i razvijao umjetnost govorništva. Nasuprot dotadašnjoj oligarhiji, zaslužan je bio svatko tko se dokazao u govoru i vijećanju te tako pridobio titulu časti, dok su izolirani duhovi ostajali živjeti u tami, lišeni te najviše atenske zasluge. Atenska demokracija shvaćena je, tumači Barbarić, kao pozitivna, kao život uklopljen u cjelinu polisa, dok je današnja demokracija uvijek negativna, jer neovisno biće valja zaštititi od opasnih društvenih i državnih pipaka što ju vazda ugrožavaju. Premda je atenska demokracija, koja je bila neposredno, a ne predstavničko odlučivanje (pa joj mnogi zamjeraju zloporabu od strane demagoga) danas neizvediva, to više govori protiv nas, a ne protiv Grka, zaključuje Barbarić.

Posebnu pozornost izazivaju Barbarićevi eseji o glazbi i arihtekturi i o romantizmu, pisani umjetničkim stilom, te esej o Platonovu Timeju (što ga je Barbarić prvi put sa starogrčkoga preveo na hrvatski).

Možemo li, čitajući Barbarićeve sjajne eseje, shvatiti ih kao „smak“ humanizma ili kao daljnju podršku humanistima? Svakako kao ovo drugo, jer, unatoč globaliziranju (ne)znanja, filozofija i dalje ostaje kraljicom znanosti – fizika ne može bez bîti prostora i vremena, matematika ne može bez bîti broja, biologija ne može bez bîti života… Duh ne može bez samoga sebe, odnosno bez prekoračenja vidljivoga svijeta, primjerice, u religiji ili umjetnosti. Bez obzira na veliko svjetsko ubrzanje, bez obzira na posve novu, tehnološku režiju i scenografiju svijeta, na životnoj pozornici i dalje ostaju ljudski likovi. Ljudska misao i emocija neiskorjenjivi su, a osobito kod onih kojima je svjetonazor satkan od mreže tih profinjenih niti. Stoga se možemo pitati: Je li humanistika kapitulirala pred znanostima ili su znanosti ipak kapitulirale pred ljepotom humanizma?