Izlaz iz slijepe ulice jugoslavenstva

Danas je teško dozvati vrijeme kad je većina hrvatske društvene elite bila politički jugoslavenska, a ipak je prije stotinu godina takvo raspoloženje prevladavalo. Prije sedamdeset i tri godine ono je potvrđeno komunističkom revolucijom, koja je na vlast donijela novu hrvatsku elitu, također u biti jugoslavensku. Moglo bi se reći da je hrvatsko dvadeseto stoljeće priča o odumiranju jugoslavenstva u hrvatskim društvenim elitama, ali i u posve običnim hrvatskim sredinama, dapače u svijesti svakog hrvatskog čovjeka. Zato smo tako osjetljivi na temu jugoslavenstva i često gnjevni kada se čeprka po toj nezacijeljenoj rani.

Izd. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.

Kao što nas često i danas poneki dosadni mudropojci opetovano opominju, Hrvati su doista, vulgarno govoreći, izmislili jugoslavenstvo. Ne samo to, oni su, opet vulgarno govoreći, izmislili panslavenstvo, ilirstvo, slovinstvo i mnoštvo drugih sredstava za umirenje u beznadnim trenucima vlastite povijesti. Rjeđe se spominje da su se redovito razočaravali. Možete se tomu rugati, poput Krleže, koji je 1926. napisao kako bi „hrvatska vjera najnovijeg datuma u Evropu, u Svijet, u Wilsona, u Ženevu, u London, u Etiku, u Memorandume, u Sporazume, u Protokole, u Nagodbe i u Plebiscite bila [...] naivna već po iskustvu krvave periode 1914–1918“, ili fenomen možete istraživati, jednako kao što se možete rugati hrvatskim samosvojnim iluzijama i nakanama ili pronaći njihov unutarnji smisao i logiku.

Monografija Stipe Kljaića pokušava ovo drugo. Zato je sâm pothvat više nego dobrodošao. Doduše, okolnosti su bile takve. U vremenima jugoslavenskog monopola, vremenima besjeda na Jasikovcu, tako tipičnih za razdoblja propadanja Jugoslavije, Bogdan Radica je u emigraciji neprestano poticao izbjegle pripadnike ustaškoga pokreta – nacionaliste općenito, da napišu svoju povijest, da objasne svoje razloge, svoje pobude. Bilo je nekoliko takvih pokušaja. Jere Jareb objavio je 1960. svoj osvrt na Mačekovu autobiografiju, u kojoj su i ove rečenice, vezane uz omladinska i šira gibanja 1930-ih godina, što je na neki način lajtmotiv Kljaićeve knjige: „Razdioba medju mladeži tada se je provodila na alternativi Jugoslavija – samostalna hrvatska država. To je njena bitna karakteristika. [...] Čini mi se da je ovaj hrvatski državotvorni pravac bio svojstven cjelokupnoj hrvatskoj mladeži, formiranoj 1929.-1941., bilo da se ona kasnije organizirala i djelovala u ustaškim, HSS-ovskim ili komunističkim redovima.“ Takvu informaciju nećete dobiti u većini tumačenja 1930-ih iz vremena komunističke Jugoslavije, bez obzira je li riječ o krtalićevskim domišljanjima ili sofisticiranijoj literaturi.

Jugoslavenstvo i njegova sustavna razgradnja

Naravno, mnogo toga nadoknađeno je nakon 1990. No ako je riječ, usko govoreći, o podnaslovu ove knjige, dakle, Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.), nema dvojbe da je to važno poglavlje naše povijesti dvadesetoga stoljeća tek sad prvi put obrađeno. Kljaić je pokazao ključne ideje raznih političko-intelektualnih tabora. No posebno je važno uočiti kako je August Cesarec u političkom izvješću Milanu Gorkiću, generalnom sekretaru KPJ, tvrdio studenoga 1934. da su jedino komunisti i ustaše pronašli odgovor za udare diktature: „pokazalo se, da su od prvog momenta znale što im je činiti samo dvije stranke, komunistička, i tada još vrlo slaba pravaška grupa Pavelića, koje su svaka na svoj način, preuzele na se aktivnu borbu protiv diktature, – dok je naprotiv seljačka stranka pokazala samo sve znake panike, koji su je kroz dulje vremena osudili na pasivnost“. Dakle, trenutak je bio povoljan za radikalne mjere, koje će se pretočiti u radikalne politike, premda u početku ne i u međusobne sukobe. Oni će doći poslije, svakako tijekom rata.

Notorna je činjenica da je vrlo teško predstaviti generacijske portrete, makar u iznimnim vremenima. Jonathan D. Spence napisao je u knjizi Vrata nebeskoga mira kako njegov opis životâ što su oblikovali Kinesku revoluciju nije „grupna biografija“, onako kako se često primjenjuje, jer je svaki život poseban i znači sučeljavanje s posebnim izazovima, koji opet vode posebnim odazivima. Takav je slučaj i u ovoj knjizi. Dileme vezane uz niz intelektuanih pitanja iz 1930-ih dobile su pojedinačne odgovore u nizu markantnih ličnosti. Putanje Filipa Lukasa i Mirka Kus-Nikolajeva, koliko god različite i gotovo nespojive, pa i generacijski, dio su vrlo osobnih odaziva na opće dileme. Zapravo, Kljaić je posebno uvjerljiv kad iznosi detalje intelektualnih biografija – individualne stavove o raznim javnim pitanjima, lomove u svijesti suvremenika te vrlo zanimljive posljedice takvih stanja.

Monografija je podijeljena u šest većih odlomaka, uz popratna kraća uvodna i zaključna poglavlja. U prvom je odlomku detaljno izložena višeizvorna geneza – pravaška, katolička, liberalna, u rijetkim slučajevima čak i marksistička ‒ nacionalističko/ustaške skupine u inteligenciji 1930-ih godina, kao i glavne karakteristike konkurentskih intelektualnih skupina vezanih uz HSS i KPJ. Slijedi dugo poglavlje o sustavnoj razgradnji jugoslavenstva u svim povijesnim, društvenim i kulturnim razlomcima, kao i tri kraća odlomka o kritici liberalne države s pozicija korporativizma i marksizma te o prijelazu hrvatskih liberala na pozicije državotvornog nacionalizma. Šesti odlomak oslovljava – vrlo detaljno i na posve svjež način – sve aspekte hrvatskoga pitanja za ustaške diktature. Kratko završno poglavlje govori o obnovi hrvatskog jugoslavenstva tijekom rata; po tumačenju Tijasa Mortigjije hrvatsko se političko klatno ponovno zanjihalo u jugoslavenskom smjeru.

Svježi zaključci

Valja upozoriti na još jednu autorovu prednost. Stipe Kljaić ima stav, ali nije dogmatičan. Obeshrabrujući primjeri iz naše suvremene historiografije, gdje su na djelu mnogi ostrašćeni autori apriornih stavova, u Kljaića su doživjeli negaciju. Sama činjenica da Kljaić o „hrvatskoj nacionalnoj koncentraciji“ piše kao o pluralnoj pojavi, da pronalazi pluralizam mišljenja tamo gdje se to teško može očekivati, govori u prilog njegovoj otvorenosti. Ne moramo se s njim složiti da su razni fenomeni iz razdoblja dviju diktatura dio onoga što on naziva „konzervativnom revolucijom“, jer procesi nisu bili čuvateljski, ali moramo priznati da je otvorio niz novih pitanja, koja zahtijevaju dokumentirane i argumentirane odgovore.

Vrlo su važni autorovi zaključci o paradoksu da su „fašizam i nacionalsocijalizam imali [...] lijeve, socijalističke i antiklerikalne korijene, a hrvatska nacionalna misao napajala se liberalnim pravaštvom i katolicizmom kao važnim čimbenikom u razbijanju legitimiteta jugoslavenskoga nacionalizma“. Jednako tako važan je njegov zaključak da su „protujugoslavenstvo, protusrpstvo i protukomunizam postali bit hrvatskoga nacionalizma“. Zato je svaka liberalizacija pod komunizmom vodila u rasulo jugoslavenske države, što zapravo potvrđuje karakter nove vlasti od (kako Kljaić kaže) aristocida 1945. do raspada 1990. Kad se sagleda kakve nam plitke floskule nudi najnovija generacija političkih Jugoslavena, postaje jasno da samo doista dokumentirane i argumentirane knjige, poput Kljaićeve, mogu dati nova saznanja o slijepoj ulici jugoslavenstva.