Dvije nagrade Ludwigu Baueru

Neobično je da prozaik dobije nagradu za poeziju, ali baš se to dogodilo na Prvom festivalu poezije u Stubičkim Toplicama, gdje je, u organizaciji udruge Modus Vivendi Stubaki, sudjelovalo 28 pjesnika. Nagradu Vesna Parun i skulpturu Nevinije ruke oroslavskog akademskog umjetnika Ivana Tuđe, osvojio je za svoj sonet O Vesni, o zvuku proljeća Ludwig Bauer, autor petnaestak vrsnih romana. U lipnju to mu je već druga nagrada jer je Bauer i ovogodišnji laureat nagrade Crikveničko sunce na Jadranskim susretima u Crikvenici, u organizaciji Gradske knjižnice Crikvenica i društva hrvatskih književnika, a u povodu objavljivanja njegova najnovijeg romana Šoferi (Fraktura, 2017).

Radnja romana odvija se u vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1990-ih, ali iz originalne vizure: dok ratni tornado pustoši uokolo, u njegovu središtu vlada mir – a to središte predstavlja UN-ovo osoblje, stranci koji su u raspadnutu Jugoslaviju došli radi zarade ili karijere. A strance netko mora razvoziti, pa tako roman prati sudbine trojice lokalnih vozača, istodobno otkrivajući sudar mentaliteta šofera i onih koje voze.

 * * *

O Vesni, o zvuku proljeća

Vjerojatno su bili galebovi,

Eho širine, Zov neba i mora,

Srebrni miris dodira lovora –

Na početku želje da se otplovi.

I brata su odveli izazovi,

Pa slijedi poklič mjesto govora,

A crveni karanfil mjesto flora,

Rad, Zore i vihori, novi svjetovi.

U svemu si palila grlati krijes.

Nikada spremna odmahnuti rukom,

Olako činiti što treba s mukom.

Vjetrom si riječî otvarala lijes

Osrednjeg mirenja s Bogom i pukom.

Jer bila si – anđelska buka i bijes!

Ludwig Bauer

 Roman ima znatne autobiografske crte jer je autor doista za vrijeme rata radio kao vozač UN-ova osoblja, a kao i svi Bauerovi romani i Šoferi su pisani tečno, zanimljivo i zabavno, da se pročitaju u dahu. No ne smije se previdjeti slojevitost, dubina i ambicija teksta. S jedne strane roman otkriva istinu koja je jača i bolnija od verzija ratne zbilje sastavljenih za masovne medije. S druge se razvija složena metafora života kao putovanja, drevna koliko i književnost – na svakom putovanju trebamo i vozača, u njegove ruke povjeravamo svoj život. I još više: pred šoferom, jer ga doživljavamo kao produžetak stroja, govorimo slobodnije nego pred drugima, a on još k tomu zna naše dnevne rutine i tajne. Šofer je tako nevidljivi svjedok i nekonfesionalni ispovjednik. On je istovremeno i unutra i vani – vani zato što je najamnik kojeg nitko ništa ne pita, a unutra jer je sudionik, voljni izvršitelj, pa dakle i suučesnik konačne katastrofe. Doista, kako stoji u obrazloženju crikveničke nagrade, Bauer kao romansijer kroz povijesna događanja otkriva tragiku krhke jedinke; nasuprot tomu, kako je formulirao žiri iz Stubičkih Toplica, uspješno je projicirao lik cijenjene pjesnikinje i savršeno ovladao složenom pjesničkom formom.