Dvanaest postavki o Keseru

Svaki govor o likovnom djelu, unatoč činjenici što je likovni jezik autonoman, počinje i završava govorom riječima pisanim jezikom pisca koji piše o likovnom djelu, odnosno o likovnom jeziku kojim se izražava slikar, crtač, kipar… ili koji drugi likovni umjetnik. Naime, ovu riječ, odnosno otvaranja teme o interpretaciji umjetničkog djela potaknula je monografska knjiga koja sažima velik dio crtačkog opusa Zlatka Kesera i interpretacijski tekst Tonka Maroevića. Dakle, prva sastavnica knjige jest crtačevo djelo oblikovano crtom i bojom u likovni jezik s autorskim značajkama, a druga je sastavnica djelo pisca oblikovano riječima u tekst s jednako tako autorskim značajkama. Ipak ću, prije nego što iznesem svoje nastojanje u pronicanju vrijednosti ove monografske knjige u ovim dvjema temeljnim i gradbenim komponentama, kažem, ipak ću, s dužnim poštovanjem, skrenuti pozornost i na druge sastavnice koje su je oblikovale i svojim prilozima definirale u tiskano djelo, u medij knjige iz kojega čitamo oba specifična jezika, i književni i likovni.

Izd. HAZU, Kabinet grafike, 2017.

O tim drugim sastavnicama knjige valja govoriti kako bismo navođenjem i tih činjenica zorno predočili njezinu koncepciju i percipirali strukturu, markirali opseg te, najposlije, obuhvatili cjelovitost značenja knjige u svakoj njezinoj sastavnici, a time i u svim komponentama.

Respektabilna biblioteka

Dakle, monografija Keser iz pera Tonka Maroevića ugledala je svjetlo dana 2017. u biblioteci Likovne monografije Kabineta grafike HAZU – koju uređuje Slavica Marković, ravnateljica Kabineta i urednica knjige. Valja podsjetiti i da je upravo njezinom inicijativom pokrenuta spomenuta biblioteka te da je zalaganjem i velikom predanošću urednica biblioteke izgradila njezin respektabilni status u hrvatskoj umjetnosti i kulturi. Biblioteku u ime nakladnika potpisuje akademik Pavao Rudan. U zahtjevnom projektu dobar je vjetar biblioteci njezin glavni urednik, akademik Igor Fisković, učvrstivši njezinu značenjsku ljestvicu u akademskoj zajednici.

Šetanje po vjetru, 2000.

Samoj pak vizualnoj vrijednosti knjige nedvojbeno su pridonijele vrsne fotografije Nikole Šiška, kao i njegovo grafičko oblikovanje, a napose je to izraženo naslovnicom knjige jer je inventivno poentirao likovnu esencijalnost Keserova izraza, točnije jednu njegovu gradbenu komponentu – mrlju i boju, krug i crnu boju. U prilog knjizi navodimo i fotoportret umjetnika autora Gorana Vranića. Usustavljivanjem goleme bibliografske građe, kataloškom obradom djela, pisanjem životopisa i sređivanjem cjelokupne dokumentacije golem je posao odradila Ana Petković Basletić i time umnogome pridonijela dokumentarnoj vrijednosti knjige. Naravno, valja nam kazati da su zamjetna podrška knjizi i njezini recenzenti, akademik Vladimir Marković i Vanja Babić. I, najposlije, a nikao ne i posljednja sastavnica knjige jest njezina - vidna vrijednost – vrstan papir i tisak što je zaista vidljivo na svakoj od 292 stranice. Plodan Keserov crtački opus visoko je vrednovan u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i kao takav zasebna je njezina dionica, koju u ovoj knjizi podrobnije upoznajemo u razdoblju od gotovo četiri desetljeća, od prvog datiranog crteža iz 1987. do serije crteža iz 2014. Vizualna koncepcija knjige pregledno izlistava crtačev opus u sedam tematskih cjelina problematiziranih u ciklusima: 1. Lica, 2. Bijeg, Raskorak, Unutarnji sjaj, 3. Raskorak, Unutarnji sjaj, Androgin, 4. Unutarnji sjaj, Anaglifi, Topografija straha, Niska rezolucija, 5. Život na selu, Pinokio, Igra šaha, 6. Bijeg, Raskorak, 7. Unutarnji sjaj, Život na selu, Isijavanje tamno tvari, Sjeme, Obzor melankolije, Vlati trave, Labirint…

Jedinstvena likovna energija

Iz ovog recentnog izbora razvidna je crtačeva stvaralačka energija koja emanira iz svakoga njegova djela i upravo je ona poveznica među ciklusima bez obzira koju temu opservira. Stoga možemo ustvrditi da je upravo ona konstanta u Keserovu stvaralaštvu, odnosno da je pokretačka sila i onaj iskonski impuls koji izbija iz tajanstva njegova bića po bijeloj površini papira. Ta jedinstvena likovna energija prožima jednakim intenzitetom malenu skicu i bilješku kao i crteže velikih dimenzija. Stoga možemo zaključiti da stvaralački naboji silovitim prodorima oblikuju djelo kratkim i oštrim potezima pera i kista, olovke i ugljena, uskovitlanim i vibrantnim crtovljem ili pak snažnim nanosima boje. Sve te težnje linija i oblika izbijaju iz zagonetnog prostora iracionalnog i podsvjesnog ispisujući tragove vlastitoga postojanja i stvaralaštva. Naravno da je ta golema likovna energija amalgamirana u Keserovu djelu elementarnim česticama njegova bića ostavljajući duboke otiske neposrednosti, iskonske čistoće u crti i boji kojima oblikuje te prostore nesvjesnog i metafizičkog. Ni Keserova iznimna likovna kultura te, napose, jedinstveno crtačko majstorstvo nisu zatomili elementarnost likovnoga jezika. Naprotiv. Sačuvali su je i izrazili upravo u toj iskonskoj prirodi puninom likovnoga jezika koji su imaginacija i vješta crtačeva ruka oblikovale u začudne prostore Keserovih crteža.

Iscrpna studija

Upravo u to njegovo stvaralačko središte zasijeca Tonko Maroević i u iscrpnoj studiji raščlanjuje Keserove sastavnice i iznimnom preciznošću otkriva njihovo ishodište i njihove poveznice. A prvo ishodište vrsni poznavatelj crtačeva opusa nalazi u jednom od utemeljitelja moderne umjetnosti, u Arthuru Rimbaudu, dakle, u onom od ukletih pjesnika koji su utrli put i Zlatku Keseru. Na tu činjenicu ukazuje Maroević jer počinje svoj ogled o Keserovu stvaralaštvu pozivajući se na znamenitu Rimbaudovu opasku o biti pjesništva, odnosno stvaralaštva: „Strašni radnici“, to su riječi francuskog pjesnika kojima hrvatski pjesnik započinje interpretirati – ako smijemo teko kazati – Keserove „sezone u paklu“. „Godinama me zanosi ili zbunjuje“, piše Maroević, „navedena amblematična sintagma iz glasovitog Rimbaudova ‘pisma vidovitog’.“ Time i mi započinjemo slijediti Maroevićevo krčenje kroz Keserov likovni gustiš, odnosno, kroz likovnu bujnost koju analitički oblikuje u čvrsto postavljenoj tezi kao statičkoj komponenti na kojoj gradi svoj tekst. A on je koncipiran na pojmovnim odrednicama rada, dakle stvaralačkog života sa svojim djelom, i vidovitosti, odnosno na stvaralačkom postupku koji pokreće imaginacija, iracionalnost, metafizičko, transcendentalno… Čini se da Maroević Keserovo djelo smješta na razmeđe koje je obilježilo našu civilizaciju – homo faber i homo ludens – proničući u njegov stvaralački proces kako bi dohvatio smisao njegova djela. U tom kontekstu, a to je važno napomenuti, Tonko Maroević respektira prosudbe i onih kritičara koji su prije njega pronicali u zagonetku koju poznajemo pod imenom Keser. Tim postupkom Maroević učvršćuje svoju tezu i obogaćuje tekst ne samo spoznajama prethodnika nego i povijesnom komponentom jer tako podvlači činjenicu da je djelo desetljećima predmet interesa likovne kritike, da je prisutno u kontekstu suvremene umjetnosti te vrednovano i prihvaćeno kao likovna činjenica. Tu tezu Maroević opservira u studiji od dvanaest poglavlja usustavljujući Keserov crtež u suvremenu hrvatsku umjetnost i suvremenu hrvatsku likovnu kritiku, odnosno inaugurira tezu da je ono već relevantna likovna činjenica obaju tih jezika, likovnog i književnog. Da je, dakle, za spoznavanje Keserova stvaralaštva potrebno poznavati i relevantne tekstove koji promišljaju njegov likovni jezik, koji dekodiraju njegovu značenjsku slojevitost, simboličke konotacije i likovnu poetiku. Na te činjenice pomnom argumentacijom i pozivanjem na utemeljene prosudbe ukazuje Tonko Maroević, učvrstivši tako rečenu tezu u čvrstoj strukturi teksta u dvanaest postavaka o Keseru. I, najposlije, moglo bi se konstatirati da su u ovom ogledu ključne riječi Keser i Maroević, uz zaključak: čitajte Kesera čitajući Maroevića.