Dug zapostavljenoj slikarici

Sedamnaest je godina prošlo od smrti hrvatske slikarice Nataše Cetinić. Rođena je 9. svibnja 1940. u Blatu na Korčuli, a umrla je 3. lipnja 2001. u Zagrebu sa samo 61 godinom života. Gotovo je zanemaren njezin opus nakon smrti, ali, srećom, sada je izašla raskošna monografija te sjajne slikarice europskoga ranga zahvaljujući inicijatoru cijeloga projekta realizacije monografije, Ivanu Maruni. Monografija je lijepo dizajnirana, s bijelim koricama i ovitkom (grafičko oblikovanje i obrada fotografija Studio Anegdota, Ivan Savićević Podgajski; fotografije Gorana Vranića i Frana Vodopivca). U knjizi su reprodukcije većine radova koje je za života Nataša Cetinić naslikala, po ciklusima i rani radovi, bibliografija, navedeni su svi novinski osvrti i predgovori izložbama, životopis po godinama i fotografije iz privatnoga života. Tako se to i običava raditi pri stvaranju monografije, posebno pokojnome umjetniku kada se rezimira cjelokupni umjetnički životni saldo. Urednica knjige i autorica funkcionalnog teksta likovna je kritičarka Branka Hlevnjak.

Izd. DesignArt, Upou u Blatu, Edusoft, Zagreb, 2018.

U četrdeset godina umjetničkoga stvaralaštva slikarstvo Nataše Cetinić oformilo se na praksama konstruktivne i apstrahirane slike, na enformelu i konceptu. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća uključila se u svjetski avangardni postmoderni pokret. Stvorila je vlastiti rukopis, likovno pismenu i osviještenu slikarsku gramatiku i sintaksu. Poticaj za široke geste i duboku, refleksivnu i erotsku posvećenost vječnim pitanjima smisla nalazila je u rodnom Blatu, Prigradici i krajolicima, moru i ljudima voljenog mitskog otoka Corkyra Negra, svoje Korčule. Jamačno se potvrdila kao jedna od najinventivnijih i najsugestivnijih slikarica Mediterana, jedinstvene snage i potresna učinka. U spoju pronicave opažajnosti te snažnih i dubokih osjećaja, emocija i doživljaja, k tome strastvene posvećenosti slikarstvu, ostvarila je jedinstven opus u korpusu hrvatskoga suvremenog slikarstva iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća. Stajala je postrani od mainstreama, nikada se nije nametala, sklonila se u svoj intimni svijet bliskih osoba i ambijenata, premda je dosta izlagala, na dvadesetak samostalnih i pedesetak skupnih izložbi. Najzadovoljnija je bila u društvu kolega umjetnika koji su, poput nje, imali atelijer u Medulićevoj 12 u Zagrebu, ili na svojoj rodnoj Korčuli, u Blatu, u društvu uže obitelji i prijatelja, a od 1983. tamo, u Prigradici, imala je i drugi atelijer. Prigodni predgovor monografiji napisao je akademik Tonko Maroević, rekavši da je s umjetnicom dijelio istu „uronjenost u sredozemni, dalmatinski otočni ambijent“, ali da ipak nikada dosad nije pisao o njoj. Pridružio bih se istoj konstataciji. Nikada nisam pisao o slikarstvu Nataše Cetinić pa na neki način koristim priliku da napišem ovaj osvrt na njezinu monografiju. Tako se pridružujem Maroevićevoj rečenici i supotpisujem je: „Kao povjesničar umjetnosti i pratitelj suvremene hrvatske likovne scene moram posvjedočiti relevantnost prinosa Nataše Cetinić, odnosno potvrditi kako njezina slika dragoga zavičaja i njezini portreti znanaca i prijatelja nose težinu životnog opredjeljenja i trag autentične opsjednutosti.“

Na groblju, 1975.

Nataša Cetinić u Blatu je završila osnovnu školu, gdje je bila aktivna u školskom zboru i folkloru. Svirala je tamburicu. U Splitu maturira na Gimnaziji Vladimira Nazora. U Zagrebu upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomirala je 1964. u klasi Miljenka Stančića Portretom starice za koji joj je pozirala baka. Dvije godine nastavnica je likovnoga odgoja u Blatu. Od 1966. do 1970. suradnica je Majstorske radionice Krste Hegedušića. Započinje ekspresionistički sivo-ružičasti ciklus Školjka.

Različiti utjecaji

U najranijim radovima sredinom šezdesetih godina Nataša Cetinić slika pod utjecajem svojega profesora Miljenka Stančića. Kratko. Ubrzo počinje stvarati samosvojne, individualne, vrsne, lirsko apstraktne kompozicije u boje i mrlje transponiranih leptira. Slika ih na način action-paintinga, apstraktnoga ekspresionizma, s iznimnim kolorističkim senzibilitetom. To je slikarstvo toliko dobro da bi trebalo biti uvršteno u antologije apstraktnoga slikarstva ne samo kod nas. Nije ona naime ništa manje vrijedno od slikarstva tada dominantne struje te vrste slikarstva u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj ili Americi, u smislu Druge pariške škole ili Njujorške škole, kanoniziranih u povijesti majstora apstrakcije. Nataša Cetinić slika strastveno, temperamentno, gestualno, oblici se razvijaju u lepezu šarenih, čistih, otvorenih boja, odražavaju dubinsku osviještenost, bujnu maštovitost i duhovni doživljaj. Sljedeći korak bio je eksperiment u geometrijskoj apstrakciji, bliskoj Exatu ‘51. i Ivanu Picelju, gdje istražuje konstruktivističku i opartističku metodu. Izlagala ih je skupno na izložbi Boja – pokret – površina 1974.

Sedamdesetih je bila bliska i angažiranim socijalnim temama i zalaganjem za umjetničku slobodu grupi Biafra, prihvaćajući njihovu humanističku doktrinu, baš kao što su grupu podupirali njezini profesori Miljenko Stančić i Krsto Hegedušić. No nije izlagala s njima niti je postala članicom grupe. Ipak, 1976. najavljuje, a 1979. slika ciklus pod naslovom Priprema za smrt, sprovod, greb. Komponiranje i strukturiranje slike na tom velikom ciklusu dolazi do izražaja. To je važnije od motiva, po onoj: važnije je kako se slika, a ne što se slika. Tu je Nataša postala postmoderna umjetnica, opstruirajući minimalizam i slikarski funkcionalni strukturalizam, težište bacivši na moralni humanizam i osvještavanje egzistencije treće dobi. Slika starice i starce u crnom u raznim situacijama, a poglavito na sprovodima, te nastavlja ciklusom Dom starih i nemoćnih. Osamdesetih godina slika velike cikluse Otočkih krajolika i Moje more, Prigradički dnevnik i Jiga, izvanredne cikluse u kojima je njezina rasna slikarska gesta došla najviše do izražaja. Prevladava tamnomodra boja, sfumato i prijeteća atmosfera moćne morske mase i vječne prirode arhetipskog Mediterana. To čisto gestualno ekspresionističko slikarstvo pripada antologiji hrvatskoga suvremenog slikarstva.

Bonaca, 2018.

Nataša Cetinić naslikala je 85 portreta, 66 dragih i bliskih osoba, prijatelja, kolega umjetnika slikara, kipara, pjesnika i kritičara te članova obitelji, majke i oca; naslikala je deset portreta majke Vice, s kojom ju je očito vezivala velika ljubav, te devet autoportreta. Uz neke autoportrete naslikala je i portret kolege joj i prijatelja slikara Minje Bosanca, nazvavši ih Mi smo kao dva goluba. Inače, najviše je portreta naslikala upravo Minje Bosanca. Dakle, slikala je osobe s kojima je bila bliska i koje su stalno bile prisutne u njezinu životu. Taj začudni ciklus poznat je kao Mali portreti. Svi su slikani na malim formatima, najvećih dimenzija 20 x 15 cm. Slikani su temperom i uljem na drvu, neki na papiru. Većina je nastala osamdesetih godina prošloga stoljeća. Godine 1979. i 1980. intenzivno, gotovo isključivo, slika ciklus portreta i gesti velike karakterne filmske i kazališne glumice Marije Kohn kako glumi Vojnovićevu Jelu u monodrami. Naslikala je 42 slike toga ciklusa, očito opsjednuta likom Jele, žene na zalasku uništenoga i poraženog života, koju maestralno ne glumi, jer ona to na sceni jest, Marija Kohn. Svaka slika ciklusa nosi različitu vrstu ekspresije, tijela koje sjedi na podu, s grčem na licu, u prstima i šakama, „s rječitim govorom tijela o pitanjima egzistencije, nagovještaja kraja, razočaranjem, očajem i depresijom razorene ostarjele žene“.

Slike cvijeća

Pozamašan je ciklus Cvijeće, koje gotovo isključivo slika u drugoj polovici devedesetih do 2000, uživajući u ljepoti raznolikoga cvijeća, pomalo u njemu tražeći utjehu, svjesna bolesti. Kao da pomalo „umire u ljepoti“, da parafraziram slavni stih Tina Ujevića. Nataša je voljela poeziju, najdraža joj je pjesma bila Slijepa djevojka i more Frane Alfirevića: „Ja ne znam što je, al ga uvijek čujem / I dišem s dahom trava miris hridi / I na njemu svoj život produžujem; / Tek na njemu mi duša jasno vidi. / Ja ne znam što je, al u meni struji / Ko tiha čežnja za zvijezdama nepoznatim, / I krv mi burka kad urla u oluji. / Iz noćiju se njegovih teško vratim. / Ja ne znam što je, al opaja mi snagu / Taj ljubavnik jedini što tako divno tepa. / On mogao bi ponijet ljepotu moju nagu / Na pučinu, u beskraj, gdje smrt je tako lijepa“. I sâma je bila lirska duša i pjesnikinja kista. Na mnogobrojnim slikama cvijeća, kao da smo ušli u botanički vrt ili, u najmanju ruku, u cvjećarnicu. Tu su perunike, maćuhice, ošebad (čičak), ljubice, ljiljani, bijele i crvene ruže, anemone, kale, irisi, kukurijeci, karanfili, ivančice, jorgovani, božuri, magnolije, tulipani, suncokreti, margarite i agave. Slika ih zbog nekakve nejasne tuge, kako je sama rekla. Slikanje cvijeća prekidala je da bi naslikala ribe, školjke: mušule, dagnje i kamenice te poneku zdjelu ili pladanj sa smokvama.

Posljednji ciklus slika koji je naslikala Nataša Cetinić zove se Odlazak. Nastao je 2001, u mjesecima neposredno prije slikaričine smrti. Znala je da će umrijeti pa su te slike vjesnik smrti i testament. To su kompozicije s likom žene u dugoj crnoj haljini sa šeširom kako hoda prema groblju, grobnoj kapelici. Uvijek je slikana s leđa, ne vidimo joj lice, a i mutno je, zagasito, upravo funebralno. To je predsmrtni autoportret, ta žena u crnini sama je slikarica, njezin zbogom svijetu i životu. Razočarana i depresivna, posljednjih godina života nije se željela liječiti i prepustila se sudbini, kao da je željela umrijeti, što se i dogodilo, prerano.