Dokumentarci u fokusu

Na 27. Danima hrvatskog filma, koji su u svim programima ponudili konkurencije ujednačene i visoke kakvoće, prvi se put dogodilo da glavnu festivalsku nagradu, Grand Prix, ravnopravno podijele dva dokumentarca. Posve zasluženo, jer riječ je o vrlo uspjelim filmovima Buffet Željezara Gorana Devića i Majči Josipa Lukića, koji se na izvedbeno jednostavne, no vrlo učinkovite i neposredne načine bave odabranim temama, neveselom aktualnom socijalnom situacijom u Sisku, sagledanom kroz prizmu jedne mikrosredine (Buffet Željezara), odnosno osobnošću i sudbinom sredovječne Splićanke, majke autora dominantno biografskog, a u određenoj mjeri i autobiografskog ostvarenja Majči.

Goran Dević, koji se među ostalim afirmirao i dokumentarcima Uvozne vrane, Nemam ti šta reći lijepo, Sretna zemlja i Poplava, te sa Zvonimirom Jurićem kao suautor ratne drame Crnci, u Buffetu Željezara nudi generalno nelagodan i neizbježno depresivan, ali i nenametljivo emotivan, u pristupu formalno distanciran, ali snažan prikaz posljednjih desetak dana rada lokala iz naslova filma, smještena na autobusnoj postaji u Sisku koja se nalazi nasuprot porti propale sisačke željezare. Buffet vodi sredovječni bračni par, po imenima čini se podrijetlom Bošnjaci, a također po imenima podrijetlom Bošnjaci su velikim dijelom i njihovi svakodnevni gosti. Posrijedi su redom siromašni ljudi od kojih neki i žicaju koju kunu za kavu ili cigarete, ljudi koji si međusobno u fragmentima pripovijedaju nevesele životne sudbine, jer riječ je o bivšim radnicima čeličane i drugih pogona koji pamte dane intenzivne zaposlenosti i velikih gužvi.

Svjedoci propadanja

Iz priča gostiju buffeta pomalja se socijalna slika ne samo Siska, nekad snažna industrijskog grada, nego posredno i čitave Hrvatske, jer se sve polako zatvara, grad zamire, ljudi odlaze, pa tako odlaze i vlasnici u Njemačku, sinu koji je već tamo. Dok se vlasnik s okončanjem višedesetljetnog posla, tijekom kojeg oboje pamte i dane iz Domovinskog rata, nosi bolje od supruge, ona je tužna i plače, a govori da i unatoč neznanju njemačkog jezika i neizvjesnosti koja ih u Njemačkoj čeka svejedno nemaju što izgubiti, jer poslovati u okolnostima bez gostiju više nema smisla. Tijekom gledanja filma nelagoda u gledatelja sve više raste, unatoč povremenim (crno)humornim detaljima u razgovorima među sudionicima, a kroz završne riječi sredovječne fotografkinje koja se intenzivno mota oko lokala i fotografira ga, da bi se jednom i ozbiljno sukobila s vlasnikom, autor iznosi i vlastiti stav. Kad ona ustvrdi da fotoaparatom bilježi ono što propada, lako je zaključiti da i Dević statičnom i formalno neutralnom filmskom kamerom dokumentira jedno mjesto i jednu sredinu koji propadaju.

Doks Majči scenarista i redatelja Josipa Lukića, studenta režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti kojeg smo na Danima mogli vidjeti i kao darovita glumca u filmovima Marija Jurja Primorca i Ultra Igora Jelinovića, izvedbom je jednostavan, no šarmantan, životan i duhovit film o autorovoj majci, danas ženi kasnih srednjih godina, i njezinu životu. Lukić je u Majči izravan, originalan, duhovit i oslobođen moraliziranja te iskreno i bez dlake na jeziku s majkom razgovara o nekima od najintimnijih stvari iz njezina života, od seksa i mijenjanja muškaraca preko traganja za srećom i zadovoljstvom, životnim podjednako kao i seksualnim, do pogrešnih izbora i njezine djece, sama autora i njegove starije sestre Marine. Autorova majka bila je i ostala slobodoumna žena koja nije robovala bračnim i društvenim konvencijama, koja je jedva čekala okončati prvi brak s redateljevim ocem, prema njezinim riječima agresivcem i zlostavljačem očajnim u krevetu, te koja je u drugom braku pronašla tek kratkotrajnu sreću, jer je drugi suprug prerano preminuo od teške bolesti.

Kadar iz nagrađenog dokumentarca Buffet Željezara Gorana Devića

Posebno priznanje žiri je dodijelio naslovu Završni krug autora Vladislava Kneževića, u hrvatsko-japanskoj suprodukciji realiziranu eksperimentalnom filmu o propadanju ljudskog tijela, snimljenu u nekadašnjoj tvorničkoj hali i izvedenu tako da su na nago tijelo čovjeka naneseni slojevi materijala slična gipsu koji s njega polako otpadaju, dok ga kamera snima jednolično kružeći. Autor učinkovito i doslovce i metaforički tematizira dematerijalizaciju i truljenje ljudskog tijela, njegovo slabljenje i agoniju, no istodobno na određeni način oslobađanje od okova i možda ponovno rađanje.

Ovogodišnji Dani hrvatskog filma u svim su programima ponudili konkurencije ujednačene i visoke kakvoće

Film Marija Jurja Primorca ovjenčan je nagradom za najbolji scenarij, a uobičajeno raspoloženu i uvjerljivom Nikši Butijeru pripala je nagrada za najbolju glumu za sporednu rolu Ante. On je slikovit narodski čovjek, stariji djelatnik zagrebačke pauk-službe koji s mlađim kolegom Marinkom (Josip Lukić) odvozi nepropisno parkirana vozila. Marinko je osamljen, povučen, šutljiv i asocijalan mladić čija se dnevna rutina nakon posla sastoji od skromna suhog obroka, gledanja televizije i odlaska na spavanje. No kad u praktički svemu oko sebe, od krhotina boce preko oblaka na nebu do vode nakon kupanja u kadi, počne uočavati uvijek isti obris Djevice Marije, Marinko će to nepromišljeno povjeriti Anti. Ovaj će ga isprva saslušati s određenim zanimanjem i hinjenim razumijevanjem, sugerirajući prijateljsko-skrbnički odnos, da bi ubrzo glas o njegovoj ćaknutosti raširio među kolegama. Marinko će zbog toga postati još osamljeniji i socijalno odbačen, no u elegantno režiranu i efektnim ozračjem ekspandirajuće egzistencijalne nelagode i nesigurnosti obilježenu filmu autor u završnici odlučuje makar na simboličkoj razini iskupiti protagonista. Njega tako jedne kišne večeri posjeti žena srednjih godina koju on oslovi imenom Marija i koja se šuteći u njegovu društvu zadrži kraće vrijeme. Premda je riječ o pomalo banalnom završetku, jer bi bilo zanimljivije da je sve ostavljeno otvorenim odnosno nedefiniranim, Marinko time ipak stječe dignitet.

Obiteljske i egzistencijalne drame

Dok je nagrada za najbolju kameru pripala igranom filmu Marica Judite Gamulin, nagradom za najbolju montažu ovjenčan je također igrani U plavetnilo Antonete Alamat Kusijanović. U elegantno režiranu, atmosferičnom, neobičnim gornjim i donjim rakursima obogaćenu filmu Marica, koji se poput većine igranih na Danima bavi složenim obiteljskim odnosima, pratimo jedan dan u životu kućne pomoćnice iz naslova koju odlično utjelovljuje Mirela Brekalo Popović. Marica je sredovječna žena s jedne strane pritisnuta obiteljskim nevoljama vezanima uz sina s kojim zbog neobjašnjenog kriminalnog izgreda kontaktira policija, a s njim se svađa i otac, da bi pred kraj na ulaznim vratima obiteljskog stana ugledala njemu upućenu sprejem ispisanu uvredljivu poruku. S druge strane, Marica ima problema i na poslu, u raskošnom domu bogatoga para, koji je čini se usred još jedne u nizu žestokih svađa. Od svega toga Marica će pokušati pobjeći makar kratkotrajnim boravkom u hotelu pod upravom svoje prijateljice (Ksenija Pajić), koja će joj ubrzo na blag ali jasan način dati do znanja da ne smije dugo ostati, odnosno da nije baš poželjna. Dakako da je bilo kakav bijeg nemoguć, toga je svjesna i Marica, no već samo uzimanje predaha od nevolja i makar kratkotrajan osjećaj varljive slobode i mira u hotelskoj sobi bit će dovoljni da osvijesti kako je odgovornost važnija od potencijalnog bijega i nerealnog oslobađanja od okova svakodnevice.

Intrigantan mikrosvijet

Psihološku egzistencijalnu teen-dramu U plavetnilo scenaristice Christine Lazaridi i redateljice Antonete Alamat Kusijanović, prethodno nagrađenu na Berlinaleu posebnim priznanjem u natjecateljskom programu Generation 14plus, u Oberhausenu nagradom Mladog žirija te u Sarajevu Srcem Sarajeva za najbolji kratkometražni film, potpisnik ovog osvrta drži najuspjelijim kratkim igranim ostvarenjem viđenim na ovogodišnjim Danima. U priči o potencijalnom romantičnom trokutu čiji je najvažniji vrh mlada Julija, koja s majkom stiže na idiličan otok na kojem je provela djetinjstvo, imponiraju promišljenost, poetičnost, impresivna estetiziranost, nenapadna erotiziranost, dojmljiva atmosferičnost i odlična gluma središnjega glumačkog trija. Djelo na temelju kojeg će dugometražni prvijenac Antonete Alamat Kusijanović suproducirati tvrtka Sikelia Prods. Martina Scorseseja, storija je o djevojci Juliji koju s mnogo iznijansiranosti i osjećaja za duševna stanja lika tumači Gracija Filipović. Julija je žrtva obiteljske opresije od strane otuđene i dobrano histerične majke (Nataša Dangubić), djevojka koju na otoku dočekuje nekad najbolja prijateljica Ana, s kojom se protagonistica želi ponovo zbližiti. No Ana je sad pomalo distancirana djevojka u vezi s naočitim mladićem kojeg tumači Dominik Duždević, koji će ubrzo zaintrigirati i Juliju, a pojavit će se i naznake mogućih romantičnih osjećaja Julije prema Ani. Tijekom svega 22 minute trajanja filma autorica uspijeva impresivno konstruirati provokativan i intrigantan mikrosvijet, višeslojnu dramu koja odlično koristi prirodne lokacije, koja je sjajno dizajnirana i zavodljiva te koja ponajviše plijeni upravo izostankom konkretnosti i definiranosti, odnosno mogućnošću iščitavanja i interpretacija koje nudi gledateljima.