Crkva ne smije odustati od medijskog dijaloga

Novinarski i znanstveni diskurs desetljećima uspješno objedinjuje Suzana Peran (Zagreb 1967), glavna urednica Informativne katoličke agencije (IKA) i ponovno predsjednica Hrvatskoga društva katoličkih novinara (HDKN), na čelu kojega je bila od 1999. do 2006. Što se mijenja nakon četvrt stoljeća IKA-e i njezine selidbe s Kaptola na Ksaver s osnutkom Hrvatske katoličke mreže, kako doskočiti dobu „lažnih vijesti“ i poboljšati krizno komuniciranje Crkve, koja je i kako može biti vidljivija uloga novinara katolika u hrvatskom društvu, zašto se unatoč novim tehnologijama smanjila medijska pismenost novinara – neke su od tema o kojima je promišljanja za Vijenac rado podijelila profesorica na Odjelu za komunikogiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i autorica knjiga teoloških meditacija.

Suzana Peran

Kada se osvrnete na 25 godina Informativne katoličke agencije, koji vas dojmovi preplavljuju? Koje događaje iz života Crkve u Hrvatskoj, uz tri pohoda sv. Ivana Pavla II. i jedan pape u miru Benedikta XVI, posebno pamtite?

Ponajprije zahvalnosti i ponosa zbog svih kolega koji su u ovih 25 godina Informativne katoličke agencije radili u agenciji i surađivali s agencijom. IKA je svojedobno bila i svojevrsna škola katoličkoga i agencijskog novinarstva. Prve novinarske korake u agenciji su prošli i stipendisti Hrvatskoga društva katoličkih novinara, studenti novinarstva Fakulteta političkih znanosti i komunikologije Hrvatskih studija, koji su kod nas odrađivali praksu, kao i studenti teologije. Ponosna sam i na sav medijski rad koji je IKA u tih četvrt stoljeća odradila. Imali smo iskustvo AKSA-e, koja je bila svojevrsna katolička agencija, ali na tjednoj razini. Mi smo morali startati iz početka. Crpli smo iskustvo starijih kolega, posebno iz Glasa Koncila, Kršćanske sadašnjosti, ali i kolega iz europskih katoličkih agencija. Nastojali smo ono što smo vidjeli i naučili od Kathpressa, KNA i drugih katoličkih agencija primijeniti i na našu novopokrenutu agenciju. Velika je potpora bila kardinala Franje Kuharića i biskupa Srećka Badurine – koji je bio zadužen u tim počecima za IKA-u, mons. Vladimira Stankovića i drugih. Uvidjevši važnost osnivanja katoličke agencije kako bi vijesti iz života Crkve bile dostupne u Domovini i inozemstvu, oni su davali potporu ističući kako katolički mediji ne smiju ni kvalitetom ni opremom zaostajati za svjetovnima. Tu treba podsjetiti da se IKA od samih početaka, a posebno za prvoga posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, koristila kao jedan od rijetkih tadašnji medija najsuvremenijom računalnom opremom te slala vijesti o Papinu pohodu putem e-pošte u svijet.

U ovih 25 godina objavili smo na desetke tisuća najava, vijesti, prikaza, dokumenata. Zabilježili smo svaki važni trenutak u životu Crkve u Hrvata i u svijetu. Naš je rad javno otvoren i dostupan pa se njime mnogi koriste – što nam je posebno drago – za svoje seminarske i diplomske radove, znanstvena i druga istraživanja. I to ne samo iz Hrvatske nego i iz svijeta. Javljaju nam se obični vjernici, ali i teolozi i znanstvenici od Australije do Amerika i Afrike.

Uz pohode papa Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji, koje smo intenzivno pratili, svakako tu su proglašenje naših blaženika i svetaca, izbori novih papa, biskupska i kardinalska imenovanja...

Pratili ste i život Crkve
u Bosni i Hercegovini.

Tako je. Prije nego što je utemeljena Katolička tiskovna agencija BK BiH pratili smo putem naših dopisnika sva događanja iz ratne Bosne i Hercegovine, vijesti su stizale na različite načine do nas, bio je to često jedini glas tamošnje Crkve koji se probijao do svjetske javnosti jer smo vijesti od početka prosljeđivali svim katoličkim i drugim svjetskim agencijama. Posebno mjesto u povijesti agencije ima i pokretanje Hrvatskoga katoličkog radija u svibnju 1997, u čemu je IKA aktivno sudjelovala i iskustvom i suradnjom te ljudima. Na početku je naša agencija djelovala i kao Informativni program Hrvatskoga katoličkog radija, dio kolega poslije je prešao raditi na radio, a sada – osnivanjem Hrvatske katoličke mreže – još ćemo bliže surađivati.

S kojim se izazovima, osim preseljenja s Kaptola na Ksaver u zgradu HBK-a, suočava IKA? Što se može poboljšati u njezinu novinarskom i organizacijskom dijelu, nakon što je IKA s Hrvatskim katoličkim radiom postala dio Hrvatske katoličke mreže?

Svaki je novi korak u djelovanju neke ustanove i novi izazov. Nakon četvrt stoljeća na Kaptolu preselili smo se u zgradu Hrvatske biskupske konferencije, gdje je sada i sjedište Tiskovnoga ureda HBK-a i Hrvatskoga katoličkog radija. Premda su naše ustanove i uredi međusobno od početka surađivali i upućeni smo jedni na druge, preseljenjem ćemo biti i fizički bliže. Po uzoru na Vatikanske medije i mediji Hrvatske biskupske konferencije su se povezali u Hrvatsku katoličku mrežu. Želja je naime naših biskupa i vodstva Mreže tehnički osuvremeniti naše medije, potaknuti ih na snažnije zajedničko djelovanje kako bi glas Crkve bio medijski čujniji u društvu te ih učiniti vidljivijima i dostupnijima na društvenim mrežama. Naravno, i IKA i Hrvatski katolički radio donose u Mrežu svoja iskustva, svoje dopisnike i suradnike, zadržavaju svoje specifičnosti. Ta medijska povezanost s druge strane zahtijevat će i prilagodbe i dalje novinarsko usavršavanje. To je i specifičnost novinarskoga posla, stalno učenje i prilagodbe novim, suvremenim tehnikama. Kada smo krenuli, u IKA-i je telefaks bio glavno sredstvo primanja i odašiljanja vijesti u agencijama, a sada se više ne mogu sjetiti kada smo posljednji put dobili bilo što putem telefaksa, koji i dalje stoji u uredništvu.

Koje su najveće poteškoće hrvatskih katoličkih medija, kao i preduvjeti dobra novinarstva u njima?

Kada govorimo o katoličkim medijima, obično mislimo na tiskovine kojih je najviše. Rekla bih da je glavna poteškoća to što još nismo izašli iz sakristije. Katolički se tisak prodaje gotovo isključivo u crkvama i vjerskim prostorima, tako da njegova prodaja i izbor listova koji će se prodavati ovisi ponajprije o dobroj volji župnika, koji je ionako preopterećen različitim obvezama da bi još imao i vremena za izbor i promidžbu katoličkoga tiska. Crkveni dokumenti o medijima izričito traže od vjernika i svećenika da se promiče i podupire katolički tisak kao vrelo pouzdanih informacija o životu Crkve. No to se nekako danas zaboravilo. A da bi katolički mediji imali kvalitetno novinarstvo i kvalitetne novinare, tada – opet ću o dokumentima – njihovi djelatnici moraju biti ne samo vjerski nego i novinarski, medijski naobraženi. Pokojni don Živko Kustić na početku djelovanja IKA-e pričao nam je kako se govorilo da svatko tko zna dobro propovijedati može biti i dobar novinar, a kada je krenuo raditi u Glasu Koncila, tada je shvatio da to i nije tako. Zato i ja više volim govoriti novinari katolici. Novinari koji kvalitetno rade svoj novinarski posao i koji poznaju svoju katoličku vjeru, gledaju događaje iz prizme socijalnog nauka Crkve.

Može li se u istu rečenicu staviti medijski odnos prema Crkvi u vrijeme komunističkoga režima i danas? Što se (ni)je promijenilo?

Premda postoje brojni primjeri napada i kritika na crkveno djelovanje i crkvene ljude, ne bih – kako ste rekli – stavljala u istu rečenicu odnos prema Crkvi u komunizmu i danas. Crkva danas ima vlastita glasila koja su dostupna i izvan crkvenoga prostora – agenciju, radijske postaje, portale, televizijske sadržaje... Tako da stav i glas Crkve nije „zatvoren“ samo u crkvama dostupnim glasilima, koja su često u doba komunizma cenzurirana, zapljenjivana i zabranjivana. Kada govorimo o odnosu svjetovnih medija prema Crkvi, tada treba imati na umu i ono što crkveni dokumenti o medijima ističu; mediji Crkvu promatraju samo kao jednu ustanovu u društvu i, prema načelima onoga što je vijest, traže samo što je neobično, atraktivno, provokativno u njezinu djelovanju. Sve ono što je nama u Crkvi važno, pastoral, redovito pastoralno djelovanje, ostaje izvan interesa svjetovnih glasila. Unatoč tomu, važno je da Crkva – tu ponajprije mislim na njezinu hijerarhiju i teologe – ne odustane od medijskoga dijaloga.

Nedostaje li katoličkim medijima unutarcrkvene kritičnosti, u svrhu katarze?

Na ovogodišnjem Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu govorilo se o unutarcrkvenome dijalogu. Crkveni dokumenti ističu da bi mediji trebali biti poticatelji dijaloga u društvu, stoga se možemo pitati odnosi li se i to na crkvenoj razini i na katoličke medije i na katoličke novinare. Dijalog je čuti i razumjeti i onoga s kime se ne slažemo o nekome pitanju; dijalog je – kako bi rekao tada kardinal Ratzinger – izreći i ono što je neugodno... Ne bih rekla da nedostaje kritičnosti. Možda nedostaje onih „jasnih i glasnih“ polemičara i komentatora kakvih smo imali u nedavnoj prošlosti katoličkoga tiska. Spomenimo se don Živka Kustića i njegova don Jure; fra Ivona Ćuka, fra Špire Marasovića... I danas u Glasu Koncila, Kani, Veritasu, Svjetlu riječi ... imamo niz vrsnih teoloških i novinarskih pera koji promišljaju društvenu i crkvenu stvarnost.

Snalazi li se vrh Katoličke crkve u kriznim situacijama, a bilo ih je u posljednje vrijeme, zbog optužbi za pedofiliju u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, Hvarskoj biskupiji, „slučaja prebendari“ u Zagrebačkoj nadbiskupiji?

Nedavno je i biskup Mate Uzinić na okruglome stolu na Hrvatskome katoličkom sveučilištu upozorio da Crkvi kod nas nedostaje poznavanje komuniciranja u trenucima krize i da je to jedan od izazova s kojim se Crkva mora suočiti. Krizno se komuniciranje uči. Smatram da se uključivanjem medijskih profesionalaca u urede za medije naših biskupija i nadbiskupija učinio pozitivan pomak. Biskupije u svijetu imaju redovite savjetnike, stručnjake za krizno komuniciranje i općenito komunikaciju s medijima. Naravno, uvijek se može učiniti bolje. Važno je naučiti iz grešaka koje smo i u toj medijskoj komunikaciji načinili.

Je li percepcija Katoličke crkve u prevladavajućem medijskom diskursu unaprijed negativna?

Ne bih rekla da je unaprijed negativna. Nažalost, sve je manje ozbiljnih medija, a žuti mediji – znamo – ističu ono što je negativno, napuhavaju, izvlače iz konteksta, kako bi privukli pozornost čitateljske, slušateljske i gledateljske publike. Premda je više negativnih napisa o Crkvi, ima i onih pozitivnih – posebno o djelovanju karitativnih i drugih katoličkih udruga. Pitanje je također koliko same crkvene ustanove i udruge znaju medijski posredovati sve dobro koje čine na određenom području. Za svjetovne medije Crkva je samo jedna od ustanova u društvu i tako je propituju. I mi u Crkvi ponekad zaboravljamo da svjetovni mediji nisu tu da bi jačali vjeru vjernika i okupljali ih. To je zadaća katoličkih glasila. Zato je važno da Crkva jača vlastita glasila, jača svoje urede za medije te ne odustaje od komunikacije sa svjetovnim medijima.

Mogu li mnoge poteškoće, zaprjeke, komunikacijske krize, biti lakše riješene uz međusobno povjerenje i razumijevanje? Zašto pojedini crkveni dostojanstvenici smatraju da se ignoriranjem ili prešućivanjem događaja prašina može slegnuti sama od sebe?

Naravno. Upravo o tome govore i crkveni dokumenti, da treba poticati dijalog i da se ne smijemo zatvarati pred medijima ni onda kada su u pitanju „teške teme“ jer, kako ističu, ako se Crkva zatvori za davanje informacija, otvorit će se vrata za različite glasine, poluistine. No povjerenje treba graditi i sa strane medija i sa strane Crkve. Na temelju iskustva iz odnosa prema Crkvi u doba komunizma, kao i različitih suvremenih medijskih napada na crkvene ljude, prozivanje od strane komentatora koji biskupima zabranjuju – premda su građani kao i svi drugi – izjašnjavanje o društvenim temama, često se crkveni ljudi zatvaraju pred medijima. Kada govorimo o različitim izazovima iz vlastitoga iskustva kao dugogodišnje novinarke i urednice u crkvenim glasilima, mogu reći da je uvijek dobro držati se preporuke nekadašnjega predstojnika Papinskog vijeća za sredstva društvene komunikacije nadbiskupa Johna Foleyja. U doba pedofilskih skandala u SAD-u on je tamošnjim katoličkim novinarima na njihov upit kako se ponašati, kako pisati u katoličkim medijima o tim temama, odgovorio da se drže istine i iznose činjenice o svakoj aferi koja se otvori. Jedino istina oslobađa, podsjećao je nadbiskup na evanđeosku poruku.

Imaju li hrvatski teolozi dovoljno „medijske hrabrosti“? Kako „lakšim jezikom“ medijski govoriti o otajstvima vjere, crkvenim specifičnostima i problematici?

Mediji često prigovaraju da teolozi šute, a teolozi da ih se ne pita za mišljenje o važnim temama. Iz vlastitog medijskoga iskustva mogu posvjedočiti da je ponekad vrlo teško pronaći sugovornika u Crkvi za određene, posebno teške teme. Jedan od razloga je i to što se teolozi boje da se njihovo mišljenje ne proglasi službenim stavom Crkve o nekom problemu ili događaju, a Zakonik kanonskoga prava ističe da svatko tko govori u ime Crkve mora za to biti ovlašten. S druge strane, naravno da postoji i strah od kritike, ismijavanja iznesenih stavova. Ipak bih rekla da teolozi ne šute. Progovaraju redovito i to o vrlo različitoj i aktualnoj društvenoj tematici u katoličkim glasilima, dovoljno je prelistati Glas Koncila, Kanu... poslušati Hrvatski katolički radio. I moji studenti s teologije iznenade se kada listamo katoličke medije, kažu: Pa koliko tema i govornika!

Nedostaje onih „jasnih i glasnih“ polemičara i komentatora kakvih smo imali u nedavnoj prošlosti katoličkoga tiska / Krizno se komuniciranje uči

Što se odnosa jezika teologije i Crkve i jezika medija tiče, o tome se već godinama govori. Pitanje je kako teološke i crkvene teme prereći da ih se razumije u svakodnevnome i medijskome govoru, a da ne izgube ništa od vrijednosti i važnosti. U Njemačkoj je svojedobno čak i organiziran simpozij o tome. Posebice se to odnosi na današnji način komunikacije, ponajprije među mladima, koji je obilježen društvenim mrežama, izazov je i za teologiju i za govor Crkve.

Hrvatsko društvo katoličkih novinara dodijelilo je nagradu za životno djelo fra Zvonimiru Bonu Šagiju i godišnju nagradu riječkom vjeroučitelju Marinu Miletiću. Oni su, osobito o. Šagi, osim novinarskim radom prepoznati cjeloživotnim angažmanom. Može li i kako društvo još angažiranije govoriti o hrvatskoj crkvenoj i društvenoj problematici?

Uvijek postoji prostor za napredovanje. Postoje mišljenja da bi se trebalo više kao Društvo osvrtati na aktualno stanje u Crkvi i društvu. S druge strane ističu da je naše društvo zamišljeno i osnovano kao strukovno kako bi katolici djelatni u katoličkim i svjetovnim glasilima rasli u profesionalnosti u novinarskome poslu i rasli u vjeri. Stoga priređujemo tribine, održavali smo novinarske tečajeve, stipendirali mlade koji se žele angažirati u katoličkim medijima, kao i duhovne obnove i studijska putovanja.

Jesu li „lažne vijesti“, na tragu poruke pape Franje na Svjetski dan sredstava društvenoga priopćavanja, ključan problem novinarstva?

Rekla bih da jesu. I to lažne vijesti kao nedostatak dijaloga, neprovjeravanje izvora, gubitak vjerodostojnosti, prešućivanje podataka, manipuliranje činjenicama, davanje samo jedne strane priče... Lažne vijesti nisu specifične samo za današnje doba, no one su suvremenom medijskom komunikacijom postale viralne – lako se i brzo šire. Upravo zato potrebno je ono što i crkveni dokumenti o medijima ističu – odgoj za medije ili medijska pismenost kako bi se prepoznale te lažne vijesti i manipulacije. Na području medijskog odgoja, kako je to isticao papa Benedikt XVI, župe i katoličke škole trebale bi biti avangarda. I Hrvatsko društvo katoličkih novinara želi i na neki način tribinama i susretima daje doprinos tomu medijskom odgoju.

Novinarstvo mira može se protumačiti i pukim nabrajanjem isključivo glagola iz spomenute Papine poruke – zaokupilo, potaknulo, pridonijelo, zalaže se, upućuje? Je li zapravo iluzija to „novinarstvo mira“?

Nije iluzija. Ni Papa, a ni Johan Galtung, koji je prvi prije šezdeset godina govorio o novinarstvu mira, ne misle da bi trebalo ignorirati sukobe i izvještavati ružičasto. Novinarstvo mira znači da novinari i urednici imaju uvijek izbor kako će izvještavati, odnosno da će u svojim izvještajima sa sukobljenih područja davati mjesta nenasilnim metodama, onima koji pridonose rješenju problema, onima koji daju nadu. Dakle, isticati rješenje, a ne problem.

Je li nepoštivanje dostojanstva ljudske osobe u medijima isključivo ekonomske prirode ili jednostavno banalnost i golotinja „prodaju novine“?

Rekla bih i jedno i drugo. I često zaboravljanje na etičke principe, novinarske kodekse i ono što i Papa kaže da ljudsko dostojanstvo treba biti u središtu svake vijesti.

Koliko je opasan senzacionalizam i kako mu doskočiti? Nametanje senzacionalizma radi tržišnih interesa istodobno je i neprofesionalno
obavljanje posla. Mediji vrve sadržajima u kojima nema ni događaja, ni odluka,
ni djela.

Obično kažem da nije toliki problem što ima toliko senzacionalističkih medija, koliko je problem što nedostaje serioznih glasila. Kao što ste naveli, medijski sadržaji umnažaju se bez onih pravila o kojima podučavamo studente, kako prepoznati što je događaj, što je vijest, koje kvalitete mora imati. Na kraju je vijest i sve i ništa, sve je jednako važno i sve je jednako nevažno. U toj bujici informacija vrlo je teško plivati. Zato nam je potrebna medijska pismenost od najranije dobi jer su nam već djeca u vrtićima medijska publika. Za nas novinare mjerilo treba biti novinarska etika, koja ne bi smjela biti prilagođena redakcijskim, vlasničkim napucima.

Na Odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu odgajate već gotovo dva desetljeća nove naraštaje hrvatskih novinara i komunikologa. Kakvom ocjenjujete razinu opće kulture u studenata, s obzirom na prevlast
novih tehnologija nad knjiškim koricama?

Do prije nekoliko godina studenti su na predavanja donosili različite novine, revije, časopise. Danas je to rijetkost. Informacije se traže na portalima i čitaju se – a to i istraživanja pokazuju – uglavnom preporuke prijatelja na društvenim mrežama. Naravno, ima i onih koji redovito čitaju i prate različite medije, posjećuju knjižnice u potrazi za dobrom knjigom. No, nažalost, takvi su u manjini. Zato nastojim na vježbama izabirati različite napise iz različitih tiskovina, donijeti novine u predavaonicu.

U vremenu hrvatske samostalnosti novinarstvo je prošlo tehnološku (r)evoluciju od pisaćeg stroja do „pametnog telefona“. Jesu li nekad novinari bili pismeniji? Može li danas svatko biti novinar?

Premda nam se sugerira da svatko može objaviti „priču“ i biti novinar, novinarstvo je ipak profesija sa svojim zakonitostima koje treba naučiti. Rekla bih da su novinari nekada bili pismeniji, ali to se odnosi i na studente... Kada sam kretala u prve novinarske korake, lektori, redaktori i korektori ispravljali su nam pogreške u pisanju i u stilu, a mi smo učili i trudili se da u sljedećem tekstu ne ponovimo pogrešku. Danas je malo uredništva koja imaju i redaktore i lektore. A svi se previše oslanjamo na različite računalne programe koji nam ispravljaju pogreške u pisanju.

Kako tumačite da novinarstvo u Hrvatskoj toliko pati, unatoč činjenici da društveno uređenje više ne obilježava jednoumlje?

Kvalitetu novinarskih uradaka ne bih povezivala s društvenim sistemom. Ako se vratimo na katolički tisak, treba samo prelistati naša katolička glasila – posebno Kanu, Glas Koncila, Veritas – sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, i vidjeti koliko se kvalitetno u novinarskome smislu pisalo, koliko je novinarskih vrsta zastupljeno.... Ti napisi i danas mogu biti uzor za pisanje i novinarsko izvještavanje ne samo vjerskim novinarima. Vizualno i kvalitetom ta glasila nisu zaostajala za svjetovnim medijima.

Postoji li neovisno novinarstvo?

O tome se često raspravlja. Svi su mediji na neki način uvjetovani vlasničkom strukturom, uređivačkom politikom... Mnogi otvaraju vlastite blogove i vlogove, mrežne stranice kako bi mogli iznijeti svoje mišljenje, komentare i slično. Neovisnom, nepristranom novinarstvu trebamo težiti. Jednako kao poštovanju novinarske struke i medijske etike, ne zaboravljajući da mediji trebaju biti u službi javnosti, zajedništva i napretka, kako nas to i crkveni dokumenti upozoravaju.