Uz premijeru Norme, dir. S. Rabaglio, red. M. Blažević, HNK I. pl. Zajc, Rijeka

Nakon povijesnog spektakla izvedbi triju Verdijevih opera na Shakespeareove predloške (Otello, Macbeth i Falstaff) povezanih istim interpretom glavnih uloga (nacionalni prvak Giorgio Surian) i redateljem (intendant kazališta Marin Blažević), riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca na završetku sezone najavljivalo je još jednu senzaciju. Predstavom Norme Vincenza Bellinija, tek drugom produkcijom djela od 1946, trebala je kao dirigentica debitirati naša proslavljena operna primadona Dunja Vejzović. Možemo pretpostaviti da se u radu susretala s nizom tabua, ne uspijevajući postići najvišu razinu u ozračju „s iskricama“ te u posljednji trenutak, ali dovoljno na vrijeme, dva tjedna prije premijere, moli intendanta Blaževića da pronađe iskusna dirigenta koji bi je zamijenio pred pultom. Nevjerojatna gesta kakvu nikada ne susrećemo u svijetu dirigenata, premda bismo je vrlo često rado doživjeli. Kako bilo, Dunja Vejzović ostaje u produkciji kao umjetnička voditeljica, do posljednjega časa podupire ansambl i u stopu prati premijeru (11. lipnja) te reprize (14. i 16. lipnja).

Diana Haller kao Adalgisa pokazala je da vlada nebeskim visinama / Snimio Dražen Šokčević

Na posljednjoj ovosezonskoj izvedbi predstave pratili smo izvedbu talijanskoga dirigenta Stefana Rabaglie, dugogodišnjeg umjetničkog ravnatelja Teatra Reggio u Parmi, rutinirana opernog maestra koji se nije odveć zamarao dinamiziranjem glazbenog tijeka. Pod njegovim je glazbenim vodstvom orkestar zvučao skladno, zbor dojmljivo, na momente odveć glasno, a pjevači su slobodno kreirali svoje dionice. Mogao je biti zanimljiviji i dramatičniji u pojedinim situacijama, kada je to tražila priroda glazbenog tijeka, a ne tek ziheraški odrađivati zadatak. Režija je povjerena njemačkom kazališnom i televizijskom redatelju Christianu Romanowskom, koji kao životni i profesionalni partner i inače prati projekte Dunje Vejzović. On se prihvatio i osmišljavanja scenografije i oblikovanja svjetla te stvorio iluziju ruševina u sukobu civilizacija i stepenica hrama koje naposljetku postaju lomača. Premda dolazi iz Njemačke, domovine tzv. Regietheatera, u kojemu redateljski koncept dominira nad glazbenim, njegova je estetika sasvim u funkciji neometane pjevačke izvedbe. Navikli na novi filmski pristup opernoj režiji gdje je svaki takt partiture obilježen gestom i izrazom na sceni, režija Romanowskog možda nam je mogla djelovati zastarjelo i statično, no oratorijsko je i magično ozračje koje prevladava u operi idealno za takvu režiju nizanja glazbenih slika.

Scenska je akcija minimalna i dolazi u trenutku kada treba razjasniti situaciju, kada treba dočarati Norminu namjeru da ubije svoju djecu začetu u zabranjenoj ljubavi galske svećenice s rimskim okupatorom (u pjevanju podiže djecu na stol kao na žrtvenik) ili pak neobuzdanu strast tog istog rimskog prokonzula prema mladoj svećenici. Posebno je uspješno riješen posljednji prizor opere s velikim zlatnim gongom koji se spušta sa stropa, a stepenice-lomača rotacijom otkrivaju višedimenzionalnost novonastalog odnosa među likovima. Ljepotu i funkcionalnost pričanja priče pomogli su lijepi kostimi prirodnih materijala i boja Dženise Pecotić s povijesnim elementima nošnji druida, galskih ratnika i Rimljana. Pjevačkom je podjelom dominirala Riječanka Diana Haller kao mlada svećenica Adalgisa, proizišla iz štutgartske klase Dunje Vejzović. Ovo joj je druga produkcija tog djela nakon debija u Weissenhornu, a istu će ulogu uskoro pjevati i u Hamburgu, uz Marinu Rebeka kao Normu.

Nakon dobre baze koloraturnog mezzosoprana u baroku i Rossiniju, zakoračila je u belkantističke vode na rubu između mezzosoprana i soprana i pokazala da vlada nebeskim visinama. Njezin je glas moćan, sonoran i zaobljen u svim registrima i dinamici pjevanja, prepoznatljiv i osebujan, te njime osvaja svjetsku glazbenu scenu. Uz njezinu iznimnu izražajnost malo tko dolazi do izražaja, tako da je i zasjenila svoje kolege u drugim glavnim ulogama, inače solidnu talijansku sopranisticu Dariju Masiero u naslovnoj ulozi te iznimno lirskog grčkog tenora Marija Zeffirija kao glavnog muškarca u ljubavnom trokutu, Pollionea, koji je tom ulogom debitirao u Rijeci. Stalni smo postav Riječke opere doživjeli kroz sonorni bas Slavka Sekulića kao Orovesa i muzikalnost mezzosopranistice Dominike Glinšek kao Clotilde, dok smo u liku rimskoga centuriona Flavija upoznali i najnovije dosege vokalne pedagogije Dunje Vejzović – u tenoru Mateju Predojeviću Petriću.