Umjetnost kao otkucaj srca

Odličan je potez Moderne galerije u Zagrebu kritička retrospektiva Alberta Kinerta, jednoga od (naj)važnijih hrvatskih slikara i grafičara te pedagoga na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u drugoj polovici 20. stoljeća. Na taj način važni se umjetnik otima zaboravu te podsjeća na velik i važan slikarski, crtački, kiparski i grafički opus. Izloženo je 186 slika i grafika i petnaest skulptura. Naglasak je na slikarskom dijelu opusa. Albert Kinert rođen je 6. travnja 1919. u Vinkovcima. Godine 1939. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori su mu Omer Mujadžić, Krsto Hegedušić, Marino Tartaglia, Ljubo Babić i Tomislav Krizman. Oženio se kolegicom sa studija Smiljom Božić, s kojom je dobio kćeri blizanke Nadu i Doru. Nada se udala za kompjuterskoga grafičara Vilka Žiljka, a Dora za arabista i diplomata Daniela Bučana. Njihov sin, Jagor Bučan, akademski slikar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, napisao je izvrsnu monografiju o umjetničkom opusu djeda Alberta Kinerta. Monografija je objavljena 2003. u izdanju Art studija Azinović i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prvu mu je monografiju napisao veliki pjesnik Danijel Dragojević 1963. Godine 1985. Moderna galerija priredila je opsežnu Kinertovu monografsku izložbu koju je studiozno postavio kustos Darko Schneider. Za ovu kritičku retrospektivu tekst u izložbenom katalogu pak potpisuje likovna kritičarka Iva Körbler. Umjetnine su posuđene od Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina u Splitu, iz fundusa same Moderne galerije, a većina je u privatnom vlasništvu, ponajviše Kinerovih kćeri Nade Žiljak i Dore Kinert Bučan te unuke Jane Žiljak Gršić. U mladosti se Kinert bavio gimnastikom, boksom i hrvanjem, iako je propušio sa šest godina i cijeloga života bio strastveni pušač. Gotovo da i nema fotografije gdje nije s cigaretom u ruci ili u ustima. Godine 1945. završio je studij na ALU-u, a diplomu dobio 1948. Godine 1947. izabran je za asistenta, ali zbog neslaganja s profesorom Tomislavom Krizmanom nakon tri mjeseca daje ostavku. Živi kao profesionalac od ilustracija, opreme knjiga i revija i poneke financijski neznatne prodaje. Dakle od sitnih, loše plaćenih poslova.

Iz postava izložbe jednoga od (naj)važnijih hrvatskih slikara i grafičara druge polovice 20. stoljeća / Snimio Goran Vranić

Slikar unutrašnjih nemira

No važan je taj dio Kinertova opusa. Od samih početaka karijere ilustrirao je, a često i oblikovao, niz publikacija: od zbirki pjesama, dječjih knjiga i slikovnica, do školskih čitanki i udžbenika. Godine 1961. pozvan je da radi kao profesor na ALU, sada u zvanju docenta. Pristaje, i do umirovljenja 1984. vodi vjerojatno najvažniju grafičku klasu. Te 23 godine dok Kinert, na kraju kao redoviti profesor, vodi grafičku klasu možemo nazvati zlatnim dobom grafičke struke. Smatrao je da su slikarstvo i grafika zanati. Kao nastavnik, nasljeđujući nastojanja prethodnika Crnčića, Krizmana i Detonija, Kinert je odigrao važnu ulogu promicatelja i njegovatelja tradicionalnih grafičkih disciplina. Na grafičkom odjelu, koji je 1956. osnovao Marijan Detoni, vodio je nastavu grafike za slikare i kipare, a 1963. preuzima četvrtu godinu grafike te uz Detonija, Sleveca i Baćea čini temelj nastavnoga kadra tog odjela. Znalački je radio, unaprijedio loše nastavne uvjete i ostvario prepoznatljiv pedagoški stil, što potvrđuju svi njegovi bivši studenti, odreda vodeći hrvatski grafičari, neki danas umirovljeni ili djelatni profesori ALU-a poput Dubravke Babić, Nevenke Arbanas i Frane Para. Tu su i Zdenka Pozaić te Dora Kovačević, Hrvoje Ljubić, poslije posvećeni kiparstvu, odnosno metalu, kao i Kinertova kći Nada Žiljak, istaknuta slikarica. Osnovao je poslijediplomski studij za specijalizaciju i usavršavanje u disciplini grafike za ilustracije 1969. Podastirao je svoje bogato znanje bez rezerve, napisao skripta Magija crno-bijelog i pristupio temeljitom izučavanju osnovnih grafičkih tehnika visokoga i dubokog tiska, težeći perfekcionizmu i dosljednosti u provođenju likovne zamisli.

Albert Kinert pripada naraštaju likovnih umjetnika formiranih u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Slikar je poetske figuracije s ekspresionističkim rukopisom na početku karijere, u pedesetim godinama, godinama svojega formiranja. Ubrzo je prešao na lirsku apstrakciju pa na reduciranu, apstraktnu viziju svijeta blisku enformelu i tašizmu, ali na specifičan, egzistencijalistički način. U svim fazama njegova slikarstva raspoznatljiva je sposobnost vitalističke transfiguracije u prevođenju bajkovitog u halucinantno, tjeskobnog u ekstatično, erotičnog u sentimentalno, viđenog i doživljenog u raznovrsne metamorfoze oblikovanja plohe. Pratio je Kinerta unutarnji nemir, kako se zove i izvanredan, amblematičan autoportret iz 1956, s četiri lica i četiri para očiju, jedan od najboljih koji sam ikada vidio. U drugoj polovici pedesetih u crtežima, grafikama i temperama Hvarskog ciklusa doseže ključnu razvojnu točku otkrivajući važnost znaka u slikarstvu. Godine 1957. izveo je svoju važnu mapu Osam linoreza u boji, s motivima otoka, jutra, ribara, raže, s diskretno skrivenim ljubavnim parovima, svedenim na znak, na tanku linijsku masu niza malih crnih kontura. Već je godinu prije, 1956, inaugurirao motiv ljubavnoga para skrivena u ribarskoj mreži, u visokoj redukciji motiva.

Za Kinerta je slikarstvo značilo neraskidivu, duboku vezu sa stvarnošću, čak i kada se priklonio senzibilitetu za nadrealističko – fantastične impulse, koji će se pojaviti kao jedan od metaforičkih i gestualnih slojeva njegovih slika s kraja pedesetih, ali i tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Taj je nadrealizam prikriven slojem lirske apstrakcije i materičnosti. Inačicu reduciranoga poetskog realizma koji teži nadrealnom zamijenit će 1956. uljima velikog formata, snažne strukture površine, s motivima slikanim iz ptičje perspektive. „On je sanjao svoje slike, vidio ih je u snovima, nije ih osmišljavao samo u atelijeru“, rekla je njegova kći Nada Žiljak. Sâm Kinert zapisao je u bilješkama: „Moja apstrakcija nije bila izmišljotina, nego preživjeli ostatak nekog dojma ili doživljaja. Pikturalna činjenica jest cjelina koja se postiže crtežom, kompozicijom, bojom, prostorom, i ne može biti sama sebi svrhom nego sredstvo kojim izražavamo činjenice duhovnih ili duševnih stanja.“ Pa i Kinertov povratak figuraciji, osebujno, prepoznatljivo u samo njemu svojstvenu rukopisu, zadržanoj u kontekstu apstrakcije, bio je težnja prema organskoj i vitalističkoj projekciji zbivanja u čovjeku i ljudskoj svijesti. Kada koristi boje, skloniji je hladnijoj paleti, pa kada i radi s toplim bojama, skloniji je njihovoj hladnijoj varijaciji, ili kako sam kaže: „Moje vino mora biti crveno, a moja ruža žuta. Ali koje žuto i crveno? Jedno je bilo crvenilo i žutilo moje šeste, a drugo moje šezdesete godine.“

Duboka povezanost sa stvarnošću

Vječne su mu teme životinje i žene. Stvorio je cikluse grafičkih mapa Pasija po Orfeju i Vilin svlak. Zanimala ga je filozofija i književnost, osobito poezija koju je i sam pisao. Našao je srodništvo u Schieleu, ilustrirao Rilkea, nadahnjivao se zenom i volio Kołakowskog i Ciorana – njihovu posebnost, osamljenost i pozitivni nihilizam. Inspiriran Rilkeom, napravio je mapu linoreza Pjesan ljubavi i smrti korneta Christopha Rilkea. U njemu je prepoznavao sebi blisko neprihvaćanje svijeta, antiburžujstvo, nastojanje na duhovnom i emocionalnom životu, kojemu odgovara povlačenje od svijeta. Godine 1981/82. nastaje ciklus akvarela Povratak iz pakla. Lošu sliku svijeta nadoknađuje ljubavlju, ona spašava sve, svijet i svakoga pojedinca. Vjerovao je u ljubav kao u pokretačicu svega dobroga u ljudskom biću i utočište od svih zala. Kinertovo je slikarstvo antropološko, on u čovjeku, točnije u sebi, traži i nalazi iskonske arhetipe ljudskosti. Temperamentan je i intuitivan stvaralac u stalnoj potrazi za oduhovljenjem i personalizacijom likovnih tvorbi. U šezdesetim godinama radi Biološke varijacije i Bezimene oblike s natruhama reljefne strukture, a grumenaste nakupine pigmenta bit će čest element gradbe slike. Kinertovo djelo s kraja sedamdesetih pa do autorove smrti doživljava određene promjene pod utjecajem izvan likovnih čimbenika. Naslovi su duži i naglašeno poetizirani, a unutar djela negdašnje osobitosti bliske poetskom izričaju premeću se u strukture pripovjedačkoga, gotovo romanesknog sadržaja.

Iskustvo šezdesetih

U osamdesetim godinama, posljednjem desetljeću života, Kinert se vraća iskustvu šezdesetih, sklon je materičnosti Jeana Dubuffeta i izraženoj teksturi površine modelirane češljem. No uključio je grotesknu figuraciju u dekorativno okružje. Posebnost su i sjajne skulpture. Radio ih je periodično šezdesetih i vratio im se osamdesetih. To su kipovi komornih dimenzija, a grubom teksturom i nazubljenošću linijski istanjenih masa nude taktilni osjet. Složenice su od nekoliko pretežno ženskih likova poput jahačice, djevojke i ždrijebeta, ljubavnika, ljubavnika na magarcu, a doimaju se ekspresivno, svedene na znak, gotovo na vinjetu.

Kinertovo je slikarstvo možda najbolji primjer sinteze doživljajne drame i likovne dosljednosti u hrvatskom slikarstvu druge polovice dvadesetoga stoljeća. Izložbu svakako treba vidjeti, jer ne samo da je svečanost za oko nego i praznik za dušu, što je od vlastite umjetnosti i sam zahtijevao, kao i „krik za mrvom ljepote u tom bijednom životu“. Poticaj i potreba za izražavanjem rezultat je sukoba njegovih vlastitih emocija, razuma i iskustva – životnog i slikarskog, s trenutnim doživljajem. Slika raste kao živo biće od embrija. Kinert se ne može svrstati pod jedan stil, jer je karakterističan, svoj, kad mu jednom vidite rad, slikarsko pismo, ili bolje nerv, uvijek ćete znati da je to Kinert. Nije se dao kastrirati nikakvim dogmama. Smatrao je stil nužnim zlom. Stilovi su kao ženski šeširi, danas u modi, sutra više nisu. Ali „jezik strasti i kucaji srca uvijek su isti“ (Delacroix) – bila je omiljena Kinertova izreka i stav. Tako je njegova apstrakcija proizašla iz njegove figuracije, ostajući zapravo malo teže čitljiva i prepoznatljiva figuracija. A današnja figuracija, nakon iskustva apstraktnog, oslobađa se od sile teže realnosti. Osobni osjećaj života mimo formalističkih pravila stila više definira osobnost autora. „Ljudskost je onaj sudbonosni faktor u umjetnosti koji nam omogućuje da osjetimo i razumijemo umjetnost, čak i umjetnost onih vremena o kojima ništa ne znamo“, govorio je Kinert.

Znameniti hrvatski umjetnik Albert Kinert umro je u Zagrebu 4. srpnja 1988. Posthumno mu izlazi zbirka pjesama Psovka od ljubavi 1988. u izdanju Mladosti, u biblioteci Prizma.