U znaku kruga

U popratnom tekstu Mirna Rul radove dijeli u nekoliko labavo definiranih skupina, i ostavlja dojam kako to čini iz nužde. Tema Panoptikona nudi, naime, prijeko potrebnu širinu, ali to, čini mi se, mladi umjetnici i umjetnice nisu optimalno iskoristili. Ovakva razvodnjenost u odnosu na glavnu temu nipošto, međutim, ne znači da publika nije u prilici vidjeti i doživjeti znatan broj doista lucidno osmišljenih ostvarenja

Kustosica ovogodišnjega Salona mladih Mirna Rul svoju je koncepciju izvela iz dvije osnovne konstatacije: prva se odnosila na našu životnu svakodnevicu prožetu sveopćom kontrolom i sveprisutnim nadzorom, a druga pak na znameniti kružni tlocrt zgrade Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, gdje je izložba postavljena. Spomenute konstatacije, dakako, nipošto nije odabrala nasumično, već ih je nastojala i kreativno povezati. A u tu svrhu poslužila se nekim idejama što ih je pokraj 18. i početkom 19. stoljeća zagovarao engleski filozof, pravnik i ekonomist Jeremy Bentham. Riječ je, naime, o misliocu koji se, između ostaloga, bavio razradom koncepta funkcioniranja idealne zatvorske zgrade. Njegov bi zatvor, nazvan Panoptikon, kružnim oblikom te specifičnim rasporedom ćelija omogućavao učinkovito nadgledanje zatvorenika s pomoću maloga broja, pa čak i samo jednoga čuvara. Na taj način kustosica je naše aktualno big brother ozračje povezala s izgledom odnosno karakteristikama izlagačkoga prostora. Ali, na veću ili manju uspješnost neke tematske izložbe ne utječe isključivo njezina dobro zamišljena intelektualna platforma; u tom smislu itekako su važni i umjetnički radovi sami po sebi, kao i njihov raspored. Tek kvalitetna sinergija svih pobrojenih čimbenika jamči doista zanimljivu i dojmljivu izložbu. Stoga, krenimo redom. Ideji Mirne Rul nipošto ne možemo zanijekati aktualnost, baš kao ni temeljito osmišljenu prostorno-vremensku osviještenost. Za taj segment Salon mladih, dosljedno naslovljen Panoptikon, neprijeporno zaslužuje visoku ocjenu. Što je s postavom? Njegovu veću ili manju uspješnost određuju dva osnovna čimbenika: u kolikoj se mjeri radovi brojem odnosno dimenzijama uklapaju u raspoloživi prostor te kakva je njihova uzajamna vizualna komunikacija. Kustosica je izravno pozvala četiri autorice i jednoga autora, njih 24 izlaže po izboru stručnoga žirija koji su činili Mirna Rul, Ida Blažičko, Tihana Puc, Vladimir Tatomir i Igor Ruf, a još četvero sudjeluje u sklopu projekta Art-Lab.

Rad Lane Stojičević / Snimio Juraj Vuglač

Sveukupno su, dakle, zastupljena 33 imena, i taj broj nipošto nije prevelik. Dapače, postoje prigovori – a tako je uvijek kada Salon mladih ili neka izložba slična tipa ima zadanu temu i definiranu koncepciju – da takav pristup neke autore i autorice unaprijed diskvalificira. Ovdje je, zapravo, riječ o prastarom pitanju: koncept ili revija? Osobno, uvijek sam za koncept. Na taj način izložba je intelektualno izazovnija, a i njezin postav obično djeluje zanimljivije i prohodnije. I doista, postav Mirne Rul ne pati od prenatrpanosti, a i raspored radova uglavnom je logičan. I na tome planu, dakle, Salon mladih zadovoljava. I sada dolazimo do same kvalitete, odnosno primjerenosti radova. Ovdje se odmah otvaraju neka pitanja. Ponajprije, može li većina radova izdržati pažljivije promatranje? U tom smislu situacija oscilira, ali to nije ništa neuobičajeno. Svakako bi bilo zanimljivo vidjeti koliko potencijalno dobrih radova nije prošlo žiriranje jer nisu bili kompatibilni sa zadanom temom. Osim toga, nije teško zamijetiti da među odabranim izlošcima postoje i oni koji ne korespondiraju s koncepcijom izložbe, ili pak to čine jako nategnuto. Zbog toga izložba gubi na fokusiranosti. U popratnom tekstu Mirna Rul radove dijeli u nekoliko labavo definiranih skupina, i dojma sam kako to čini iz nužde. Tema Panoptikona nudi, naime, prijeko potrebnu širinu, ali to, čini mi se, mladi umjetnici i umjetnice nisu optimalno iskoristili. Ovakva razvodnjenost u odnosu na glavnu temu nipošto, međutim, ne znači da publika nije u prilici vidjeti i doživjeti znatan broj doista lucidno osmišljenih ostvarenja. Neke su preokupacije možda odveć pomodne i već pomalo potrošene – ovdje ponajprije mislim na propitivanje odnosa između umjetnika i institucija ili na migracijsku problematiku – ali to nipošto ne znači da je većinom riječ o neuvjerljivim ili traljavo izvedenim ostvarenjima.

Upravo suprotno. Želimo li dati neku općenitu ocjenu ovogodišnjega Salona mladih, suočit ćemo se s određenom kontradikcijom. Koncepcija je, naime, vrlo dobro zamišljena, postav također zaslužuje visoku ocjenu, a i kvaliteta samih radova – promatrano u cjelini – nipošto nije na niskoj razini. Pa ipak, konačan dojam o Salonu nije vrlo dobar, već u najboljem slučaju tek dobar. Zbog čega? Mišljenja sam da bi tema panoptikuma mnogo više odgovarala jednoj organizacijski nezavisnoj izložbi umjesto Salonu mladih, gdje većina radova nužno pristiže posredovanjem natječaja i žiriranja. Drugim riječima, Mirna Rul je – umjesto da svoju neprijeporno zanimljivu koncepciju prijavi na natječaj institucije Salona mladih – možda trebala ponuditi vlastitu zasebnu izložbu te se na taj način dovesti u poziciju da na temi panoptikuma s odabranim autorima i autoricama surađuje doista temeljito i otpočetka. Pritom, međutim, valja biti svjestan i otegotne okolnosti ovakva pristupa: izlazak iz okrilja Salona mladih gotovo sigurno podrazumijeva i osjetno manja budžetska sredstva.

Što nam, dakle, u smislu pojedinih radova nudi ovogodišnji Salon mladih? Izdvojio bih njih nekoliko. Odmah po ulasku na izložbu posjetitelji se susreću s impozantnim slikama na papiru Marije Matić. Slikarica sigurnim i nadasve sugestivnim gestama, iskazujući pritom i začudan osjećaj za psihologizaciju, slika malu djecu. Riječ je o začudno dojmljivim, istodobno zabavnim i nelagodnim, prizorima. Sjajan je i rad Vide Meić, mlade umjetnice koja na doista inventivan način propituje medij klasične grafike. U njezinu slučaju, međutim, gotovo da je nemoguće pronaći vezu s temom Panoptikona. Zanimljivim i ležerno osmišljenim aktivizmom svakako se izdvaja i Jelena Lovrec, a slično vrijedi i za Petra Popijača. A tu je i Lana Stojičević, koja nastupom na ovogodišnjem Salonu mladih jasno pokazuje kako odlične kritike za njezine ranije realizirane radove i izložbe nipošto nisu bile slučajne. I ovoga puta autorica inteligentno propituje čovjekov utjecaj na okolinu. I, na kraju, popis vlastitih favorita zaključio bih s Mariom Matokovićem i njegovim dojmljivim osvrtom na gospodarsko, ali i duhovno propadanje grada u kojemu živi, zatim s Anom Sladetić – njezin se rad inteligentno referira na status prognanika i migranata – kao i s Mašom Barišić i njezinim kultiviranim crtežima što razotkrivaju tromost i nedjelotvornost hrvatskih kulturnih institucija. Izbor je, dakako, posve subjektivan.