Tijela za novu virtuoznost

Tjedan suvremenoga plesa obljetničko je izdanje impresivna broja zaključio naširoko najavljivanom plesnom poslasticom Pixel, rasprodanom i prije početka festivala. Krcatost velike dvorane Zagrebačkoga kazališta mladih ne znači istodobno da je publika u toj mjeri pohodila festival svake večeri, naprotiv događalo se da su dvorane na drugim programima ostajale napola popunjene. Moguće je pritom prigovoriti povisokoj cijeni ulaznica ili eventualno nedovoljno ciljanoj marketinškoj strategiji, no, ako je suditi po Pixelu, reklo bi se da zagrebačka publika pada na komercijalnije i neobveznije sadržaje, očekujući plesače iznimne tehnike i naprednu uporabu digitalne tehnologije. Tehnološka kultura i medijski konstruirana slika zasjenili su sve druge načine izražavanja pa se publika radije prepušta zavodljivosti spektakla nego plesu koji zahtijeva koncentracijski napor da bi se uopće shvatilo što se događa na pozornici. A da ne govorimo o plesu koji se sa scenske izvedbe seli u druge formate kao što su prezentacije radnih procesa ili javne rasprave o umjetničkome radu, tražeći upućenost gledatelja u širu plesnu problematiku i njihov konkretan odgovor u odnosu na to što im se pojedinim radom prezentira.

Prizor iz popularne plesne poslastice Pixel / Snimio Laurent Philippe

Adrien M i Claire B prije nekoliko su godina gostovali na više hrvatskih festivala, također s predstavom koja nastaje spojem novih tehnologija i plesa, a ovoga puta vraćaju se u suradnji s Mouradom Merzoukijem i brojnom skupinom Käfig koji u tehnološki okoliš unose hip-hop. Manipulacijom projekcijama živo se tijelo usisava u medijsku sliku stvarajući optičku iluziju te se čini kao da su i plesači dio tih dvodimenzionalnih projekcija. Videomapiranjem se pritom grade scenske prepreke na koje plesači reagiraju i u njih interveniraju različitim plesnim sekvencijama, primjerice pokretom razmičući projiciranu mrežu i uranjajući u dubinu prostora. Takav pristup izvedbi ne trpi pogreške i, nasuprot publici koja se bez naprezanja uljuljkava u animiranu virtualnost, zahtijeva iznimnu uvježbanost i usredotočenost izvođača. Također, tehnološkom podupiranju iluzije u kojoj sve teče, bez naglašenih prijelaza iz jednog se prizora pretapajući u drugi, mogu adekvatno odgovoriti samo tehnički izbrušeni izvođači, nesvakidašnjih tjelesnih mogućnosti.

Tako jedna iluzija hrani drugu, onu o nužnoj virtuoznosti plesačkoga tijela i bestežinskoj lakoći plesa. Iako breakdance i kultura hip-hopa imaju posve drukčiji razvoj i značenje, odmaknuvši se od uličnih nadmetanja i prihvativši kodove suvremenoplesne predstave te favoriziranjem iluzije o tijelu koje sve može, a koje gipkošću i povremenim kontorzijama prisvaja i raskoš cirkuskoga spektakla, približavaju se nedodirljivosti i eteričnosti plesača kakvu nalaže klasični balet. Ponavljanjem baletne paradigme i tehnološkim pojačavanjem scenske stvarnosti povećava se jaz između gledatelja i izvođača. Istodobno, posvema uvučen u vizualnost, gledatelj dobiva dojam kao da mu se demonstrira videoigra u kojoj je pritiskom gumba moguće kontrolirati kretanje izvođača, pri čemu izvođač ispunjava sve teže i teže zadatke prikupljajući bodove koji će gledatelja/igrača pomaknuti na sljedeću, zahtjevniju razinu.

Silvia Gribaudi ismijava konzervativizam javnosti / Snimila Laila Pozzo

S jedne strane imamo pasivnoga gledatelja koji apsorbira sve ponuđeno, a sam je pritom apsorbiran u sliku, a s druge aktivnoga izvođača koji nastoji zadovoljiti sve kompleksnija potraživanja gledatelja. Time i gledatelj i izvođač pristaju biti dijelom tržišne igre preuzimajući uloge proizvođača i potrošača i konzumirajući ples kao robu. Budući da se jedan prizor prelijeva u drugi i da nema oscilacija u dinamici, promatranje tih gipkih tijela koja sve mogu s vremenom postaje dosadno i traži sve više osjetilnih podražaja.

Protiv stereotipa

Ne pristajući na komercijalizaciju plesa, Silvia Gribaudi posvećuje se manje atraktivnu tijelu, tijelu koje ne zazire od viškova ili starenja, tijelu koje se hrabro suočava s nemogućnošću odupiranja gravitaciji, istražujući pritom drukčiju vrstu virtuoznosti. U njezinoj autorskoj i životnoj filozofiji tijela se ne dijele na savršena i manje savršena, ne postoji prototip ljepote ni prototip plesačkoga tijela, svako je tijelo jedinstveno i svako je sposobno plesati. A samo tijela koja odbacuju stereotipe sretna su tijela i takva stvaraju nove estetske vizure.

Silvia Gribaudi predstavila se dvama solima, u Slobodnome tijelu izvodi sama, a u solu R.osa, podnaslovljenu Deset vježbi za novu virtuoznost nastupa pjevačica, glumica i plesačica Claudia Marsicano. Dok se Pixel udaljava od gledatelja, Silvia Gribaudi u objema izvedbama postiže topao i suradnički odnos s publikom. Oba sola obrušavaju se na stereotipe i poigravaju s očekivanjima i predrasudama gledatelja. I oba to najavljuju već naslovima, R.osa dvoznačnošću, ruža (čitano bez točke) koja se usudi (dio iza točke, osa, glagol osare), a Slobodno tijelo izravnošću. Takvi su i u izvedbi, u Slobodnome tijelu izvođačica razoružava britkim humorom istodobno okrećući zrcalo prema publici, u R.osi se izvođačica postupno razotkriva kao višestruko nadarena umjetnica jake scenske prisutnosti.

U obama solima tijelo je izloženo, scena je gola, bez ikakve scenografije ili rekvizita (izuzev boce vode u R.osi) koji bi gradili zaštićeni scenski realitet. Silvia Gribaudi izlazi na scenu u kratkoj haljinici, čiju kratkoću nastoji ispraviti potezanjem, pokušavajući prikriti noge, stražnjicu i druge dijelove tijela koji izviruju baš tamo gdje ne bi trebali. Iz jednostavna potezanja haljine pokret se razigrava, prerastajući iz funkcionalnoga u repetitivno groteskan (rashlađuje se rubom haljine). Tijelo se pritom sve više rasterećuje i odjeće i nelagode zbog neudovoljavanja standardima pristojnoga ili lijepoga.

Ontološka veza plesa i pokreta

Preuzimajući nešto od klauna, Gribaudijeva ismijava konzervativizam javnosti, supostavljajući istodobno operu i rock-ikonu Iggyja Popa te ideal ljepote i atribute prave talijanske žene. Uzbibanost tijela koje samom pojavnošću izaziva uzdahe ovdje je nadomještena koreografijama izoliranih dijelova tijela, plesom zaobljena trbuha, opuštenih grudi, mlohavih tricepsa. S obzirom na to da sam taj kratki i intenzivni solo prvi put vidjela prije osam godina, izvedbu sam doista doživjela kao obrtanje zrcala i nužnu refleksiju o tome što se dogodilo u tome razdoblju i što smo spoznali o sebi i društvu osim percipiranja evidentnih tjelesnih promjena.

R.osa se dramaturški temelji na nizanju vježbi za novu virtuoznost koje se usuđuju oponirati velikim vizijama slikarstva ili glazbe. Tijelo Claudije Marsicano bliže je raskoši baroka negoli današnjem imperativu kontroliranoga izvođačkog tijela koje teži uspjehu. Njezino je tijelo u svakom pogledu pretjerano, prenaglašeno, nekontrolirano, neukrotivo i nadasve životno u svome punom potencijalu. Predstava počinje i završava pjesmama koje izvorno izvode Dolly Parton i Britney Spears, obje izgledom zadovoljavajući nametnut ideal koji treba slijediti želi li se uspjeti u šoubiznisu. Iako ih dijeli nekoliko desetljeća, i Jolene iz 1973. i Toxic iz 2007. pjevaju o muškarcu svojih snova kojem se bezrezervno žele predati.

U prvome slučaju pjesmu ubrzavajući do jezične neprepoznatljivosti, u drugome facijalnom ekspresijom izvodeći niz sekvencija dok u podlozi trešti Britney Spears, Marsicanova ironizira sadržaj hitova, ne pristajući određivati se u odnosu prema muškim fantazijama, već se izgrađujući kao samosvjesna žena i umjetnica. U predstavi dalje suprotstavlja operu sa suvremenom pop-glazbom te klasični balet sa suvremenim plesom. Pozivajući publiku da joj se u vježbama pridruži, na što publika zdušno pristaje, Marsicano se dalje obračunava sa stereotipom o zdravome tijelu kao zalogu dugovječnosti. No što god poduzeli, propadanje i nestajanje tijela nemoguće je izbjeći. Stoga Claudia Marsicano svaku vježbu smatra uzaludnom, proglašavajući najdražom onu u kojoj vježba izgovarati glas l (u riječima world i word). Voda kao neizbježan sastojak zdrava života ovdje je poslužila u još jednu svrhu – ponudivši je gledateljima, plesačica nas suočava s vlastitim zaziranjem od drukčijega, strahom da se dijeljenjem vode ili nekog drugog predmeta ne bismo zarazili nečim što u dubini duše zapravo preziremo. Dajući prednost intimnome spektaklu tijela umjesto spektakularnosti izvedbe, Silvia Gribaudi i Claudia Marsicano razoružavaju pametnim i duhovitim usložnjavanjem izvedbene građe koja porukom prelazi barijeru izvedbene rampe.

Dok se dobar dio domaće plesne scene nepovoljnim uvjetima nastoji oduprijeti odustajanjem od plesnosti i traženjem novih formata, Tjedan suvremenoga plesa i u svome 35. izdanju ostaje vjeran paradigmi ontološke vezanosti plesa i pokreta, svakako na sreću regularne publike, koja zasićena često teško prohodnim i razumljivim scenskim ili manje scenskim iskazima umjetnika još uživa u reprezentaciji tjelesnosti.