Povratak crtačkim ishodištima

Posjet izložbi 5. trijenala crteža, pogotovo dijelu postavljenu u Kabinetu grafike, posjet je postignućima koncentriranih misli i, dakako, stvaralačkih ruku. I dok je pojam stvaralaštva neizbježno sadržan u svim djelima i svakom govoru o njima, koncentracija to nipošto ne mora biti. No ovom prigodom razgledati izložene radove malih mjera znači ponirati u osmišljene i pomnjivo razrađene kompozicije. Izloženo se, naime, pokazuje kao prava svečanost duha, kao skup tihih i suzdržanih poslanja, kako i priliči umjetnosti koja se karakterom, ukupnošću osobina, smjestila poput oaze usredotočenosti usred buke različitih kreativnih izraza. Da bi ta crta crteža, njezina kvaliteta što bolje došla do izražaja, važna je i uloga ambijenta. Precizno i elegantno (s izmjenom crnih i svijetlih zidnih pozadina, u istančanoj opremi eksponata), pregledno i jasno (u razmještaju djela i pratećih informacija na legendama) – to je standard izlaganja koji je Kabinet grafike već odavno uspostavio na svojim izložbama, pa ga i nadalje brižno gaji bez obzira na svu skromnost budžeta, u čemu, pretpostavljam, treba tražiti objašnjenje za održavanje trijenalne manifestacije u ritmu gotovo pa desetljetnih raspona. Ono što možda Kabinetu grafike HAZU i ne bi trebalo jest samozatajnost do dojma komunikacijske zatvorenosti kojom se obraća uskome, valjda probranome krugu posjetitelja.

Iz postava izložbe / Fotoarhiv Kabineta grafike HAZU

U odluci da se pozornost usmjeri na „crteže malih formata koji nastaju u intimnoj komunikaciji uma i ruke, u duhovnom prostoru umjetnikova bića“ (koncept Slavica Marković) – što predstavlja svojevrsni povratak konvencionalno shvaćenim crtačkim ishodištima (papir, klasičan crtaći pribor) za razliku od agitacije za novitetima i ponekad užurbanim nastojanjima da se propituju sva moguća granična područja medija – izbor antologijskoga crtačkog opusa Miroslava Kraljevića svakako je siguran adut, čvrst argument uveden kao uzoran preludij u ovogodišnji postav. Od Autoportreta iz 1909, koji je tu samo zato jer je autoportret, preko vrsnih radova do iznimnih kompozicija (Lezbijke, Žene kod stola iz 1912) što zavređuju trajno uvrštenje među izabrana djela svjetske razine.

Nakon korifeja hrvatske moderne slijede sažeti ciklusi pozvanih autora, a sve – kako navodi i organizator – U znaku sučeljavanja Kraljevića i naših suvremenika. Sukoba, dakako, nema; tek dijakronijski, ali i sinkroni susreti suvereno formiranih svjetova. Tako ekspresivnost Biserke Baretić (dobitnice nagrade Ministarstva kulture RH), njezin egzistencijalni nemir pun tjeskobe – emocije koja je nadasve dominantna i teška u njezinim slikarskim realizacijama – na crtežima tušem dobiva preglednost zamisli. Linijska tkanja Tomislava Buntaka, izvedena primjenom isključivo niti jedne debljine u dvama tonovima – zlatnom i srebrnom – snovite su i apartne realizacije koje nas poput drevnih tapiserija prenose u izmaštane krajeve.

Davor Vrankić (dobitnik Premije HAZU-a) primjer je crtača koji skromnim sredstvom ostvaruje slike u tradicionalnom smislu: one su potpuno ispunjenih ploha, a figuracija je ostvarena volumenima uz baršunasto meko stupnjevanje tonova i iluziju perspektivne dubine (riječ je o tzv. slikarskom crtežu koji predstavljaju i radovi niza autora: Marka Antolčića, Nenada Jalšovca, Ivone Jurić Kljajo, Alena Matijaševića, Ane Sladetić). Zlatko Keser, pak, kojega se cjelokupna produkcija ponajbolje može shvatiti kao crtačka, odnosno slikocrtačka, nepresušna je energija čija snaga s ovih zabilješki upravo snažno i nezaustavljivo izbija.

Na ovom mjestu moram ubaciti digresiju kako bih istakao nadahnuto, ugodno iznenađujuće, dapače zapanjujuće jezično očitovanje Zlatka Kesera, potaknut njegovim verbalnim iskazom pod naslovom Ponešto o sjaju crteža. Keser crtež vidi posvuda; od plohe: „Na pješčanoj obali obrubljujemo linijama otiske bosih stopala naših odsutnih šetnji na zlatosjajnom tlu“, preko prostora i zvuka: „Crtamo očima…, Crtamo riječima…“, usput se obrecnuvši što su – svojedobno, dok su se „širili prostori slobode u svim dimenzijama“ – „Sva iskustva prošlosti bila bačena na sam rub opstanka“, da bi poentirao parafrazom: „U početku bijaše Crtež i crtež bijaše…“. Doista vehementno, pjesnički iznesen doživljaj crteža i ujedno umjetnički credo.

Prisjetilo me to svojedobna vijećanja žirija kada je njezin član, ugledni akademik, zalažući se za rad koji formalno nije nečemu udovoljavao, rekao: „Ali dobar rad je dobar rad“ (crtež, slika, štogod) ma što mi rekli o njemu, odnosno kakve god prigovore imali. Tautološka izdašnost takve izjave zapravo nije besmislena. Ona samo podcrtava kvalitetu koja nadmašuje svaku suhoparnost, ma kako jedinstvene i originalne cerebralne ideje, s jedne strane, ali također prevladavanje disciplinarnih definicija i formalnih ograničenja, s druge strane. Zalažem se za prvo, ali ne i za drugo. Peti hrvatski trijenale crteža pokazuje kako disciplina ipak ima smisla, s pozicije postavljenih uvjeta ona se prenosi na duh – i čini mu dobro. Napokon, dovoljno je raznih kanala i prostora da se i drukčija ostvarenja prezentiraju.

Nerijetko se u osvrtima na skupne izložbe koje su po svojoj naravi smotre dostignuća, pregledi trenutačnoga stanja i/ili situacije, može čuti plauzibilno objašnjenje kako je prikazana velika raznolikost te se vidi „veliki raspon individualnih izraza“. Naravno, bilo bi neobično kada ne bi bilo tako, predstavljeni su nam autorski, dakle individualni radovi. Za skicu aktualnoga raspona dovoljno je usporediti gotovo svaki nasumično odabran par (to ne znači da se s distance ne mogu zapaziti i određene značajke prema kojima bi se pojedini autori mogli grupirati u odnosu na druge grupe i njihove osobine). No da bi raspon bio što dojmljiviji i neočekivaniji, dovoljno će biti su-postaviti Ispod kože Svebora Vidmara (dobitnika Nagrade Gradskoga ureda za kulturu grada Zagreba) i, primjerice, Crtež Roberte Vilić. Vidmarova je olovka iscrtala virtuoznu alternativnu ljudsku anatomiju, dok je Roberta Vilić narisala konceptualnu formulu. I oboje pozivaju radoznalo oko na pojačano usmjeravanje pozornosti, na poslovičnu pustolovinu spoznaje, a koliko to uspješno čine, ovisi i o predilekcijama promatrača.

Uspoređen s izložbenim prostorom sama Kabineta grafike, nastavak izložbe u X. dvorani Akademijine palače (Strossmayerova galerija starih majstora) pokazuje se kao njegova prikolica (to je naprosto konstatacija, nipošto kritika, jer valja razumjeti kako se postojeći uvjeti ne mogu uvijek prevladati). Preglednost koja vlada u Kabinetu na daleko je nižem stupnju u Palači, što utječe na percepciju i doživljaj, no to nipošto ne znači da u tom dijelu – gdje su izloženi radovi odabranih autora – nema također vrlo zanimljivih, štoviše i izvrsnih ostvarenja.

Nakon oduže stanke (4. je trijenale održan 2008. – razlog više da ne propustite ovaj) novi hrvatski trijenale crteža potvrđuje svu opravdanost svojega postojanja. Svaki spomen anakronosti potpuno je izlišan. Keserovu apologiju – „u početku bijaše crtež“ – možemo samo dopuniti: crtež je svevremen i ostaje s ljudskim rodom, da ga trajno i neprekidno prati.