Posveta kraljici poezije

Oduvijek se smatralo da sonetni oblik ima bilateralni status kao kralj ili kraljica poezije. Možda zbog strogo zadane forme i strukture, a svakako i zbog raspjevanosti sonetista koji vole okvire, ali koji i u tako strogim uvjetima umiju dojmljivo opčiniti čitača. U našijenaca najpoznatiji su svakako A. G. Matoš (od 86 njegovih pjesama 54 su soneti), a prije njega August Šenoa, August Harambašić, Petar Preradović, Stanko Vraz, Vladimir Vidrić, Ivan Kozarčanin, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Gustav Krklec, Tin Ujević, Olinko Delorko... U naše doba iskazali su se Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Ante Stamać, Stijepo Mijović Kočan, Ljerka Car Matutinović i dakako Luko Paljetak, kao i još mnogi drugi okušavatelji u toj izazovnoj i najstarijoj pjesničkoj vrsti u nas i u Europi. Ne bismo smjeli zaboraviti Slovenca Franceta Prešerna i u Srba Oskara Daviča i Boru Miljkovića.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

A. B. Šimiću, Tadijanoviću ili Slavku Mihaliću, primjerice, pisanje soneta nije nikada padalo na pamet, ali ne zbog ignorancije ili zato što su bili pjesnici slobodne misli, bez ograničenja zakonitog rimarija, već stoga što to vjerojatno nisu ni umjeli zanatski odraditi, to jest nisu znali slijediti kanoniziranu formu (pa makar i opušteno s minimalnim odstupanjima), a da budu spontani (u naše doba suvremeni), ritmički ubitačni i semantički neodoljivi.

 I mladim i najmlađim pjesnicima ta je forma „špansko selo“, ali više zbog toga što misle da je sonet antikvitet koji treba restaurirati ili da ga uopće ne treba pisati. Sonet je odista umijeće i ne može ga pisati svatko. Zastario nije nikada, a to dokazuje i nadalje tajnovit Sven Adam Ewin, koji se zaista raspisao ispisavši čak 175 soneta.

Suvremeni kanconijer

Ova je knjiga svojevrsni kanconijer iliti suvremena pjesmarica. Osim Petrarkina u nas je najpoznatiji kanconijer Nikše Ranjine iz 1507. i također onaj Dinka Ranjine iz 1563. Uglavnom, u davnini, bili su to soneti sastavljeni od 14 stihova sa 11 slogova, što odgovara jedanaestercu (dva katrena s rimama u obgrljenom položaju i dva terceta). No Adam Ewin nije tako strog pa nailazimo i na jedan sonet s repom, iako je sklon ispisati (uz klasične uzorke) sonete s trima katrenima i jednim odvojenim i snažnim distihom, a to odgovara elizabetanskom dobu velikoga Shakespearea i njegovu sonetnom modelu. Dakle, Sven varira sonet, iako je sonet uvijek sonet – kralj poezije, kao što su njegovi carevići bili Petrarca, Rilke i Shakespeare. Njegova tektonska kompozicija je neupitna te je Sven Adam samo usklađuje, uvijek s odlučujućom misli i skladnošću dobro uočena zanata, uz obaveznu tragiku, humor, strast i čežnju. Pritom Sven ne proširuje nadmoć petrarkizma, malarmeizma, remboizma i, naravno, bodlerizma. Sven je Sven – u ovom stoljeću drugo ne bi imalo ni smisla ni svrhe. Začudo, sonet u nekim razdobljima biva odbačen i zaboravljen, ali se uvijek iznovice vraća – ovaj put obilno, upravo sa Svenom Adamom Ewinim.

Klasični resentiment kod ovog je pjesnika prostodušan (s obzirom na prethodnike), jer nije u posjedu razroke duše – on naprosto živi zdrav razum svoje duše, koja se još nije upljesnivila. Ne potiskuje osjećaje, ali neće dati prevlast ni racionalnom. S. A. E. u današnjem je smislu rigidno smislen, a kad je i takav, možemo govoriti o pjesnikovu pounutrenju, dakle bez košmarne stvarnosti. Pisac pogovora Slaven Jurić ima za pravo kad zaključuje da ovaj sonetni repertoar vjerodostojno reprezentira sažetu povijest hrvatskoga vezanog stiha 20. stoljeća, a što će se još zbiti, vidjet će se. Nadalje, riječi koje S. A. E. bira, ne samo etimologijski nego i inovativno (prolešinarski, zemljomjerno itd.) te ulični, sportski i znanstveni metonimijski jezični spektar poslužit će suvremenoj svrsi svake pjesme.

Podsjetimo da je S. A. E. vjeran mediteranskoj tradiciji pravilnog soneta, ali ne kao što su to bili Ante Tresić Pavičić, Milan Begović i Ivo Vojnović. Reći ćemo da je sklon matoševskoj izometriji po kojoj su stihovi skladna metra, ali ne i slogova, te se kao ustupak suvremenosti dosljedno ne prate simetrični parovi. Matoševski rečeno, poštuje se zahtjev za sonetom čiste i začudne rime. Netko bi mogao reći da mu je posao bio olakšan jer je sonet preplavio sve književnosti Europe pa čak i Azije, i to kao najstariji metrički oblik talijanske kulture. No S. A. E. nije sklon narodnom epu, više urbanim transformacijama. To približavanje narodnoj epici započeo je kidati već August Šenoa u svojim sonetima. Pa ako već hvalimo bogatu hrvatsku sonetnu tradiciju, zašto ne spomenuti i prve sonetne vijence – Palmovića, Harambašića i Kranjčevića. Ni srpske sonetiste ne treba zapostaviti, primjerice Disa, Šantića, Dučića i Oskara Daviča. No za našeg pjesnika to nije nimalo relevantno jer je kod njega je kontekstualni milje posve pohrvaćen.

Pjesnik se referira na mnoštvenost stvari i imena, kao da s njima komunicira, primjerice, na Bibliju, Tolstoja, Vidrića, Shakespearea, Slavu Raškaj, diskretni šarm Ujevića (pjesma U tvojoj bijeloj sobi), Umberta Eca, Slavonca (povjesničara i romanopisca) Stanka Andrića, na Đuru Sudetu, Branka Miljkovića ili sveca Mojsija čiji gorući grm još gori. S. A. E. je suvremen po tome što mu osnovni motiv može biti i Stephen Hawking, Friedrich Nietzsche, I. G. Kovačić, a tu je i Petrarkina Laura, koja mu bludno nešto šapne. Čak pjesmovno objašnjava što je to sonet u obgrljenoj rimi – abba. Nailazimo na netipične pjesme posvetnice Luku Paljetku (koji je to zaista zaslužio i pjesnika zadužio). Cesarić je nezaobilazan kao i dragovoljni osamljenik Dane Dragojević. Naravno tu je parnasovac A. G. Matoš, pa Franz Kafka, Slavko Mihalić i začudo opet (i u ovoj knjizi) Milko Valent, kojemu je sonet (iako on to može s lakoćom sinkopirati) nešto kao rukav pidžame i zadnja prikolica plavoga tramvaja. Možda zbog toga je S. A. E. sve manje ispunjen filozofskim refleksijama, koje posve ne iščezavaju i ne jenjavaju, ali se pjesnik (sada povišeno izravan) manje služi takvim iskustvima, koja su počesto u suprotnosti s našim neskladnim perspektivama. Pjesnikova slobodna maštalačka igra više sliči kritičkom modernizmu ispunjenu psihološkim analizama. Očito, on ne želi biti Orfej, dakle začetnik nekoga pjesničkog stvaralaštva.

In medias res

Rečeno je već da S. A. E. uglavnom meandrira katrenima, tercetima i distisima uz rijetku iznimku soneta s repom (koji je volio Krleža). Riječ je o pjesmi Oprosti, Luko, ta tvoja opkoračenja. S obzirom na tu pjesmu i sam naslov posve je jasno da je iščitao našeg pjesničkog velikana. Napokon Sven umije, kao što je Horacije isticao, čitaoca već s početka osvojiti te ga uvesti u samo središte radnje: in medias res. S. A. E., dakle, pjeva kako mu ustreba, tvoreći svoj posebni jezik s krilaticama obična govora s ezoteričnim natruhama. Zbog svega rečenog ne smijemo nikada zaboraviti sonet. No zato imamo Svena Adama Ewina, kojega se Petrarkin artizam i artificijelnost uopće ne dotiču. On se, uostalom, ni s kim ne poistovjećuje, samo poštuje tuđa pjesnička očitovanja. S. A. E. će i nadalje sačuvati svojevrsnu znatiželju za niz disparatnih tema i to stoga što zaista nije oponašatelj. Dakle, iako nije preuzeo tuđi frazarij, posve je jasno da poštuje druge (strane) poticaje. Uostalom, ako se dvije stvari ne podudaraju, zašto da se podudaraju u zvuku, pa stoga ni rima ne mora uvijek biti čista, nego smije biti i nečista. To, uostalom, nameće svijest 20. stoljeća. Njegovi klasični soneti (Sonetu ne pakirati, Loše ugođen sonet, Dobro ugođen sonet, Moj sonet broj 27, Smrt moga alter ega, Slijepi notturno i znakovita Utjeha pjesme (naravno, posvećena Matošu) ne iscrpljuju se samo u samorazumijevanju, jer svaka pjesma, pa i sonet, mora nutkati na nova tumačenja. S. A. E. i tada postiže lakoću spontanosti. On nikada ne zapada u očaj ubojite prakse kojom bi jedinstvenu cjelinu soneta rasijecao na više razina. On teži metodološkom pluralitetu našega doba.

S. A. E. nije od onih sonetista koji će gospoje, kao Petrarca, isključivo hvaliti, njine fizičke i kreposne ljepote, njegov je interes mnogo širi, ali postoji tzv. petrarkistička tehnika iz koje je, uostalom, potekla cijela škola europske lirike. Na kraju, kod Svena Adama Ewina zapažamo podjelu na fizičko i duhovno, iako on nikada neće posve razoriti koncepciju poetske umjetnosti kao puki mimesis, pri čemu pjesnik može biti posve istinit. On se oslanja na svoje osjećaje i uvijek nova senzacionalna otkrića našega, tuđeg ili davnog doba.