O prolaznosti i nadi

Taurus, drugi roman zagrebačke diplomirane kroatistice i knjižničarke Božice Dragaš, otvara izlaganje u slavu prolaznosti. Uskoro saznajemo da te rečenice izgovara Pogrebnik, kojemu prolaznost život znači i kruh mu svagdanji na stol donosi, a izgovara ih Sofiji, protagonistici romana tijekom pregovora s njom o suradnji – nudi joj da za potrebe njegove firme piše nekrologe, uređuje mrežne stranice i ispunjava ih materijalima o smrti u umjetnostima. Nekoliko stranica poslije, dok hoda gradom, Sofija promatra mlađahni ljubavni par kako se ljubi na ulici, da bi ih stala zamišljati kako, u staračkoj dobi, umorni jedan od drugoga na dugogodišnjega partnera iskaljuju svoje nezadovoljstvo – jer ljubav je također „protekla“, istrošila se, pohabala s vremenom, neotporna na sveopću entropiju. Jer prolaznost je zapravo eufemizam za entropiju, za neizbježnu sudbinu svega da propada, da trune, da gnjili i teži u biblijski prah se vratiti. Kao što to i mudri Bukowski davno zapisa: „Ljudi ne stare nego gnjile.“ A Sofijino predviđanje kraja ljubavi mlađahnoga para s ulice posljedica je njezine projekcije vlastite situacije – kao što čitatelj uskoro saznaje, ona je nedavno napustila supruga nakon dvadeset i pet godina braka. No od ljubavi nije odustala i marljivo na internetu traga za „Onim U Kojeg Će Se Zaljubiti“.

Izd. Hena com, Zagreb, 2017.

Koju stranicu poslije Sofija se prisjeća svoga dječjeg straha od pauka, za koje je u djetinjstvu smatrala da su „djeca smrti“ i za njima kao dijete bjesomučno tragala i s užitkom ih ubijala, usmrćujući na taj način u njima smrt, koje se od malih nogu užasno plaši. Iz toga Sofijina straha izvire premreženost početnih stranica romana motivima smrti – jer strah od smrti u junakinji duboko je ukorijenjen, kormilari njezinim životom, sputava je i iscrpljuje. A ona se osobito boji iznenadne, nenajavljene smrti, od kakve je nedavno umrla njezina prijateljica Vlasta, i Sofija bi radije da umire dugotrajno, pa makar i u bolovima, jer dok naslućuje da smrt dolazi, još postoji mogućnost da će je zaobići, i još postoji mogućnost izlječenja. Sofija se oslanja na nadu, ona je optimist i Taurus zapravo i jest roman o nadi. To još razvidnije postaje kad nas Božica Dragaš upozna sa Sofijinom grupicom prijatelja, ljudi na pragu šezdesetih koji nastoje dohvatiti svoj komadić sreće.

Kao što rekosmo, Sofija sreću nastoji dosegnuti s pomoću internetskih portala, na kojima traga za srodnom dušom. Nadolasku pozne dobi prkosi slaveći ljubav, pa su neke od retrospekcijskih dionica romana posvećene tim njezinim, uglavnom neuspješnim, pokušajima. Tu već dolazimo do prve od više slabosti romana. Taurus obiluje reprodukcijama Sofijina internetskog dopisivanja s više muškaraca, a ta se komunikacija temelji na zamornim igrama riječima. Sofijina nadmudrivanja pitanjima i odgovorima s potencijalnim virtualnim ljubavnim partnerima opterećuju rukopis pretencioznošću, zbog silna uzajamna truda sugovornika da jedno drugo očara i privuče erudicijom i elokvencijom, znanjem i domišljatošću. Pretencioznošću su zagušeni i razgovori između Sofijinih prijatelja, koji kao da se natječu u što izvještačenijem govoru, neprirodne rečenice, posve knjiške, neživotne, neuvjerljive. Neuvjerljivost je očita i u kreiranju pojedinih dijaloških scena, gdje autorica između sugovornikova pitanja i Sofijina odgovora umeće cijele plahte tekstualnih reprodukcija njezinih misli, koje čak nisu ni u vezi s temom i predmetom njezina trenutačna razgovora sa sugovornikom. Te dionice ostavljaju dojam autoričine nakane da pokuša banalnu situaciju ispuniti sadržajem koji bi detrivijalizirao rukopis, ali time samo jače dolazi do izražaja neprirodnost i iskonstruiranost. Iz poglavlja u poglavlje, čitatelj biva zatrpavan pretjeranim detaljizmom, zagušen gomilom viškova, s brojnim dionicama koje se čine na silu uguranima u rukopis, i s likovima koji sve vrijeme ostaju papirnati, ne uspijevajući zaživjeti kao punokrvni karakteri.

Božica Dragaš dobra je stilistica, vješta u kreiranju elegantnih rečeničnih sklopova, no roman Taurus predstavlja je kao autoricu koja još nema dovoljnu sposobnost kontrole nad tekstom, ni prilagodbe izričaja sadržaju. Humorne epizode romana nisu dovoljno duhovite, a u dionicama gdje se trudi stvoriti ozračje tjeskobe i klaustrofobičnosti gomilanjem makabričnih motiva stvara tekstualnu smjesu koja nekontrolirano buja, punu redundancija i viškova. Božica Dragaš sklona je i pretjeranim eksplikacijama, pa na mjestima gdje bi bilo učinkovitije ostati na razini slutnje, sugestije, aluzije, poseže za objašnjavanjima, ne ostavljajući prostora čitatelju za samostalno zaključivanje. Zbog svega toga čitatelj gubi interes i roman „konzumira“ bez emocionalnog angažmana.

U usporedbi s njezinim prvijencem, romanom Između koljena (Algoritam, Zagreb, 2015), kojim se Božica Dragaš predstavila kao autorica koja se ne libi zaći u prostor rijetko beletriziranih tema poput incesta, Taurus se, nažalost, čini korakom unatrag i razočaranjem.