O ljudima i psima

U godini u kojoj Profesor Baltazar, antologijska animirana serija realizirana od 1968. do 1978, slavi pedeseti rođendan, posve je logično da Svjetski festival animiranog filma bitnim dijelom bude održan u znaku omiljenog animiranog lika mnogih generacija. Simpatični profesor i genijalni inovator, kreiran u mašti darovitih Zlatka Grgića i Borivoja Dovnikovića, već je u svom prvom pojavljivanju u „crtiću” Izumitelj cipela gledatelje s lakoćom osvojio neodoljivom kombinacijom posvemašnjega pozitivizma bez ikakva nasilja, neobuzdane maštovitosti i zaigranosti, altruizma s naglašenim afinitetom prema drugima i drukčijima, dinamičnom naracijom, jasnom ali nenametljivom i svima pristupačnom edukativnošću, podjednako nenametljivim zagovorom pristojnosti, prijateljstva te poštovanja i solidarnosti među ljudima, u tom kontekstu pozitivnim infantilizmom i osebujnim likovima te slikovitošću i odmakom prema pop-artu i nadrealizmu.

Kakav veličanstveni kolač! Emme De Swaef i Marca Jamesa Roelsa – Grand Prix Animafesta

Realiziran klasičnom animacijom na foliji, Profesor Baltazar je, kako bi se danas reklo, franšiza formalno podijeljena u četiri serije, koja je gledatelje osvojila bogatstvom duha i specifičnim stilom animacije oslonjenim na karikaturu i geg s nerijetkim odmakom prema groteski, podjednako kao i žarkim koloritom, osebujnim grafizmom i pomno osmišljenom kasnijom pozadinskom scenografijom, za koju je najzaslužniji nedavno preminuli Zlatko Bourek, te svojevrsnim odmakom prema psihodeliji, što se ogleda u načinu korištenja boja i oblika, odnosno u konstruiranju cjelokupna Baltazarova svijeta, Baltazar-Grada koji napučuju redom neobični i pomaknuti stanovnici kojima će profesor pomagati u svladavanju podjednako neobičnih i pomaknutih te, kako se isprva redovito čini, naizgled nerješivih problema. Bez obzira bila riječ o nevoljama Letećeg Fabijana ili krojača Silvestra, o kvaru Viktorova jajomata ili o problemima slikara Lea i leptira Florijana, Baltazar uvijek sve rješava na način da znanost iskoristi u plemenite i altruistične svrhe, u pričama nerijetko nelinearne naracije unatoč formalnoj kompozicijskoj shematičnosti (osebujan lik i njegov problem koji postaje veći – obraćanje profesoru – Baltazarova pomoć koja koristi i liku i čitavoj zajednici) te uz afirmaciju znanosti i modernosti, unatoč generalno tradicionalnom odnosno konzervativnom kontekstu, točnije baš iz spoja modernosti i tradicionalizma.

Angažman i kritičnost

Ako bi se trebala tražiti središnja tematska provodna nit 28. Animafesta, riječ bi bila o psima te o dominaciji s njima povezanih pasjih tema i motiva. Osim što je nagrada za životno djelo dodijeljena Paulu Fierlingeru, senzibilnu i u umjetničkom djelovanju autobiografskim temama i samopreispitivanju izrazito sklonu autoru u čijim su filmovima psi važni (su)protagonisti, takav je slučaj bio osobito u dugometražnoj konkurenciji, u kojoj su u kvalitativnom smislu te u ostvarenjima najzvučnijih autorskih imena dominirale storije o psećem životu, ili pak priče iz ljudskog svijeta ispripovijedane u kontekstu odnosa protagonista prema njihovim četveronožnim ljubimcima. Tako je glasoviti Wes Anderson u humorno, pa i crnohumorno intoniranoj futurističkoj pustolovnoj drami Otok pasa ponudio naglašeno politiziranu i angažiranu distopijsku viziju ljudske zajednice u mogućoj nedalekoj budućnosti.

Profesor Baltazar

Otok pasa, red. Wes Anderson

U filmu na ovogodišnjem Berlinaleu nagrađenom Srebrnim medvjedom za režiju, Anderson nastavlja elaborirati svoj afinitet prema čudacima i marginalcima, znan iz njegova ranijeg sjajnog animiranog filma Fantastični gospodin Lisac te iz niza razmjerno kultnih ostvarenja poput Obitelji čudaka, Kraljevstva izlazećeg Mjeseca, Hotela Grand Budapest i ostalih. Dakako, i u Otoku pasa Anderson nastavlja izražavati svoj humanizam uz ironijski i crnohumorni odmak, garniran zanimljivim i pomaknutim dijalozima sa zgodnim igrama riječima te uz očekivano kolorističko bogatstvo i naglašenu atmosferičnost u kojoj egzistencijalna tjeskoba i pesimizam idu pod ruku s humorom i neuništivim altruizmom. U stop motion tehnikom animacije realiziranom filmu Anderson nudi u naizgled idiličnu budućnost smještenu metaforičku priču o rasizmu, segregaciji i pokušaju istrebljenja jedne vrste. Društvo budućnosti je ono u fikcijskom japanskom gradu Megasakiju, kojim s totalitarnim prizvukom i tendencijama vlada svemogući i dekadentni gradonačelnik Kobayashi, kojemu u skladu s načelima žanra i srodne animirane produkcije pomaže opaki suradnik Domo. Vrsta koju Kobayashi i Domo žele istrijebiti su psi, jer gradonačelnik potječe iz duge loze mrzitelja pasa, a obojica su smislili i tijekom svega šest mjeseci gotovo u potpunosti proveli plan za deportaciju svih pasa na otok smeća, gdje životinje ugibaju od gladi i prljavštine te u međusobnim borbama za preživljavanje. U film tako suptilno biva uveden i motiv kanibalizma, a kroz detalje da se na otok smeća deportiraju svi psi, od plemenitih pasmina do mješanaca i lutalica, te da će isti u cilju opstanka biti prisiljeni na međusobnu suradnju bez obzira na rodoslovlje i pasminu, također se suptilno provlači poruka o nužnosti klasne i rasne suradnje i ravnopravnosti u okolnostima kad prijeti svojevrsna inačica holokausta. Među deportiranim je psima i Spots, ljubimac dječaka Atarija, Kobayashijeva nećaka koji će se nevješto pilotirajući zrakoplovom srušiti na otok smeća te u potrazi za Spotsom upoznati čopor pasa kojima će pokušati pomoći i izbaviti ih od nevesele sudbine. Dinamičan film ritmične naracije ponešto je predug i mjestimice redundantan, djevojka Tracy Walker kao u završnici bitna predvodnica boraca za pseća prava ostaje upadljivo neprofilirana i blijeda te svedena na elementarne stereotipe, a sama završnica ishitrena je i shematična. No ono čime se Otok pasa najviše izdvaja i zaslužuje gledateljsku pozornost jest snažan i dosta mračan politički kontekst. Osim jasne kritike totalitarizma, žestoko se kritiziraju pokušaj istrebljenja nepoćudnih, zloporaba vlasti, širenje panike i preko lažnih vijesti te, u detalju konstruiranja mehaničkih ljubimaca koji bi trebali zamijeniti žive, afirmacija biznisa i tehnologije na račun ljudskosti i empatije.

Nakon nagrade Animafesta, animirani hommage slikarstvu Vaska Lipovca dobio priznanje i u Annecyju

Tragična kolonijalna povijest

U Velikom natjecanju dugometražnog filma Grand Prix je dodijeljen naslovu Kakav veličanstveni kolač! autora Emme De Swaef i Marca Jamesa Roelsa. Riječ je o također stop-animacijom realiziranu, naglašeno crnohumornu, u tom smislu i okrutnu i nemilosrdnu, prikazu dijela kolonijalne povijesti Belgije i tragičnih posljedica te povijesti, podjednako po Kongoance kao žrtve kako je prikazano bizarnih i apsurdnih nesreća i spletova okolnosti koje nastaju zbog arogantnog, egoističnog i nepromišljenog ponašanja i djelovanja njihovih „gospodara“, kao i samih Belgijanaca, koji se u doslovnom i metaforičkom smislu gube u teškom alkoholizmu, intimnim i obiteljskim dramama i nesrećama te u traganju za smislom vlastite egzistencije. Naslovljen riječima kojima je belgijski kralj Leopold II. nazvao svoje kolonije u Kongu, Kakav veličanstveni kolač! film je dojmljiva tjeskobnog i ekspandirajuće tragičnog ozračja, podijeljen u pet priča koje se odigravaju tijekom 1885, efektne i gdjekad onirički začudne animacije lutaka kakve nalazimo i primjerice u filmu Oh Willy... tog autorskog para, te uz sugestiju da se za razliku od dvorca i palača, u kojima dobrodušni kongoanski sluge ginu tako da ih poklopi glasovir, u prirodi nalazi posljednje utočište ljudskosti.

Superiorni Biciklisti

U kratkometražnoj konkurenciji prikazana su i tri hrvatska filma, Biciklisti Veljka Popovića, Kako se kalio čelik Igora Grubića te Dva na dva Jelene Oroz. Među njima se kakvoćom izdvajaju nagrađeni Popovićevi Biciklisti, nagrađeni i na prestižnom festivalu u Annecyju, te nadahnuti djelom, ali i duhom prije dvanaest godina preminula slikara i kipara Vaska Lipovca. Konkretno, riječ je o istoimenoj Lipovčevoj skulpturi, točnije kompoziciji drvenih skulptura biciklista koja je nakon umjetnikove smrti neko vrijeme bila izložena na splitskoj rivi, a i danas je nadahnuće radovima i instalacijama drugih umjetnika. U filmu Biciklisti Popović je objedinio ključne motive Lipovčeva autorskog habitusa, od motiva mornara i pomorskih kapetana preko mediteranskih, konkretno bokeljskih krajolika, do erotike i subverzivnoga frivolnog duha. Ideju za film autoru su dali Lipovčevi sinovi, a filmsku narativnu nit konstruirao je iz Lipovčeva slikarskog i kiparskog opusa, ali i iz njegova humora i ironije, primjerice u prikazu kapetana i muškaraca koji su u gornjim dijelovima tijela odjeveni i uparađeni, no od struka naniže su razodjeveni. Biciklisti se odvijaju u tipičnom mediteranskom gradu u zaljevu, koji može biti Lipovčeva Boka kotorska. Na gradskoj rivi počinje biciklistička utrka u kojoj su najveći rivali dvojica biciklista u crvenoj i plavoj majici, a obojica priželjkuju pobjedu jer se nadaju i naklonosti felinijevski bujne žene s balkona koja promatra utrku. Obojica biciklista fantaziraju o seksualnim odnosima s tom ženom, no nju će naposljetku osvojiti brkati kapetan parobroda koji uplovljava u luku, parobroda koji je još jedan klasičan Lipovčev motiv, a čiji dolazak simbolizira trak dima na obzoru.