O hrvatskome na njemačkom

Profesor Radoslav Katičić (Zagreb, 3. srpnja 1930) zarana je, još u zagrebačkome dijelu svoje duge i uspješne znanstveničke i sveučilišne karijere, barem dio svojih stajališta, objavljujući ih na stranim jezicima, dijelio s inozemnim jezikoslovcima. Podsjećam ovdje na dvije njegove zapažene knjige iz toga razdoblja: A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (Mouton, Haag – Pariz, 1970) i The Ancient Languages of the Balkans, 1–2 (kod istog izdavača 1976). Posve očekivano s takvom praksom nije prestao ni nakon prelaska na bečku slavistiku (1977) kao ni za djelovanja na njoj (do 1998) (v. npr. knjige Ein Ausblick auf die slawischsprachige Völkerwelt im Südosten i Literatur- und Geistesgeschichte des kroatischen Frühmittelalters (obje objavljene u Beču, prva 1996, druga 1999; druga na hrvatskome pod naslovom Litterarum studia u izdanju Matice hrvatske 1998. i ²2007).

Izd.  ŠK, Zagreb, 2017, priredili Georg Holzer i Zorka Kinda-Berlaković

Kako je profesor Katičić navlastito u devedesetima živo pratio što se zbiva s hrvatskim jezikom, oko njega i s njim u vezi i ovdje i u inozemstvu, sudjelujući i sam neposredno u mnogima od tih događaja, u njegovoj bogatoj i tematski raznovrsnoj bibliografiji važno je mjesto zauzeo niz „objasnidbenih“ članaka u kojima, ne žaleći truda, zainteresiranim ponajprije stranim kolegicama i kolegama znalački, argumentirano, strpljivo, nerijetko i vrlo podrobno, objašnjava štošta važna, dijelom i manje poznata, za ispravno i cjelovito razumijevanje kako hrvatske (ne samo) jezične prošlosti tako i suvremenoga hrvatskoga (socio)lingvističkog stanja.

Izborom upravo iz toga dijela Katičićeve znanstveničke zauzetosti nastala je knjiga Konturen und Zusammenhalt der kroatischen Sprache (Osjenci i postojanost hrvatskoga jezika), koju su za nedavno osnovano Austrijsko kroatističko društvo (Österreichische Gesellschaft für Kroatistik) znalački priredili Georg Holzer i Zorka Kinda-Berlaković, a objavila Školska knjiga (uz potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske).

Akademik Radoslav Katičić 3. srpnja proslavit će 88. rođendan / Snimio Ratko Mavar

U tu knjigu, namijenjenu prvenstveno slavistici njemačkoga jezičnog područja, priređivačica i priređivač uvrstili su ukupno sedamnaest priloga objavljenih na njemačkom ili, za ovu prigodu, prevedenih na nj. Prilozi uvršteni u knjigu objavljeni su u između 1978. i 2009. Po desetljećima: jedan je prilog prvi put objavljen potkraj sedamdesetih, šest osamdesetih i tri devedesetih godina prošloga stoljeća te sedam u prvome desetljeću 21. stoljeća. Sedam je priloga prvi put objavljeno na njemačkom, dok su prilozi objavljeni na hrvatskom (osam) i na francuskom (dva) za ovu priliku prevedeni na njemački (prevoditelji/ce/: Franjo Čamba, Dora Katičić-Müller, Zorka Kinda-Berlaković, Sabine Pawischitz i Oliver Schoisswohl).

Višegodišnja polemika

Prvim objavljivanjem najstariji rad Über den Anfang des neuštokavischen kroatischen Sprachstandards und über seine Stellung in der Geschichte der kroatischen Literatursprache sowie in der Gesamtheit des Standardneuštokavischen (tj. izvorno: O početku novoštokavskoga hrvatskoga jezičnog standarda, o njegovom položaju u povijesti hrvatskoga književnog jezika i u cjelini standardne novoštokavštine) od prvoga objavljivanja (Filologija, 1978) ima zapaženo mjesto u jezikoslovnoj kroatistici, a preveden je i uvršten u ovu knjigu ponajprije kao sadržajni i pojmovni okvir koristan za razumijevanje onoga o čem je Katičić pisao u osamdesetima, ali i poslije.

Od šest priloga objavljenih u osamdesetim godinama pet je izravno povezano s polemikom što se razvila nakon što je srpski jezikoslovac Pavle Ivić (1924–1999), pouzdan nastavljač (unitarne) standardnojezične koncepcije Aleksandra Belića (1876–1960), u časopisu Revue des études slaves objavio raspravu L’ evolution de la langue littéraire sur le territoire linguistique serbo-croate (na srpskom pod naslovom Razvoj književnog jezika na srpskohrvatskom jezičkom području objavljena 1986. u beogradskom časopisu Književnost, poslije i u Ivićevoj knjizi O jeziku nekadašnjem i sadašnjem, Beograd – Priština, 1990). Nakon što su na niz neprihvatljivih postavka i netočnih Ivićevih tvrdnja iznesenih u tom članku reagirali Dragutin Raguž (Razvoj književnoga jezika po Pavlu Iviću, Jezik, XXXIII) i Katičić člankom u istome francuskom slavističkom časopisu 1985, razmahala se višegodišnja polemika, u koju se uključio i Stjepan Babić, i u kojoj je Katičić sudjelovao s nekoliko važnih priloga uvrštenih u knjigu. Ta polemika trojice kroatista sa stajalištima ugledna i utjecajna srpskog jezikoslovca, koji je dao „osnovni biljeg srp. jezikoslovlju druge pol. XX. stoljeća“ (HOE, 5, 229), s jedne je strane vrlo jasno pokazala svu složenost i veličinu razlika što oko niza ne samo jezikoslovnih pitanja postoje između serbistā i kroatistā, dok je s druge strane, gotovo istodobno, pripomogla da se Ivićev tekst razotkrije kao predradnja za ono što će se zagovarati i zahtijevati Memorandumom SANU (1986).

Knjiga je namijenjena u prvom redu slavistici njemačkoga jezičnog područja

Spomenuta je polemika ujedno posredno potaknula nastanak nekoliko važnih kroatističkih priloga (v. npr. članak Rafe Bogišića Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika, Jezik, XXXIII, ili Miroslava Kravara Riječ jezik u smislu „narod“, Jezik, XXXIV). Tim radovima pripada i Katičićev u ovu knjigu uvršten članak „Slověnski“ i „hrvatski“ kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti (Jezik, XXXVI).

Kad su društvene i političke promjene s početka devedesetih godina potaknule pojačano zanimanje stranih slavist(ic)a za novo sociolingvističko stanje u Hrvatskoj, Radoslav Katičić tih je godina objavio više radova o prošlosti i aktualnome stanju hrvatsko-srpskih ne samo jezičnih odnosa. Od tih su radova u knjigu uvrštena tri: Serbokroatische Sprache – Serbisch–kroatischer Sprachstreit, Soll die Serbokroatistik aufgeteillt werden? i Auswirkungen der gegenwärtigen Sprachpolitik auf die Entwicklung der slawischen Sprachen und der slawischen Studien. Tim su radovima tematski komplementarni radovi nastali u prvome desetljeću ovoga stoljeća, npr. Weiteres zum Südslawischen Sprachnormativismus, potom sažet prikaz hrvatskoga jezika pisan za knjigu o Hrvatskoj (ur. Reinhard Lauer; Göttingen, 2005) ili kritički osvrt na knjigu Roberta D. Greenberga, a dobrim dijelom i prikazi dviju kroatističkih knjiga njemačkih slavista: knjige Leopolda Auburgera Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus (Ulm, 1999.; hrv. prijevod: Hrvatski jezik i serbokroatizam; Rijeka, 2009) i djela Wernera Lehfeldta o djelu Jurja Ratkaja Velikotaborskog Kriposzti Ferdinanda II. uspoređenu s njegovim latinskim predloškom (Juraj Ratkaj Velikotaborskis „Kriposzti Ferdinanda II.“ im Vergleich mit ihrer lateinischen Vorlage; Göttingen, 2003).

U knjigu je uvršten i jedan članak o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, o tome važnom dokumentu čiji je velik dio napisan rukom upravo Radoslava Katičića (!) i od čijeg se donošenja prošle godine napunilo pola stoljeća.

 Što je hrvatski jezik?

Posljednji članak uvršten u knjigu (Wie die kroatische Sprache besteht – Kako postoji hrvatski jezik; objavljen u časopisu Jezik 2009), zanimljiv je kraći osvrt u kojem se pokušava odgovoriti na pitanje što je „srž spora oko hrvatskoga jezika i u domaćoj jezičnoj politici i u međunarodnoj slavistici“, odnosno „što je taj hrvatski, kako postoji“.

Svi ti radovi, objavljeni većinom u uglednim kroatističkim i slavističkim edicijama, pisani su argumentirano, s neskrivenom namjerom da približe i objasne ono bitno o hrvatskome jeziku i u vezi s njim što ih čini razumljivima i korisnima ne samo slavisti(ca)ma. (Usput, svakako je šteta što je priređivački izbor bio ograničen izdavačkim pravima pa je izvan ove nedvojbeno vrlo korisne knjige ostalo nekoliko važnih tematski komplementarnih Katičićevih radova.)

U plenarnom je izlaganju na Prvome hrvatskom slavističkom kongresu (Pula, 1995) pod naslovom Hrvatski jezik u svijetu Radoslav Katičić spomenuo: „Poslije jednoga predavanja koje sam održao u Beču u diskusiji je jedan od prisutnih rekao: ‘Svi mi znamo da imamo hrvatski jezik. Zašto je to tako teško objasniti drugima?’“ Nije valjda previše neskromno nadati se da će nakon čitanja ove knjige, prvenstveno na njemačkome jezičnom području, biti barem nešto manji broj onih kojima će i dalje trebati takvo objašnjenje.