Novi pristupi starim temama

Hrvati i Mađari živjeli su 816 godina (1102–1918) u istoj državnoj tvorbi, što u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva što u okviru Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske, dijeleći tijekom toga dugog razdoblja sve dobrobiti i nevolje zajedničke povijesti. Osobito snažne mijene uočljive su u rasponu od prerastanja srednjovjekovne personalne unije (povezanosti osobom zajedničkog vladara) u realnu uniju potkraj 18. stoljeća do završetka Prvoga svjetskog rata i lomljenja povijesnih veza u promijenjenim geopolitičkim okolnostima. To je razdoblje obilovalo kušnjama, koje su ponajviše utjecale na prepoznatljiva približavanja i razilaženja s obiju strana rijeke Drave. Vjekovni susjedi Hrvati i Mađari, braća po oružju u uvjetima zajedničke obrane od osmanskoga širenja u ranome novom vijeku, počeli su se od konca 18. stoljeća razilaziti, i to zbog međusobno oprečnih koncepcija o vlastitoj emancipaciji u uvjetima stvaranja modernoga društva i oblikovanja modernih nacija. Čak su se međusobno i zaratili 1848, kad je hrvatski ban Josip Jelačić poveo vojsku protiv mađarske vlade koja nije uvažavala hrvatsku posebnost, a različiti nesporazumi, unatoč Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868, dolazili su do izražaja još desetljećima poslije. Danas je drukčije: odnosi između Hrvata i Mađara su prijateljski, a nekadašnja sučeljavanja daleka prošlost.

Devetnaesto je stoljeće bilo vrijeme širenja ideja slobode i jednakosti, ali i vrijeme u kojem su se oblikovale moderne nacije u Europi i izvan nje. Za razliku od predmodernih naroda i etničkih zajednica obilježenih lokalnim ili pokrajinskim osjećajem pripadnosti s labavim unutarnjim zajedništvom i slabom prostornom povezanošću, moderne su nacije nastale kao znatno umreženije zajednice svih pripadnika jednoga naroda iz svih društvenih slojeva i svih krajeva u kojima oni žive. Pojam „nacija“ postojao je i u srednjem vijeku, ali je tada imao sasvim drugo značenje i odnosio se na pojedine ekskluzivne zajednice i skupine. Tako je u banskoj Hrvatskoj izričaj natio croatica do 1848. označavao hrvatsko plemstvo, dakle izrazito manjinsku društvenu skupinu, a nipošto čitav narod kao što je to slučaj danas. Tek su širenje jednakosti među ljudima pred zakonom u građanskome društvu s jedne i novi izvori energije i tehnički pronalasci u proizvodnji i komunikacijama s druge strane tijekom 19. stoljeća korjenito promijenili životne prilike i odnose među ljudima. Parobrodi su plovili brže od jedrenjaka i brodova na vesla, a vlakovi vozili brže od kočija i zaprežnih kola. Dinamične preobrazbe, koje su ljude iz različitih slojeva i krajeva upućivale jedne na druge mnogo više i učestalije nego ikada prije, stvarale su bitne pretpostavke za masovniju komunikaciju i čvršće povezivanje pripadnika jednoga naroda, a time i za njihovo trajnije međusobno zbližavanje, neovisno o socijalnim razlikama i državnim ili pokrajinskim granicama. Postupno je jačala svijest o nacionalnom zajedništvu i identitetskoj cjelovitosti pojedinih naroda, a time i svijest o njihovoj različitosti od pripadnika drugih nacija. Taj se proces u različitim sredinama manifestirao na različite načine i u njemu su ponegdje zapaženu ulogu odigrali romantičarski intelektualci, koji su poticali preporodna „buđenja“ svojih naroda, ali njihovi uspjesi ne bi nipošto bili mogući da nije došlo do etabliranja načela o jednakosti pred zakonom i kopernikanskog obrata u prometu i vezama. Kao što je jednakost pred zakonom olakšala vertikalnu prohodnost i umrežavanje ljudi iz različitih društvenih slojeva, tako je i svladavanje većih prostornih udaljenosti u kraćem vremenu omogućilo horizontalno umrežavanje etničkih srodnika iz različitih krajeva.

Tekst Hrvatsko-ugarske nagodbe / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

„Gdje je Hrvatska?“

Tridesete i četrdesete godine 19. stoljeća u mađarskoj su povijesti poznate kao Doba reformi, a u hrvatskoj povijesti kao Hrvatski narodni preporod ili Ilirski pokret. Prihvaćajući zapadnoeuropsku modernost kao podlogu za vlastitu nacionalnu emancipaciju, mađarski su plemići i građanski prvaci nastojali oslabiti i postupno ukinuti hrvatsku autonomiju, pretvoriti povijesno oblikovane zemlje ugarske krune od Karpata do Jadrana u političku cjelinu i uvesti mađarski jezik u službenu uporabu umjesto latinskoga. Na taj su način ponavljali obrazac po kojem je pola stoljeća prije car Josip II. pokušao povezati raznolike habsburške nasljedne, krunske i druge zemlje u jedinstvenu apsolutističku državu s neupitnim njemačkim političkim i jezičnim predznakom po uzoru na „savršeni“ apsolutizam francuskoga kralja Louisa XIV. Kad se Lajos Kossuth zapitao „Gdje je Hrvatska?“ to nije značilo da on nije znao za Hrvatsku kao zemljopisnu činjenicu, nego je nije prihvaćao kao politički ravnopravna partnera. Za to vrijeme hrvatski preporoditelji, poznati kao ilirci, pokrenuli su novine na hrvatskome jeziku, osnivali knjižnice i čitaonice, radili na standardizaciji književnoga jezika i poduzimali druge korake kojima su utrli put prema postupnom prerastanju hrvatskoga naroda u modernu naciju. Iako su opovrgavali teze o Hrvatskoj kao pokorenoj mađarskoj pokrajini, preporoditelji nisu javno dovodili u pitanje ugarsko-hrvatski staleški savez, smatrajući ga djelotvornom zaštitom od apsolutističkih nastojanja bečkoga dvora, ali su se u tome okviru zauzimali za samostalnost i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Istodobno su u duhu zamisli slovačkoga preporoditelja Jána Kollára o slavenskoj uzajamnosti radili i na kulturnom povezivanju s ostalim slavenskim narodima u hrvatskom susjedstvu. Ljudevit Gaj izrazio je to sažeto geslom: „Da Bog živi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!“

Károly Khuen-Héderváry (1849-1918)

Rani nacionalisti u 19. stoljeću vjerovali su da svaki narod, baš kao i svaki pojedinac u klasičnoj liberalnoj predodžbi, ima pravo živjeti u slobodi. To je dočarao Eugène Delacroix slikom Sloboda predvodi narod. Ilirci su bili duboko uvjereni da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom nemoguća bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske. Istodobno su politički protivnici iliraca, koje su oni zvali „mađaronima“, vjerovali da je sloboda Hrvatske u uniji s Ugarskom moguća i bez postojanja jednakosti između Hrvatske i Ugarske. Mađarski zakoni 1848. ukinuli su kmetstvo i preuredili zemlje ugarske krune u jedinstvenu državu s Ugarskim saborom kao „državnim“ parlamentom i Hrvatskim saborom kao „pokrajinskom skupštinom“ u labavoj personalnoj uniji s ostatkom Habsburške Monarhije. Smatrajući da je time prestao vrijediti stari ugarsko-hrvatski staleški savez, hrvatski ban Josip Jelačić prekinuo je odnose s mađarskom vladom i poveo rat protiv nje, a Hrvatski je sabor zaključio: „Glavna je naša namjera slobodnim narodom u slobodnom austrijanskom carstvu biti.“ Budući da su Srbi u tadašnjoj južnoj Ugarskoj s jezgrom u Bačkoj i Banatu proglasili Vojvodinu Srpsku i otvoreno zaratili s Mađarima, Hrvatski je sabor donio zaključak o „savezu Vojvodine Sèrbske sa Trojednom kraljevinom“. Bečki pregovori između hrvatskoga bana Jelačića i predsjednika mađarske vlade grofa Lajosa Batthyányija o pomirenju nisu dali rezultata, među ostalim i zato jer je Jelačić, prema naputku Hrvatskoga sabora, ustrajavao na tome da se hrvatsko-mađarski spor rješava u paketu s pitanjem Vojvodine Srpske. O tome Mađari nisu htjeli pregovarati s Hrvatima jer su to područje smatrali dijelom Ugarske i svojim unutarnjim problemom.

Nakon sloma novog apsolutizma, kada su državni činovnici u odorama poput vojnika provodili reforme kojima su utemeljili građansko društvo, Hrvatska se našla u procjepu između Beča i Pešte, a domaće političke stranke promicale su različita rješenja. Dok su hrvatski narodnjaci, uglavnom bivši ilirci, zagovarali čvršće veze s ostalim južnim Slavenima, a pravaši sanjali o cjelovitoj i suverenoj Hrvatskoj kao neovisnoj državi izvan Habsburške Monarhije, unionisti su na tragu stare „mađaronske“ politike jedinu mogućnost za ujedinjenje hrvatskih zemalja i ostvarenje ostalih vitalnih nacionalnih ciljeva vidjeli u „poštenoj uniji“ s Mađarima. Austro-ugarskom nagodbom 1867. utvrđeno je da su zemlje ugarske krune i ostale habsburške pokrajine dvije „odieljene i podpuno neodvisne stranke“, tj. dvije države koje čine državnu zajednicu nazvanu Austro-Ugarskom. Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. uređen je položaj banske Hrvatske kao autonomne pokrajine s obilježjima državnosti u sklopu ugarske polovice Austro-Ugarske. Opirući se dualizmu, Eugen Kvaternik je 1871. podigao bunu u Rakovici, uvjeren da bi s naoružanim krajišnicima mogao uspostaviti samostalnu hrvatsku državu kao što je desetljeće ranije Giuseppe Garibaldi s tisuću dragovoljaca srušio Napuljsko Kraljevstvo i pridonio talijanskom ujedinjenju. No buna je za tri dana ugušena, a zatim je novi ban Ivan Mažuranić proveo reforme koje su ubrzale put prema građanskomu društvu. Hrvatski je sabor 1878. pozdravio austro-ugarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine, izrazivši nadu da će se ona preurediti tako da se postupno može pridružiti sjedinjenim hrvatskim zemljama. Franjo Josip odgovorio je ukorom rekavši da je Sabor kao pokrajinski parlament „prekoračio svoju nadležnost“ s obzirom da se radilo o vanjskopolitičkome pitanju, ali su zastupnici imali pravo uputiti adresu vladaru i podsjetiti ga da je prigodom krunidbe na Budimu položio prisegu i preuzeo obvezu da će zemljama ugarske krune vratiti sve zemlje koje su nekada pripadale ugarskim i hrvatskim kraljevima, a oni su u srednjem vijeku bili i reges Ramae.

Priroda austro-ugarskoga dualizma bila je takva da je isključivala svaku mogućnost da Hrvatska postane trećom državnopravnom jedinicom u Austro-Ugarskoj, ali joj je Nagodbom 1868. priznat status kakav u habsburškom imperiju nije dobio nijedan drugi slavenski narod. Otvoreno je bilo samo pitanje treba li unija Hrvatske s Ugarskom biti „poštenija“ sa stajališta hrvatskih interesa ili bi ona trebala više odgovarati „državnom jedinstvu“ ugarske polovice Austro-Ugarske. Političko djelovanje ugarsko-hrvatske vlade u razdoblju dualizma pokazuje da zemlje ugarske krune u sklopu Austro-Ugarske nisu bile konstituirane prema načelu nacionalne ravnopravnosti, ali ono pokazuje i to da Hrvatska kao državni fragment zemalja ugarske krune u tome razdoblju ni izdaleka nije bila na „mučilištu“ i da Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila tek puka obmana, kako su nezadovoljnici isprva tvrdili.

Autokratska vladavina
Khuen-Héderváryja

U vrijeme banovanja Ivana Mažuranića uvedeno je obvezno osnovno obrazovanje i otvoreno zagrebačko sveučilište, a povratak Vojne krajine pod bansku vlast 1881. bio je prvi korak prema stvarnom ujedinjenju hrvatskih zemalja, iako je dualizam ostao zaprekom za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje hrvatske nacije. Istodobno su neravnopravni odnosi između Hrvata i Mađara u ugarskoj polovici Austro-Ugarske stvarali povoljnu klimu za česte međusobne nesporazume i povremene provale političkih napetosti. One su se osobito očitovale u nemirima 1883, spaljivanju mađarske trobojnice u Zagrebu 1895. i narodnome pokretu 1903. godine. Stoga je autokratska vladavina promađarskog bana Khuena Héderváryja s jedne strane bila u službi očuvanja dualističke ravnoteže u Austro-Ugarskoj, ali je s druge baš u to vrijeme došlo do velikih gospodarskih pomaka, npr. prvih koraka turizma, a ban je poticao i kulturni napredak. Činio je to kako bi utišao sve one koji su imali razloga biti nezadovoljni njegovim stilom vladavine, prije svega pravaše, koji su zadobili širu potporu u narodu, ali nisu nikako mogli osvojiti većinu u Hrvatskom saboru jer im je to onemogućavao izborni zakon. Simbol kulturnoga napretka bilo je Hrvatsko narodno kazalište, čiju je gradnju poticao, pomagao i vodio upravo ban Khuen, koji je na otvaranje pozvao i Franju Josipa, što je bio treći od ukupno tri puta koliko je taj vladar uopće bio u Zagrebu tijekom 68 godina vladavine. Budući da su obrazovanje i kultura najpotpunije ulazili u opseg hrvatske autonomije, hrvatska nacionalna misao širila se unatoč mađarskome nadzoru i izvan granica Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, zahvaljujući čemu se ukorjenjivao nacionalni identitet kod pripadnika hrvatskoga naroda u rubnim regijama i okolnim zemljama.

Ban Khuen poticao je, pomagao i vodio gradnju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

„Svatko je o tome uvjeren, da se ova osamnaestgodišnja banova era iztiče znamenitim dogodjajima u političkom i kulturnom životu naroda“, napisao je Martin Polić u knjizi Ban Dragutin grof Khuen-Hederváry i njegovo doba, tiskanoj 1901. u Zagrebu. Nasuprot toj apologetskoj ocjeni, Franko Potočnjak je u brošuri Poštenje i moral pod vladom Dragutina grofa Khuen-Hedérvaryja u Hrvatskoj, tiskanoj 1898. u Novom Sadu, krajnje oštro prosudio „da danas u Hrvatskoj i Slavoniji vlada zločinačka banda, sastavljena od madjaronske stranke, kojoj je na čelu i koju vodi grof Dragutin Khuen, hulja i moralna propalica“. Ni danas u hrvatskoj historiografiji nema cjelovite monografije o kontroverznom banu Khuenu, koji je dvadeset godina upravljao Hrvatskom u sklopu Austro-Ugarske, a uobičajene predodžbe još su opterećene paušalnim tvrdnjama poput npr. one o mađarizaciji u doba dualizma.

Dvojbena stajališta o mađarizaciji

Za razliku od prve polovice 19. stoljeća, mađarska politička elita u razdoblju dualizma uglavnom nije više smatrala mogućom jezičnu asimilaciju Hrvata, ali je ugarsku polovicu Austro-Ugarske doživljavala kao mađarsku državu u kojoj je javno promovirala vanjske znakove vlastite prevlasti poput dvojezičnih natpisa, što je hrvatska javnost doživljavala kao mađarizaciju. Popis stanovništva iz 1900. pokazao je da je mađarski znalo 2,08 posto hrvatsko-slavonskih stanovnika kojima to nije bio materinski jezik. Usporedbe radi, njemačkim je tada vladalo 5,52 posto hrvatsko-slavonskih stanovnika kojima to nije bio materinski jezik pa bi se prije moglo govoriti o germanizaciji nego o mađarizaciji. Iako je Hrvatsko-ugarska nagodba propisivala da je u Hrvatskoj službeni jezik jedino hrvatski, mađarski jezik rabio se kao poslovni na željeznicama, ali to nije imalo znatnijeg utjecaja na njegovo širenje jer je više od polovice Hrvata bilo nepismeno i nisu znali dobro ni standardni hrvatski, a kamoli mađarski ili njemački jezik. Mađarski je uveden u neke gimnazije, ali je to učinjeno i zato da barem pismeni Hrvati nauče jezik naroda s kojim su tada živjeli u državnoj zajednici (kao što su poslije npr. Slovenci u prvoj i drugoj Jugoslaviji učili srpski odnosno hrvatski jezik). U hrvatskim krajevima osnivale su se i mađarske osnovne škole, ali pretežno u Slavoniji i u naseljima u kojima su živjeli pripadnici mađarske manjine, što bi se iz današnje vizure prije moglo ocijeniti progresivnom politikom prema manjini nego pokušajem asimilacije većinskoga naroda. Doista, potrebni su novi pristupi i tim starim temama.