Nimalo slučajna smrt

Ovogodišnji 42. dani satire Fadila Hadžića – festival s više nagrada nego predstava – u Satiričkom kazalištu Kerempuh počeli su satirički transparentno, predstavom Slučajna smrt jednog anarhista talijanskoga nobelovca Darija Foa u izvedbi Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda i režiji Maje Maletković. S Jugodrpom vjerojatno i stoga jer taj jugoostatak nastavlja gdje se bilo stalo s raspadom Jugoslavije; naime, tekst je za potrebe zagrebačke izvedbe još 80-ih godina prošloga stoljeća na hrvatski jezik, a ne na srpski, preveo Ivo Juriša, što se u programu predstave ne navodi. To spominjem en passant, tek da satirički osnažim predstavu.

Premda se u komediji sve zbiva davnih šezdesetih i sedamdesetih godina otišloga stoljeća, riječ je o društveno aktualnoj satiri. Komedija se temelji na istinitu događaju koji se zbio u Italiji 12. prosinca 1969, kada je, nakon eksplozije bombe u Nacionalnoj poljoprivrednoj banci u Milanu, među osamdesetak anarhista uhapšen i Giuseppe Pinelli, kojega je policija bespravno držala tri dana i tri noći, sve dok s četvrtoga kata nije „skliznuo“ kroz prozor i smrtno stradao.

Iako predstava govori o istinitom događaju u njoj se zrcali naša stvarnost / Snimio Aleksandar Angelovski

Javnost o smrti vjerojatno nikada ništa ne bi saznala da nesretni Pinelli nije pao pred novinare, koji su se tu zatekli zbog neke novinarske konferencije. Sve je to iskoristio Fo, koji je, koristeći se sudskim i policijskim spisima, napisao komediju kojom je javnost upoznao s događajem i raskrinkao nelogičnost smrti. Slučajna smrt jednog anarhista praizvedena je 1970, a zatim ju je godinama uspješno izvodila Foova glumačka trupa po dvoranama, tvorničkim halama i stadionima.

Kako živimo u dobu u kojem se sve manje zna što je istina a što laž, tko je kriv a tko nevin, je li posao policije da služi javnosti ili da zataškava ono što se javnosti tiče, postoje li policija i država da služe građanima ili su građani samo sluge vlasti, ovakva komedija itekako je dobrodošla. Bez obzira što govori o istinitom događaju od prije gotovo pedeset godina, u njoj se zrcali naša stvarnost, često stvarnija od sadržaja komedije.

Davne olovne godine – razdoblje terorističkih napada potkraj 1960-ih, koje je u Italiji, Irskoj i Baskiji trajalo do početka 1980-ih – produžile su se i proširile na cijeli današnji svijet, bdiju nad nama i svakodnevno nam odnekuda dojave kako je negdje izveden teroristički čin u kojem je stradao ne samo jedan anarhist nego deseci nevinih. Samo se to malo tiče naših autističnih kazališnih uprava. Ovo ne spominjem usputno nego namjerno, time podsjećam hrvatske kazališne benefaktotume da je zagrebački ITD, zahvaljujući Bogdanu Jerkoviću, tu komediju izveo 19. studenog 1979, u kojoj je Luđaka briljantno glumio Ivo Serdar.

A sada o beogradskoj izvedbi. Sam scenski prostor predstave koji je osmislila scenografkinja Vera Stanišić i koji je već viđen u mnogim filmovima – ozvučena mala soba unutar velike sobe za policijsko ispitivanje – nudi jasan naputak za iščitavanje glavne poruke predstave. A ona je: živimo u nesigurnom i licemjernom svijetu u kojem se dobro osjeća jedino policija, koja se ponaša bahato, ravnodušno, nezainteresirana za činjenice, kojoj je i smrt lakrdija. Takvi bizarni, karikaturalni čuvari sigurnosti sve nesigurnijega svijeta nikako nisu i ne mogu biti čuvari ljudskih života. Oni ne jamče ništa do nesigurnost.

Kako to u predstavi doista funkcionira, režija ilustrira scenom u kojoj se zapravo ne zna tko je luđi: anarhist, Luđak ili policajci koji ga istražuju. U jednom trenutku predstave, nakon što prijevarom zaključa policajce u sobu za ispitivanje, Luđak na telefonu razgovara s nekim višim policijskim činovnikom, kojemu ispriča što će se uhapšenom anarhistu, odnosno njemu, na kraju dogoditi – bit će bačen kroz prozor.

Iz redateljičinih rješenja dade se iščitati kritika suvremenoga vladanja. No osim toga predstava postavlja i nelagodna pitanja svrhovitosti suvremenih čuvara reda i mira, zatim problem anarhije policijskog aparata, konačno i pitanje diktature kao rješenja za tako raštimana, dezorijentirana, dekomponirana društva, koja umjesto društva reda sve očitije stvaraju opasnu lakrdiju. Proizvode revolt koji suvremeni čovjek može zatomiti jedino smijehom.

Eto to primarno nudi beogradska predstava, tako ju je režirala redateljica Maletković i tako je glume Nikola Đuričko, Bojan Dimitrijević, Nikola Rakočević, Miloš Samolov, Joakim Tasić i Marta Bjelica.

U ulozi Luđaka dominira Đuričko, koji, ne zaboravljajući publiku, uspješno balansira između ludila i nezadovoljstva anarhista, svjesna vremena i prostora života. Ostali glumci i jedna glumica uspješno mu stvaraju prostor, tipskim i često karikaturalnim, farsičnim likovima policajaca koje više od anarhista zanima novinarka.