Najbolji roman hrvatskoga srednjovjekovlja

Priređivači knjige Hrvatska Aleksandrida. Kasni odjek jednoga srednjovjekovnoga romana vrsni su znalci hrvatske srednjovjekovne kulture. To je u prvom redu Eduard Hercigonja, paleoslavist i kroatist, autor brojnih jezičnopovijesnih i književnopovijesnih knjiga o hrvatskom književnom srednjovjekovlju. Njegova knjiga Srednjovjekovna književnost (1975) temeljit je i cjelovit prikaz kompleksnog razdoblja hrvatske književne kulture, u kojoj je predstavio jezične, stilske i žanrovske, a isto tako i kulturološke osobine hrvatske srednjovjekovne književnosti.

Hrvatsko srednjovjekovlje, do njegove knjige prikazivano samo po svojim jezičnim osobitostima ili pak kao povijesni dokument, njegovom knjigom počinje u kulturnom pamćenju funkcionirati kao samosvojno i specifično književno razdoblje, koje se može jasno omeđiti od hrvatske renesansne, te nosi specifična beletristička, a ne samo vjersko-nabožna ili didaktička obilježja. I u drugim svojim knjigama – istaknimo ovdje, primjerice, knjige Nad iskonom hrvatske knjige (1983), Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (1994; dopunjeno i izmijenjeno izdanje 2008), Na temeljima hrvatske književne kulture (2004) – Hercigonja analizira ne samo specifična jezična obilježja hrvatskih srednjovjekovnih tekstova u kojima se staroslavenski jezik prožima s čakavskim i kajkavskim elementima nego i sociološke i kulturološke dosege hrvatskih srednjovjekovnih tekstova, posebice neliturgijskih. Razlikujući glagoljaštvo i glagolizam, i podrazumijevajući pod glagolizmom samosvjestan svjetonazor specifične duhovnosti, priređujući brojne srednjovjekovne tekstove, osobito one iz neliturgijskih zbornika, Hercigonja je nedvojbeno jedan od naših najboljih poznavatelja jezičnih, stilskih i estetskih dosega hrvatskoga književnog srednjovjekovlja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Druga priređivačica knjige o Aleksandru Velikom, Marija-Ana Dürrigl, učenica velikog profesora, u svojim se knjigama i znanstvenim radovima također bavila raznim aspektima i problemima hrvatske srednjovjekovne proze, najčešće eshatološkim vizijama i apokrifima (npr. u knjizi Čti razumno i lipo. Ogledi o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, 2007), a u Matičinoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti priredila je knjigu Hrvatska srednjovjekovna proza II. Apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli, 2013).

Hrvatska Aleksandrida sadržava Uvod, Napomene uz transkripciju, Roman o Aleksandru Velikom prema Derečkajevu rukopisu, Tumač imena i naziva, Rječnik i Bibliografiju. Derečkajev rukopis nastao je u 17. stoljeću u sjevernoj Hrvatskoj. To je latinički kodeks koji sadržava i pripovijest o Premudrom Akiru i Rumanac trojski, a pisan je hibridnim čakavsko-kajkavsko-štokavskim jezikom. Tekst o Aleksandru Velikom gotovo se posve podudara s verzijom rukopisa koja je zapisana u ćirilskom Růdničkom rukopisu iz prve polovice 16. stoljeća, svjedočeći da su se srednjovjekovni tekstovi u hrvatskom srednjovjekovlju prepisivali na raznim pismima, a isto tako da su bili strukture duga trajanja.

U uvodu se donose mnogovrsni podaci o romanu o osvajaču Aleksandru Velikom (356–323. pr. Kr.), romanu koji je kroz brojne prerade i prijevode stekao vrijednost kanonskoga djela europskog i izvaneuropskog srednjovjekovlja. Temelj je brojnim preradama kasnoantički grčki spis pripisan Aristotelovu rođaku Kalistenu (tzv. Pseudo-Kalisten, 3. st.); prvo su nastali brojni latinski prijevodi i prerade, a intenzivna recepcija na narodnim jezicima započinje u 12. stoljeću.

No do danas nije riješeno pitanje podrijetla južnoslavenske (hrvatske i srpske) redakcije Aleksandride. Mišljenja su podijeljena: neki znanstvenici smatraju da je riječ o prijevodu latinskog predloška, a drugi pak misle da je riječ o prijevodu srednjogrčke redakcije latinske Aleksandride. Nedvojbeno je da je Aleksndrida došla u južnoslavensku književnost preko jadranske obale, i to preko naših glagoljaša, a s glagoljskih rukopisa roman je, kao i neki drugi, prepisivan ćirilicom i latinicom.

Po mišljenju mnogih hrvatskih medievista, roman o Aleksandru Velikom najzanimljiviji je i u književnoestetskom pogledu najbolji roman hrvatskoga srednjovjekovlja. U tom pseudopovijesnom romanu prepleću se povijesne činjenice s brojnim fantastičnim zbivanjima, opisuju se faktični, ali i fikcionalni susreti i sukobi s neprijateljskim vojskama, pojavljuju se mnoga egzotična bića, a radnja se odvija na raznim geografskim prostorima od Europe do afričkih zemalja, sve do dalekih predjela Perzije i Indije, carstava Darija i Pora. Najveći dio romana posvećen je sukobu i odnosima s perzijskim carem Darijem, čijom se kćeri Aleksandar i oženio. Radnja romana, puna bezbrojnih epizoda, odvija se pravocrtno, od Aleksandrova rođenja pa sve do njegove tragične smrti. Po žanru i tipologiji Aleksandrida je ponajprije roman lika: u središtu je radnje Aleksandar, oblikovan kao vrhunski junak i vitez, kao svojevrsni ideal i simbol ljudskosti, plemenitosti i mudrosti (učitelj mu je bio Aristotel), ali i lukavstva, velikodušan prema pobijeđenima, okrutan prema izdajicama. Osim naracije o raznovrsnim zbivanjima, u romanu se nalaze i brojni dijalozi, aforizmi, epistolografski tekstovi i anegdote.

Roman je zanimljiv i po tome što oblikuje prvi muški mit u kulturi srednjovjekovlja. S druge strane, brojni fantastični elementi (neobični ljudi, divlje žene, bića koja imaju i ljudske i životinjske osobine, Aleksandrov konj Bukefal) čine roman intrigantnim i zanimljivim i današnjem čitatelju. Kršćanski elementi svedeni su na minimum te je i po tome roman specifičan unutar srednjovjekovne književne kulture. Po elementima osvajanja raznih zemalja, čije običaje i vjerovanja Aleksandar uvažava, u romanu se mogu nazrijeti i elementi multikulturalizma koji je donio helenizam, demokratski duh i duh vjerske tolerancije.

Roman je transkribiran po relevantnim načelima naše tekstologije, a popratne bilješke i bibliografija uvelike pridonose filološkoj vrijednosti djela.