Moramo usustaviti kriterije

Nedavni izbor književnika Zorana Ferića za predsjednika Hrvatskog društva pisaca povod je ovom razgovoru u kojem Ferić govori o svojem programu, svojem književnom djelu, hrvatskoj književnosti, kulturi i hrvatskoj stvarnosti.

Zoran Ferić / Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Feriću, jeste li sretni što ste postali predsjednik Hrvatskoga društva pisaca?

Prihvatio sam se tog posla za koji u trenutku prihvaćanja nisam znao koliki je i s kakvim ću se problemima susretati, tako da je riječ sretan teška. Ali uvjeren sam da sam na pravom putu bar za vrijeme koje ću provesti na čelu društva i pokušati napraviti ono što sam zacrtao, a to je da sve funkcionira kao što je funkcioniralo dosad. Nastavit ćemo stare i uvesti neke nove programe.

Mislite da su stari bili dobri?

Neki su bili dobri i nastavit ćemo ih. Treba nastaviti izdavanje svih pet časopisa, s nagradom Kamov i s obljetnicama članova, kako bi svatko dobio desetak tekstova o svojem opusu.

Koje zaslužuje ili ne zaslužuje?

Oni koji dobiju zaslužuju. Naš je posao da ostavljamo trag. HDP će ga ostavljati i na taj način.

Najavljujete i približavanje čitatelja piščevu djelu. Nije li to vraćanje književnosti u neke poetičke, svjetonazorske i ideologijske okvire?

Prvi put čujem da je približavanje pisca čitatelju vraćanje u ideologijske okvire. Objasnite mi to.

To znači da čitatelj može birati što čitati.

Mislite li da negdje izvan grada – u nekom selu koje ima ili nema knjižnicu, a sigurno nema knjižaru – tinejdžeri ili neki drugi čitatelji mogu birati što je dobro za njih a da im se ništa ne ponudi? Ponuditi ne znači manipulirati, jer čitatelj, ili potencijalni čitatelj, u svakom trenutku može birati.

Zašto, primjerice, ne biste uputili prijedlog televizijskim kućama da ekraniziraju književna djela?

Naravno da približavanje literature čitateljima podrazumijeva i medijsku akciju. To govorim iz iskustva, jer već dvadeset godina s kolegama po Hrvatskoj obilazim knjižnice i knjižare, gdje čitamo svoje književne tekstove.

A broj čitatelja se općenito smanjuje.

Tamo gdje knjižnice dobro rade ima više čitatelja i zadovoljniji su. Uostalom, kada u neku knjižnicu i školu dolaze različiti pisci, tada čitatelji imaju mogućnost biranja. Vaša teza o vraćanju čitatelja u ideološke sfere čini mi se čudnom.

Ja imam strah od svakog ukalupljivanja.

To nije zamišljeno kao ukalupljivanje. Druga je stvar da ja, kao predsjednik HDP-a, čitatelje indoktriniram lijevim idejama. Ako im ponudimo kvalitetnu književnost, to nije to, to nije agitprop, nego je naprosto približavanje književnosti čitateljima.

Zagovarate i radionice kreativnog pisanja. Je li to pomodarstvo ili daje rezultate?

Daje rezultate. Protiv radionica kreativnog pisanja ima glasova s različitih strana. I sami pisci dižu glas protiv takvih radionica, smatraju da se pisanje ne može naučiti i da je to stvaranje instant-autora.

Nije tako?

Naprotiv, mi polaznike učimo da imaju svoj glas, koji će se artikulirati u tekstu. A mnogi polaznici naših radionica objavili su knjige i danas su etablirani autori.

Najavili ste i otvaranje novih podružnica Društva, zašto?

Razgovaramo u kući Matice hrvatske, pa mi odgovorite zašto je Matica svojedobno – a čini to i sada – osnivala podružnice po Hrvatskoj?

To je radila kada je bio ugrožen hrvatski identitet i hrvatska kultura.

To je bilo sredinom 19. stoljeća, ali ja mislim da se u nečemu stvari nisu promijenile. I danas ponavljamo Šenoine napore kako bismo vratili čitatelja knjizi na hrvatskom jeziku. Onda smo imali njemački, danas imamo engleski. Radim u školi i znam koliko djeca čitaju na engleskom, ali ne i na hrvatskome jeziku. Osnivanje podružnica kao i populariziranje hrvatske knjige i hrvatskih autora danas je nužnost jer na tržištu vlada unificiranje tema i ukusa preko bestselera u kojima su teme obrađene površno. U tim su knjigama u drugom planu struktura rečenice, rečenica, ritam, ljepota teksta, dok je u prvom neki sadržaj koji je često, ne želim uvrijediti dobro novinarstvo, samo informativan i nema dubine.

Zašto u programu ne spominjete suradnju s Društvom hrvatskih književnika?

Intonaciju kojom me pitate iščitavam kao prijekor.

Možda vam se tako samo čini. Dakle?

Da, mi smo dvije strukovne udruge koje itekako imaju zajedničke interese, a to je borba za autorska prava, za časopise itd. Sve ono što se očekuje da zajednički radimo zajednički ćemo raditi, ne zato što se volimo ili ne volimo, nego zato što nam je to zajednički interes. Ja sam tek odnedavna predsjednik HDP-a, ali ću razgovarati s gospodinom Vidmarovićem. Takvu suradnju ne odbijam niti mislim da je loša. Dapače!

Što vam smeta u DHK-u; domoljublje, nazadnost ili bezvrijednost autora?

Ni u jednom trenutku ne mogu reći da se u DHK-u radi o bezvrijednim autorima, to bi stvarno bilo bezobrazno i nekompetentno od mene. Konačno, neki su moji dragi prijatelji i vrsni autori članovi DHK-a. Možda mi smeta tvrdi nacionalizam nekih ili dobra dijela autora DHK-a, možda mi smeta atmosfera koja je, moram priznati, pomalo i paranoična u smislu da netko – a taj netko su ljevičari, možda i mi iz DHP-a – ugrožava interese Hrvata, Hrvatske, hrvatske kulture itd. To uopće nije istina!

Tvrdi nacionalizam, što je to?

To je teško definirati jer se temelji na vlastitom osjećaju. Recimo, ideja da svi ljevičari, ili oni koji su prokazani kao ljevičari, ugrožavaju hrvatske interese.

Zar svaka književnost nije i nacionalna?

Jedno je isticati sam sebe, jedno je reći kakvo je moje političko stajalište, a drugo je demonizacija. Meni smeta demonizacija, koja je na djelu. Govorim o DHK-u. Ali i u cjelokupnom društvu se vidi i osjeća desna ofenziva, da se izrazim partizanski.

U kojem smislu desna?

Jeste li vidjeli postrojavanje crnokošuljaša na Trgu bana Jelačića i Markovu trgu?

Nisam.

Pogledajte bolje. Aha!

A jeste li vi vidjeli postrojavanje ljevičara sa zastavama pod kojima su počinjeni i masovni zločini?

Ja samo znam da postoje ljudi, mahom stariji od 70 godina, koji idu u Kumrovec na Titov rođendan.

Jeste li vidjeli demonstrante koji su zazivali prošlost petokrake pod kojom su učinjeni genocidni zločini? Ili čuli kako je nedavno u Hrvatskom saboru ljevičar Nenad Stazić žalio što „u svibnju 1945. ratni pobjednici posao nisu obavili kako ga je trebalo obaviti“?

Nikada nisam vidio postrojene ljevičare, u lijevome nema vojne formacije i nema crnih uniformi. Niti ikakvih uniformi. Ako to možda ne znate.

Ima sivih s crvenim petokrakama.

Hoću reći, to je moj osjećaj. U ovom je trenutku desnica, ili ono sve desnije od centra, kudikamo agresivnija od ljevice. Znam da i s lijeve strane dolaze agresivni impulsi – a što je to izazvalo o tome se može razgovarati – ali sada u Hrvatskoj živimo u ideološkom ratu koji nikako nije dobar. I kultura, pa i književnost, žrtve su toga rata.

U jednom razgovoru rekli ste „gotovo da imamo dvije Hrvatske“. Ne znate da je zbog toga osnovano HDP-a?

Tek sada to postaje evidentnije nego prije desetak ili petnaest godina.

To se pojavilo s vraćanjem na vlast komunista Ivice Račana.

Nemojmo tako. U devedesetima, ma koliko da su bile teške ratne i poratne godine, postojalo je nekakvo jedinstvo. A “komunist“ Ivica Račan zaslužan je što danas u Hrvatskoj imamo demokraciju.

Zato je rehabilitirao komunističku prošlost?

Nije se to dogodilo sa završetkom rata, nego s propašću tadašnjeg HDZ-a, s prvim izgubljenim izborima. Onoga momenta kada je, uvjetno rečeno, SDP preuzeo vlast, počele su demonstracije i prijetnje silom. Uvijek kada lijeva opcija dođe na vlast pojavljuju se demonstranti, šatoraši, niz onih koji destabiliziraju vlast.

Kada je 2000. pobijedio Račan, u središtu SDP-a pjevalo se Od Vardara pa do Triglava, kultna pjesma komunističke Jugoslavije. Zar su branitelji tomu trebali pljeskati?

Ne sjećam se da se pjevalo Od Vardara pa do Triglava. A i da se pjevalo, to nema veze s biti stvari. Sve takve pjesme i sve što ide u prilog destabilizaciji nije dobro, to je dolijevanje ulja na vatru koja tinja. I to nadolijeva HDZ, koji je temeljito opljačkao Hrvatsku.

Mislite da u tome nije sudjelovao i SDP?

Ako jest, onda neusporedivo manje. Treba samo pobrojati afere u novinama…

A što je s onima koji su prešli u HDZ?

Tim gore po HDZ, sada vladajuću stranku, u koji su ušli udbaši, koje je Franjo Tuđman pomirio s ustašama iz emigracije i onda su zajednički pljačkali državu.

Znate li da su najveći hrvatski bogataši komunistički moćnici i njihovi potomci?

Ne mogu u to vjerovati, ali vjerujem da su udbaši prihvatili šahovnicu i pokrali Hrvatsku zajedno s ustašama iz emigracije. Sadašnji SDP, ja nisam član te stranke, ne možete optužiti za takav tip lopovluka.

Vratimo se suradnji s DHK-a, koje je vašim članovima dodijelio dosta nagrada, a vi njihovima nijednu.

Ne vidim kakva je to podjela nagrada na naše i njihove. Ne mislite li da bi trebalo malo pričekati pa vidjeti? Nagrada Kamov, uostalom, mlada je nagrada.

Govorim hipotetički...

Napiše li član DHK kvalitetnu knjigu, sigurno nećemo biti isključivi i ne dodijeliti nagradu piscu takve knjige. Ili nekomu tko nije član ni jednoga društva. Ako se pojavi roman kvaliteta kao što je Ciganin, ali najljepši, sasvim sigurno ga neće zaobići nagrada i HDP-a. Osim toga, nagrade dodjeljuje žiri u kojem su ljudi raznih uvjerenja. Imam dojam da ovaj razgovor samo produbljuje svjetonazorski rat za koji sam već rekao da nije dobar. Vjerujem da to radite kako bi razgovor bio zanimljiviji, a ne zato što u to vjerujete.

Jednom sam pitao Branimira Donata, da se pojavi netko Krležina talenta, a da je desničar, bi li loše prošao u Hrvatskoj? Odgovorio je potvrdno.

Svaka čast Donatu – on ima itekako loše iskustvo sa socijalističkim režimom, što svjedoči i njegov pseudonim – ali neka njegova tumačenja fenomena u hrvatskoj književnosti proizlaze iz njegova lošeg iskustva. Recimo, on je pisao da je generacija hrvatskih borhesovaca otišla u fantastiku i pobjegla u Arkadiju da se ne bi suočila s potrebom pisanja o nepravdi, maspoku i svemu što se dogodilo 1971.

U Hrvatskoj je živio strah od suočavanja sa stvarnošću, dok je srpska književnost itekako pisala o stvarnosti komunizma. Hrvatska je bježala u metaforu.

Prije bi se moglo reći u alegoriju. Samo, tada u okviru hrvatske književnosti postoje i Antun Šoljan i Slobodan Novak, koji su pisali o stvarnosti. Sjetite se alegorije o nesposobnom kapetanu koji na sebi već ima mrtvačke pjege, brod mu je stao i šlepa ga neki njemački brod. Zar to nije hrabrost da se nešto tako kaže o Hrvatskoj u tadašnjem vremenu?

Samo je to rijetko tko razumio. Kao što je malotko shvatio da je Madona u Mirisima, zlatu i tamjanu zapravo Hrvatska.

Ako je Madona Hrvatska, onda je scena njezina vršenja velike nužde posebno zanimljiva... I jetka kritika prisutna je u hrvatskoj književnosti i ne bih povlačio paralele. Uostalom, kada su se pojavili borhesovci u hrvatskoj književnosti, pojavili su se i u srpskoj: Borislav Pekić, Danilo Kiš, Filip David... Dakle, ne bih se složio s tezom da je srpska književnost bila hrabrija, srpski film možda jest. Tada je Hrvatska imala izvrsnu poeziju, dok su Srbi imali prozu. Ali vratimo se pitanju o piscu Krležina talenta, a da je desničar... Da se takav pisac pojavio kasnih godina socijalizma, možda bi imao neke manje probleme, ali da se pojavio 1990-ih, ne bi imao nikakve.

Zašto Miru Gavrana, čije se drame i komedije izvode širom svijeta, naši ljevičari ne cijene?

Ne bih rekao da ga ne cijene. Ako i da, to nema veze s lijevim i desnim. Niti je Gavran desni pisac niti oni koji ga kritiziraju to čine zato što je desni pisac. Ili zato što su oni ljevičari. Oni ga kritiziraju zato što im se ne sviđa to što radi. I imaju pravo da im se ne sviđa, kao što Gavran ima pravo na svoju publiku. To je naprosto stvar izbora. Miro Gavran u kazalištu radi važan posao, otvara kazalište široj publici. I izvrsni pisci, kao što je Ante Tomić, otvaraju prostor literature široj publici i čine to jako dobro.

To vi kažete kao stručnjak?

To kažem kao čitatelj Tomićeve literature i kao netko tko trideset godina predaje književnost, ako vam je to dovoljno.

Zašto vam ne smeta lijevi ekstremizam?

Gdje vi nalazite lijevi ekstremizam, konkretno?

Zar to nije etiketiranje i prozivanje svega što nije lijevo?

Hahaha... To je naprosto reakcija na ono što je agresivno desno.

Kao što je reakcija desnoga na agresiju lijevoga.

Da vi mene sada udarite i ja vam vratim, jesam li agresivan? Jesam, probudili ste u meni agresiju. Dakle, ekstremizmi nisu dobri jer podgrijavaju ideološki rat koji postoji u Hrvatskoj, svi smo taoci toga rata, prozivanja, etiketiranja, paranoje... U tome kultura ne može funkcionirati normalno.

Samo zato?

Ne može i zato što se na njoj lome politička koplja. Veći dio kulture financira vlast, ministarstva ili gradovi, pa kada se vlast mijenja, tada dio kulture, koji je suspektan, izvuče deblji kraj. Zato bismo morali usustaviti kriterije.

I to je razlog polarizacije!?

To je zakon spojenih posuda. U Hrvatskoj se dvadeset godina govori o nedostatku kritike; nema je u dnevnim novinama, s čime se uglavnom svi slažemo, ali i dalje ozbiljne kritike ima u časopisima i novinama za kulturu. Samo su problem kriteriji.

Zašto ih nema?

Kriteriji su se počeli gubiti kada je prestala postojati časopisna kultura, kada više nije bilo važno kakva će kritika izaći u Quorumu, u Temi, u Vijencu, u nekom od specijaliziranih časopisa ili u nekim novinama. Zato će HDP pokušati uspostaviti portal za kritiku koji bi vrlo široko objavljivao hrvatsku književnu kritiku. I ne samo o članovima društva. Također ćemo pratiti distribuciju naših časopisa, pokušat ćemo ih distribuirati u Hrvatskoj i izvan nje: u Gradišću, Vojvodini... U tome je važna zajednička akcija svih društava, a i društva prevodilaca.

Zašto izgon kritike iz novina nisu spriječili pisci, općenito intelektualci?

Zato što su to svjetski trendovi koji nam se prelijevaju iz zapadnih zemalja.

Reagiraju li naši intelektualci na stvarnost koja ih okružuje?

Jedini je odgovor: neki da, neki ne. Drugo je pitanje vlasništvo nad medijima, koje je kultura prestala zanimati jer nije profitabilna jer im je balast. I drugo, na internetu se stvorila arbitrarna kritika. Na webu može pisati svatko, i to i čini.

Uopćavate jer se, kao i većina hrvatskih intelektualca, bojite imati stav o globalizacijskim trendovima. A i smeta vam identitetsko jer vam je natražnjačko itd.

Ne, ne. Apsolutno se ne mogu složiti s tim. Ja mislim da pisci u Hrvatskoj itekako imaju stav. Itekako!

Zašto ga se ne čuje?

Čuje ga se i vidi, samo je pitanje medija koje to zanima ili ne zanima. Ako slušate razgovore, čitate časopise i gledate rijetke televizijske emisije koje se bave kulturom, onda ćete vidjeti i čuti te stavove.

Bi li kulturne institucije trebale tražiti od Ministarstva kulture da omogući neutralno informiranje?

U vašim riječima definitivno vidim neku vrstu optužbe upućene društvu A,B, X... i intelektualcima jer to nisu napravili. Zar ne vidite da su trendovi moćni i da se protiv njih teško boriti?

Bit će još teže ako se povlačimo.

Ne vidim to povlačenje, nego samo osjećaj nemoći i rezignacije. To nema veze ni s lijevim ni s desnim, nego ima veze s globalizacijom i svjetskim kapitalom. Svjetski kapital i ta nesretna globalizacija s jedne strane, dok, s druge, svatko može govoriti što hoće, ma kako glupo bilo, doveli su do totalne raspršenosti informacija i gubitka kriterija.

Onemogućavaju li globalizacija i raspršenost informacija i moć razuma?

Ne bih rekao da onemogućavaju razum, ali sasvim sigurno sputavaju glas. U kakofoniji se ne čuju glas i glasovi, nego samo vrištanje. Ako govorimo o poetici, tada je to ekspresionistička poetika, to je Krležino Kraljevo; u jednom trenutku svi nešto govore, viču, pjevaju, ali ne čuje se ničiji glas. Živimo neorganizirano, kaotično Kraljevo!

Jer izbjegavate političke teme, razgovarajmo o školstvu, koje bi trebalo kreirati budućeg obrazovanog čovjeka.

Ne izbjegavam politiku, ona je sastavni dio posla pisca, ali kod mene je u drugom planu, utišana. Ja sam vani često bio etiketiran kao apolitičan autor, kao autor u čijim knjigama nema dovoljno politike ili dovoljno balkanske egzotike koja bi mogla zainteresirati njemačkog čitatelja. Nego pišem o ljubavi i seksu.

Toga u vašim knjigama ima.

Pitali ste me za reformu školstva. To je dakako politika, naravno ne prizemna i dnevna, nego nešto što nas se najviše mora ticati.

Zašto ste onda izjavili da miješanje Crkve u školski program znači unazađivanje...?

To sam možda rekao, ali ne tim riječima. Ne bih upotrijebio riječ unazađivanje. Katolička crkva u Hrvatskoj vrlo je bogata i razgranata organizacija, koja s obzirom na vjernike može organizirati vjeronauk u svojim prostorima. Vjeronauku nije mjesto u školi jer služi odgajanju vjernika, a ne upoznavanju djece s religijskom kulturom. Ja sam da se vjeronauk poučava u crkvama, a u školama religijska kultura, koja bi učenike upoznala sa svim vjerama. I zalažem se za ekumenizam u školama, o čemu nitko iz vrha Katoličke crkve ne misli ozbiljno.

Pridonosi li suvremena umjetnost slobodi čovjeka ili polarizaciji globaliziranoga svijeta?

Umjetnost, ako je umjetnost, suvremena ili nesuvremena, pridonosi slobodi jer je ona po definiciji sloboda.

Može li se razumjeti bez prošlosti?

Naravno da ne, ona se referira na prošlost. Sve avangarde, neoavangarde i pseudoavangarde referiraju se na tradiciju i suprotstavljaju joj se.

Možda je točnije propituju?

Da. Dakle, kad netko kaže da avangarde negiraju tradiciju, to znači da su u polemičkom odnosu prema tradiciji, što je nužno da bi bile suvremene. Nekada je u umjetnosti bio važan zanatski dio, dok je danas bitna dosjetljivost. Ali to ne znači da to nije umjetnost ili da je loša ili površna. Dapače.

U jednom razgovoru rekli ste da istina i iskrenost nemaju alternative. A što reći onima koji tvrde da postoji više istina?

Naravno da postoji više istina. U vrlo određenom kontekstu ja sam rekao da iskrenost i istina za mene nemaju alternative i da ne bi trebale imati za svakog čovjeka, neovisno o tome bavi li se umjetnošću ili ekonomijom. Iskrenost stava, emocije, onoga što su te osobe proživjele radeći u umjetnosti, to nema alternative. Podrazumijeva se da je istina, iz koje govorim ili pišem svoj tekst, jedna od istina. Ne samo u odnosu na istinu nekoga drugoga, nego ponekad i u odnosu na istinu mene iz prošlosti i na istinu mene u sadašnjosti ili budućnosti. U trenutku kada pišem tekst nemam alternative za tu istinu, ali moja istina od prije petnaest godina kao autora i moja istina za 25 godina, ako poživim, može biti različita.

U vašim knjigama ima seksa, morbidnosti, perverzije, hipohondrije... Je li sve to naše društvo, koje vi samo raskrinkavate?

Upravo društvo, to smo mi. Moja ideja je staviti ogledalo ispred društva, ispred nas, naravno sebe ne isključujem.

Jeste li perverzni?

Ne znam. Možda je drugima perverzno ono što ja smatram normalnim. Opet različite istine o istome. Nedavno, kada sam objavio roman objavio sam i zbirku kolumni iz Nacionala – dio provjerljive stvarnosti našega društva – i onda smo se urednik Drago Glamuzina i ja pogledali i rekli da u knjizi kolumni ima više perverzija i svinjarija nego u romanu. A to je hrvatsko društvo. Naravno mi, kao društvo i kao država, nemamo ekskluzivitet na svinjarije, svuda ih ima, naći ćemo ih i u Švedskoj. Novinarstvo, literatura i umjetnost bave se svinjarijama s određenom idejom, koja pomaže da budemo svjesniji sebe.

Pomažu nam da se očistimo od višestoljetnih naslaga u kojima je živjela naša civilizacija ili su zapravo naputci za sve što možemo biti?

Naputci? Bilo bi jasnije da govorimo o jednoj ili dvije konkretne knjige.

Recimo u Anđelu u ofsajdu ima priča o Veneciji i tajanstvenom žigu koji su Venecijanci galiotima stavljali na rame...

Ne zna se stoljećima što prikazuje taj žig, a onda pripovjedač na kraju priče, dok stoji na molu i gleda govno koje plovi venecijanskim kanalom, kaže; Eto, to je taj žig, to smo mi. Meni je Venecija metafora civilizacije.

I, može li umjetnost spasiti svijet?

Ne može ga spasiti, ali ga stalno spašava. Volio bih vidjeti kako bi izgledao svijet bez umjetnosti.

Vjerojatno kao početak filma 2001. Odiseja u svemiru?

Da, da. Pitanje može li umjetnost spasiti svijet povod je i razlog za umjetnost.

Jeste li i Kalendar Maja napisali da biste spasili vrijeme svojeg odrastanja ili da ga kritički propitate?

U Kalendaru Maja ima nostalgije, iako je to nostalgija čovjeka gotovo petnaest godina starijega od mene. Radnja se događa u mojoj ulici, u jednoj konkretnoj kući te ulice, neke prijatelje iskoristio sam kao modele za likove, kao i neke susjede.

To je elitniji dio Zagreba?

Radnja se događa u kući na Šalati, gdje žive oni koje se tada zvalo crvena buržoazija. Moja ideja nije bila spasiti to vrijeme, napisati lakirovku i reći: pa i onda se lijepo i dobro živjelo. Neki su dobro živjeli, a neki nisu. Iako u romanu ima dosta političkih konotacija, on je oslobođen politike, jer je to svijet dječaka koji od sve politike vidi samo jednog čovjeka koji sve druge može strpati u zatvor. Ali to ga ne priječi da uđe u njegov stan dok spomenutog udbaša nema i igra se u tom stanu sa svojim prijateljima. U romanu postoje i majke palih boraca, koje održavaju uspomenu na svoju djecu koje društvo zaboravlja, ne kao simbole nego kao ljude. To sam htio pokazati.