Moj svemirski romantizam

Gordana Benić autorica je četrnaest poetskih zbirki, u kojima se čita njezina pjesnička posvećenost. U svijet poezije uranja bez ostatka tragajući za apsolutnom slobodom, osjećajima romantičnih ideala. Godine 2014. dobila je nagradu Goranov vijenac za cjelokupni poetski opus, a za zbirku Nebeski ekvator (Matica hrvatska) ovogodišnju Nagradu HAZU-a za književnost.

Gordana Benić na Peristilu u Splitu / Snimila Ana Peraica

U zbirkama iz posljednjih desetak godina, piše akademik Maroević, uvodite čitatelja „u makrokozmos impresivnih protega, u prostore maksimalne slobode kretanja i zamišljanja“…

Moj poetski opus evokacija je spiritualnoga putovanja, kojim na poetski način prekoračujem u nesmjestivo, lebdeće između zemaljskog i kozmičkog prostora. U takvim nestabilnim zonama snažne su magične vibracije iz nama nepoznatih sfera, isijavanja iz oku nevidljiva svijeta koji je uvijek u pokretu. Otuda dojam da u mojoj poeziji uvijek treperi nekakva pozadinska jeka, nejasna kozmička strujanja s kojima smo povezani na nama neobjašnjive načine. Moja poezija govori o fantastičnom svemiru u nama koji me zaokuplja odsjajima. Zanima me tek naslućena vrsta svemirskoga romantizma, ono što prekoračuje u malo poznat, latentni i skriveni svijet.

To se iščitava i u nagrađenoj zbirci Nebeski ekvator. U uvodnom citatu spominjete riječ psihonaut. Jeste li vi pjesnički psihonaut?

I u toj knjizi rekonstruiram svoja astralna putovanja, a zbirka govori o átoposu u kojem su zatočene sve projekcije o „velikom dizajnu“ svemira u kojem živimo i svemira u nama. Još iz antike Heraklit nam poručuje: „Spustimo li se u bezdan koji se otvara iza vidljivih podataka, stići ćemo do dimenzije u kojoj sve jest jedno.“ No ta rezonancija svemira u našem mentalnom polju još je potpuno neistražena, vjerojatno se i ne može spoznati osim osebujnom vrstom imaginacije, intuicije koja je najbliža šamanskoj ekstazi ili poetičkom vrtlogu. Svemirski romantizam djeluje pomalo izvanzemaljski iako umnogome može biti prevratnički, jer omogućava posve drukčiji pogled ne samo na fizički svijet nego i na kozmos i na metafizičku sferu. Zašto svemir ne bi mogao imati i dvanaestu, duhovnu dimenziju? Danas je izvjesno da se mnoga mistična iskustva mogu objasniti principima holografske rezonancije i naš poznati svijet otvara se prema misterijima kvantnih čestica, prema teoriji po kojoj nema smrti, jer je i duša sastavni dio kvantnog univerzuma, u koji se vraća. Sačinjeni smo od zvijezda i to je nekakav moćni val kojim se odmjerava cjelokupni poetski horizont.

Je li početak tog vašeg „otiskivanja“ zbirka Balada o neizrecivom iz 2003, u kojoj ste se oslobodili gravitacije i okrenuli se univerzalizmu?

Od početka opusa pišem o promatraču vidljivog i nevidljivog, o „putnicima iz budućnosti“. To je izmijenjeni osjećaj svijeta, duhovno iskustvo koje se grana i razvija u odmetništvu, ovisi o bljeskovima, dakle o nečemu što je nalik Teslinim munjama koje su ga na neki način nadahnule. Za mene je to bilo novo poglavlje, mentalni teatar koji omogućava da sve vidite u nekom odmaknutom i povišenom registru proširene zbilje. Nikola Tesla govorio je o tajanstvenoj kozmičkoj jezgri koja emanira sva nadahnuća. I on je tvrdio kako osjeća njezinu tajanstvenu moć koja povezuje svemir. Taj fantastični aspekt naše prirode čeka svoje psihonaute, putnike za veliki let. Moja prevratnička knjiga Balada o neizrecivom iz 2003. otpočela je stihom: „Počinje kaos, ne možeš zaustaviti smjer kretanja zvijezda“. Taj „prizemljeni svemir“ sada još snažnije vibrira, ali takve fenomene mogu poetski obuhvatiti bez strepnje i kaosa. Zapravo, tek sada mogu shvatiti davno upamćenu misao Arthura Rimbauda: „Naposljetku sam nered svojega duha počeo smatrati svetim.“

U svojim astralnim putovanjima povezujete zemaljsko i kozmičko, kroz poeziju istražujete ono što znanost nije još uspjela dokučiti te tako otvarate nove putove u našem pjesništvu.

Cijela povijest svemira, od Velikog praska do današnjice, upisana je u tamnim zonama našega mozga, u drevnim balastima genskog materijala. To je perspektiva koja nedostaje. Neka su znanstvena otkrića zaista fascinantna, kao što su gravitroni koji pokreću teorije paralelnih svjetova, naznake da je ljudski mozak holografsko polje u kojem svoje igre izvode kvantne čestice, dok holografski svemir buja u našim aurama i snoviđenjima. Mene je ipak najviše zadivio astronaut i vizionar Edgar Mitchell kada je opisivao svoje nadosjetilno iskustvo na povratku s Mjeseca. Takav osjećaj kozmičkoga jedinstva nikada nije upoznao na Zemlji. Pokušavajući objasniti svemirsko pretapanje opisao ga je kao duhovno stanje popraćeno dubokom ekstazom. Poslije je to istraživao i neke odgovore pronašao u zapisima na sanskrtu starim pet tisuća godina.

Nebeski ekvator svjedoči o neizrecivosti beskraja, ali pišući o beskraju koristite se i nevjerojatno minucioznom deskripcijom. Je li to povezano i uz osobito značenje pjesme u prozi, koja je vaša stalna preokupacija?

Moja pjesma u prozi njeguje osobitu vrstu sinkretizma, čudesna stapanja, a temeljna je slika izvanvremenski okvir koji ima uporište u mitskom i u iluziji. Kad nekim intuitivnim osjetilom dohvatite taj fantastični aspekt, otvaraju se portali za magična putovanja nepoznatim dimenzijama. U nekoliko sekundi slobodnoga leta rakurs se pogleda na svijet mijenja. To su doživljaji velika intenziteta. U izmjenama perspektiva otvaraju se portali za pjesnička i spiritualna putovanja. Tada se osjećam kao putnica sa Zemlje koja se uključila u vremenski stroj i sa sobom nosim svoje psihograme. Fantastični svijet moje knjige Nebeski ekvator stane u omjer 12 x 19 centimetara, ali i duša navodno teži 21 gram, a u njoj su sve tajne našega doba.

Nebeski ekvator dio je poetske pentalogije Perpetuum mobile. U vašim knjigama o Dioklecijanovoj palači važni su zidovi, ali sada istražujete neomeđeno prostranstvo beskraja, u potrazi za božanskom epifanijom...

Uporno njegujem alternativni motiv „prizemljenog svemira“, prostor bez jasna fokusa u kojem se stvara dojam bezgraničnosti kozmičkoga polja. Ipak, da nisam odrasla među zidovima splitske carske palače, možda nikad ne bih osjetila poruke iz oku nevidljivih zona. U Palači su zidovi bili najbliži vidici, a u podzemlju tamni šumovi mora koje nagriza slike. Takav se prostor gomila, lako vas preplavi, i baš zbog toga zarana sam tražila tajanstvene pukotine, male svemirske crvotočine kojima bih se izmjestila u prostranstvo kozmosa. Svjesno sam pokušala stvoriti utopijski svijet, dakle i trajno nezavršen.

Dio opusa nadahnut Dioklecijanovom palačom u Splitu također ste povezali u cjelinu, u četveroknjižje. Zašto?

Cijeli moj opus work in progress reinterpretira imaginarna putovanja koja su davno započela s dna Palače da bi se odzemljila u svijet trajno izložen iluziji. Svaka sekvenca tog (anti)putopisa stvara osobitu atmosferu, a glavni su akteri putnici kroz vrijeme, moderni antički kor, Chorus Mysticus iz moje prve knjige Dubina. Oni žive u krugovima koji se šire, na rubovima koncentričnih kružnica iz kojih nije moguće izaći. U mojoj se poeziji pokreće iluzorni perpetuum mobile, s nadom da se možemo osloboditi sile zemaljskoga vrtloga, prepustiti se moćnim rezonancijama svemira u nama.

Nedavno je u produkciji HTV-a snimljen dokumentarni film Prizemljeni svemir, atraktivno putovanje vašim poetskim opusom o Dioklecijanovoj palači. Palača u filmu zadobiva dimenziju nove stvarnosti…

Filmska poslanica povezuje mističnu kartografiju splitske carske palače, lunarne krajolike otoka Paga i futurističke kadrove Teslina sna. Sagu o Palači koja se širi i udaljava u filmu pokušavam spojiti u osebujnom arhivu čudesnoga. Iluzorna palača naš je unutarnji svemir, subverzivno lijep i često naš najranjiviji dio. Nadasve sam zahvalna redateljici filma Lidiji Špiranec, koja je u mojoj poetskoj viziji prepoznala vizualni potencijal i postigla da se modernim filmskim jezikom zanimljivo govori o poeziji kao magičnoj zapremnini života.