Lirika kao utočište

Lirika čarolija života, iako to možda zvuči euforično u ovoj sveopćoj mahnitosti svijeta. Ipak, ima nekog blagostanja u pisanju poezije, kad se sintetiziraju emocije, sjećanja i začudnosti. Emocije, zna se, obnavljaju i bliskosti, kad egzaltirano tražimo smisao postojanja. Svaka knjiga pjesama ima svoj put na kojem se otvara prema svijetu. Ima svoj neosporni poetski identitet.

I knjiga pjesama Sonje Zubović, s lirskim naslovom Samo se vjetar smiješi, po mjeri je pjesnikinje same, koja, probuđena životom, u potrazi za obnovljenom čovječnošću, personificira sliku svijeta koji nas okružuje. Koristeći se kontrapunktom, pjesnikinja pridonosi cjelini pjesme: „Sve je puno mobitela, aktovki, / točnih satova, tamnih naočala, / sunčan dan, / samo se vjetar smiješi, / izvodi na ples / mirise i / požutjelo lišće“ (Samo se vjetar smiješi). Podijelivši svoju knjigu pjesama u pet ciklusa (Ne ometajte dodir vjetra, Kolektivno nevini, Šapni da se vratim, Stanuju li ovdje sretni, Bez sekunde čekanja), pjesnikinja, dosljedna svojoj poetici, osmislila je imaginativni svijet slika u kojima promiče ironijski odmak, što pridonosi atmosferi doživljenog, bez očekivane opčinjenosti: „Kao da je sve okrenuto naopako, / prividna pravičnost razgaljuje, / divim se da je na stablu / krošnja gore, korijenje dolje, / oduševljava me što je tako do daljnjega“ (I kad nema sunca).

U drugom ciklusu, Kolektivno nevini, ironijska komunikacija s čitateljem osviještena je u pjesmama: Kako to mislite biti sretni, Kao da neba nema, Čitajući Kafku, Zna li netko, Pozdrav Platonu, ne bih pećinu: „Pozdrav Platonu, ne bih pećinu, / samo preriju, / pa da negdje u miru / podložim logorsku vatru“.

Tekston, Zagreb, 2016.

U ciklusu Šapni da se vratim pjesnikinja tematizira osjećaj ljubavi, bez pjesničke egzaltacije, ali s prizvukom intimne komičnosti. Ljubav nije na pijedestalu, udomila se u običnosti svakodnevice (Čežnja, Svi bi bili leptiri, Ne njišem tebi bokovima). U tom ciklusu izdvaja se pjesma Prirodno meka. Ironijski intonirana osmišljava dvostruki život u prostorima realnog i imaginarnog. Poetika svakodnevnih dodira i poetika osjetilnog, manifestira se, obnavlja poezijom: „Taman kad pomislim / da su određene / faličnosti / nepodnošljive, / fatamorgane pišljive, / prenaporne, / odnekud / kao oprost grijeha / izroni / samo jedna / čudesna pjesma“.

U ciklusu Stanuju li ovdje sretni ironijski temperament riječi nastavlja poetiku pjesničkog egzistiranja s neizbježnim epilogom na kraju koji dinamizira pjesmu. Ta su poetska suglasja jasna i nedvosmislena i, reklo bi se danas, transparentna. „Ne možeš ni zamisliti / koliko se trudim / zacijeljenih rana / hodati svijetom uspravna / i sama“ (Izvježbala sam odlaske).

U zadnjem ciklusu, Bez sekunde čekanja, pjesnikinja se priklanja vedrim vibracijama, žuđenim mogućnostima radosna života: Da mi je ograditi snove, Pjesme i ljudi, Zdravica, Bez sekunde čekanja („Proglašavam sezonu lova / na osobnu radost / bez sekunde čekanja“). Ipak, i ovdje je zamjetan ironijski odmak u neočekivanoj, gotovo paradoksalnoj metafori „sezona lova“. Ona, tako dvosmislena, tako suspektna, neočekivano vodi u katarzu, izazivajući osjećaj samilosti i – straha. Jer, na nišanu je upravo – „osobna radost“. Lirska pjesma to može konstatirati, može biti i utočištem, ali sezona lova i dalje se nastavlja.