Kulturna industrija na otvorenom

Svaka godina nosi događaje za pamćenje, no čini se da je 1969. odigrala ključnu ulogu u mozaiku zbivanja koji su promijenili popkulturni pejzaž prošloga stoljeća. Dok je rat u Vijetnamu bjesnio nesmanjenom žestinom, Ameriku i svijet šokirale su vijesti o ubojstvima Charlesa Mansona, čija je „obitelj“ divljala Hollywoodom u očekivanju „nadolazeće apokalipse“, bolesno se nadahnjujući pjesmom Beatlesa Helter Skelter („dar-mar“, „opći metež“).

No samo nekoliko dana poslije, za vikend od 15. do 18. kolovoza 1969, ukazalo se novo svjetlo – barem se tako činilo. Na prostranoj farmi Maxa Yasgura, stotinjak kilometara od grada Woodstocka u državi New York, okupilo se pola milijuna ljudi, koji su na festivalu službeno nazvanu Woodstock Music And Art Fair naivno željeli glazbom popraviti svijet. Iako valja naglasiti da Woodstock nije bio prvi veliki festival – tu titulu nosi Monterey Pop iz lipnja ‘67, na kojemu su nastupili Janis Joplin, Otis Redding, Hendrix, The Who i mnogi ključni izvođači toga razdoblja – on je svakako udario temelje novom festivalskom eskapizmu.

Publika na prošlogodišnjem festivalu INmusic / Snimio Julien Duval / INmusic festival

Trodnevni događaji na pozornici Woodstocka i oko nje dramatično su izmijenili način koncertne prezentacije suvremene glazbe. Posljedice? Festivali Glastonbury i Reading u Engleskoj, američki Coachella, Bonnaroo i Lollapalooza, japanski Fuji Rock, potom mnoštvo suvremenih zvučnih okupljališta diljem Starog kontinenta od Roskildea u Danskoj, španjolske Primavere, njemačkog Rock am Ring i mađarskog Szigeta do, konačno, zagrebačkog festivala INmusic, koji je odavno stekao europski, pa i svjetski glas – svi su, izravno ili neizravno, proizašli iz ideje o plemenskom zovu zajedničkoga višednevnog uživanja u glazbi na otvorenom.

I ma koliko različito profilirani, svi se oni naslanjaju na tradiciju proizašlu iz ideje zajedništva rođene u žezi i blatu Yasgurove farme. Dakako, nije dugo trebalo da plemenite vizije vudstokovske nacije poprime obrise visokoprofitabilne industrije. Današnji festivalski mentalitet zapravo je mentalitet novca koliko i glazbe – što ne znači da njegovu umjetničku dimenziju treba podcijeniti. Zadržavši se u našemu dvorištu, o globalno prepoznatoj vrijednosti predstojećega, trinaestog INmusica, koji će se održati od 25. do 27. lipnja na zagrebačkom Jarunu, najslikovitije svjedoči naslov članka u britanskom NME-u, koji je još potkraj siječnja zaključio da taj „festival postaje sve veći i sve bolji.“

Okosnicu ovogodišnjega programa čine vrhunska imena: Queens of the Stone Age, Nick Cave & The Bad Seeds i Interpol. To su tek glavne zvijezde pojedinačnih dana, jer će se na Otoku hrvatske mladeži domaćoj publici (i mnoštvu strane) predstaviti još neki vrlo zanimljivi umjetnici. Posebno je intrigantan njujorški veteran David Byrne. Sudeći prema njegovoj dosadašnjoj radnoj strategiji, to zasigurno neće biti uobičajena revija bolje nostalgične prošlosti na kakve su nas naviknuli glazbenici njegove generacije. Trajno nemiran, kreativan i hiperaktivan, osnivač mitskih Talking Headsa na veliku zagrebačku pozornicu donosi novi samostalni studijski album American Utopia, koji je unatoč klasičnoj strukturi koncipiran kao dio šire postavljena, multimedijskog projekta Reasons To Be Cheerful. Podjednako zanimljiva indie-publici bit će i Byrneova povremena suradnica St. Vincent, glazbenica koja je na pet studijskih albuma nizom stilskih subverzija (i svjesnim korištenjem artificijelnosti kao izražajnog alata) proširila i redefinirala koncept moderne ženske kantautorske glazbe.

S druge pak strane, Joshua Homme i njegov pustinjski kolektiv QOTSA izvode mračni, pulsirajući hard-rock s korijenima u psihodeliji, punku i žanrovskoj „klasici“ i ta im je kombinacija na klasičnim ostvarenjima poput Rated R i Songs For The Deaf osigurala neupitni kritičarski ugled. Prošlogodišnje ostvarenje Villains sadržava elemente disko-glazbe, s pomoću koje njihova stilska paleta logično raste u skladu s plesnim elektroničkim trendovima.

Dok Queens dolaze iz kalifornijske pustinje, korijeni sastava Interpol (glavne zvijezde posljednjega dana festivala) na posve su suprotnoj strani, u hladnom njujorškom indie-podzemlju. Štoviše, od prvog albuma grupa njeguje snažne anglofilske impulse napajajući se iz izvora sumornog engleskog post-punka Joy Divisiona. Grandiozna produkcija u kojoj se afektirano „ravan“ vokal Paula Banksa – bivšega studenta komparativne književnosti i engleskog jezika – stapa s epski strukturiranom glazbom uvijek je bila bliska zagrebačkoj publici. Iz sličnih razloga Nick Cave (sa ili bez Bad Seedsa) u ovome dijelu Europe uvijek ima povlašten status.

Potencijal INmusica kao najpopularnijega hrvatskog glazbenog festivala proizlazi iz ustrajnosti i otvorenosti njegovih organizatora, iz eklektičnog pristupa kreiranju programske osnovice. Svake godine uočljiv je napor uspostavljanja ravnoteže između prohtjeva publike, visokih estetskih kriterija i ravnomjerne zastupljenosti svih žanrova, podžanrova i stilskih segmenata suvremene popularne glazbe. A ti fragmenti pokrivaju gotovo sve zakutke globalne scene: od indie-rocka, mainstream-popa, metala, hip-hopa i plesne elektronike, do regionalnih i world-music-atrakcija. Potonje (svjetsko) obilježje artikulirano je u ciklusu „multikulturalizam u glazbi“, a najintrigantnije takvo ime trinaestog izdanja INmusica tuareški je glazbenik Bombino – pjevač i gitarist čiju estetiku kritičari uspoređuju s nizom angloameričkih atrakcija, primjerice s Markom Knopflerom i Jimijem Hendrixom, ali i drugim globalno uspješnim instrumentalistima kao što je Ali Farka Touré. Političke turbulencije i sukobi s kraja 20. stoljeća prisilili su ga da napusti Niger, a ta iskustva pretočila su se u glazbu razasutu na tri studijska albuma koji, svaki na svoj način, reflektiraju njegov nomadski, otvoreni, saharski karakter.

Uz druge adute (Alice In Chains i The Kills, spomenimo tek neke), uz domaća imena u rasponu od Irene Žilić i Šumskog do Jinxa, te s drugim vrstama sadržaja (predstava Muškarci su s Marsa, a žene su s Venere u adaptaciji Romana Šuškovića-Stipanovića), ovogodišnji INmusic doista opravdava reputaciju koju je mukotrpno gradio godinama. Riječ je o masovnom okupljanju koje je unatoč povremenim zastojima i teškoćama preraslo u veoma ozbiljnu kulturnu, poslovnu i turističku činjenicu, a sve tri dimenzije uklapaju se u opću i temeljito izmijenjenu sliku dinamičnih svjetskih događanja. Dok su prvi festivali šezdesetih, kako je netko duhovito napisao „slavili mir, ljubav i LSD“, današnje masovne glazbene svetkovine uzdigle su se na razinu modernog, blještavog i nerijetko elegantnog iskaza pripadništva socijalnoj skupini koja drži do sebe. U izmijenjenom kulturnom krajoliku popularna glazba sada je važan povod, iako ne uvijek i krajnji cilj.