Krleža u Oslu, gradu sreće

U trenutku kad sam dobila poziv na Međunarodnu kazališnu konferenciju – European Theatre Lab International Theatre Conference – i showcase Drama Goes Digital: European Theatre Showcase u Oslu u rukama mi je bila knjiga jednoga od najistaknutijih svjetskih pisaca, norveškoga književnika Karla Ovea Knausgårda, peti dio romaneskno-memoarske proze Moja borba (2009–2011), koji se kao svjetski hit čita na više od 3000 stranica u svim zemljama svijeta. Prije putovanja u Oslo, koje ću pamtiti kao jedno od najatraktivnijih i najzanimljivijih u životu, pročitala sam u dva dana kao veliku duhovnu i iskustvenu poslasticu petu knjigu Moje borbe u izdanju izdavačke kuće OceanMore i u sugestivnom prijevodu na hrvatski Anje Majnarić, i ušla u četrnaestogodišnje razdoblje, od 1988. do 2002, koje je pisac kao student proveo u Bergenu, koje „nije ostavilo gotovo nikakav opipljiv trag, već samo nekoliko fotografija, sjećanje na pokoji događaj, i gomilu osjećaja”, sa stalnim usporedbama i odlascima u Oslo. Nakon lipanjskoga putovanja u Oslo preko izvanzemaljskoga uređenoga i discipliniranoga Kopenhagena i boravka u norveškom svemirskom gradu snova pročitat ću i šesti svezak, kojim, barem zasad, Knausgård okončava iscrtavati autogeografiju vlastita života. U prozi ocrtana Spisateljska akademija koju je polazio, piščev studij komparatistike i pokušaji pisanja dobra teksta te prikaz obiteljskoga i društvenoga života bili su idealan uvod u moje promatranje suvremenoga europskog sjevera, najviše iz književnoga, kazališnog, umjetničkog i kulturnog rakursa.

Digitalni grad

Prema indeksu sreće koji se mjeri svake godine Norveška je najsretnija, a, dodala bih, i jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Istodobno, u toj je zemlji velik broj ovisnika i samoubojstava. Za vrijeme svoga boravka u Oslu koji se dogodio u jeku ljetne turističke sezone i za vrijeme polarnih, bijelih noći sa samo jednim satom mraka vidjela sam samo tu svijetlu, sretnu i radosnu stranu života norveškoga glavnoga grada pa gotovo ne mogu vjerovati da ona druga i postoji.

Sudionici kazališne konferencije u Oslu

Oslo je potpuno digitaliziran grad, od metroa do vlaka, trolejbusa, tramvaja, broda i brodića, hotelskoga smještaja i ulaska u kulturne ustanove, kazališta, kina, kafića i restorane, od načina razmišljanja do brzine protoka informacija i ulaženja internetskoga svijeta u sve pore života, od ljepote arhitekture, crkava i muzeja do čistoće ulica, od ljubaznosti informiranih domaćina, do samostalnosti potpuno male djece naviknute na tehnološke senzacije, pa nije čudo što se upravo u kazalištu Det Norske Teatret u Oslu od 7. do 10. lipnja održala međunarodna konferencija o europskom kazališnom laboratoriju i drami/kazalištu koje ide prema digitalnoj eri na kojoj sam sudjelovala kao jedna od sretnica i sretnika iz više od dvadeset zemalja, od Izraela do Velike Britanije i Italije, u ugodnom ambijentu toga kazališta u kojem se predstave izvode na novonorveškom, koji se potpuno razlikuje od danskoga, za razliku od susjednoga, isto tako lijepoga Narodnoga kazališta, u kojem se predstave izvode na staronorveškom jeziku.

Prva izvedba Krleže u Norveškoj

Svaki Hrvat odmah će moći napraviti usporedbu norveške s hrvatskom prošlošću, posebno s okruženjem Norveške velikim kraljevstvima i imperijima.

S obzirom na tu sličnost i s obzirom na povezanost između norveškoga statusnog autora Henryka Ibsena i hrvatskoga Miroslava Krleže nije mogla biti bolja ideja da se Krležino Kraljevo na norveškom prikaže u njihovu Det Norske Theatretu kao partnerska predstava s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, u kojem je ovoga proljeća prikazan Ibsenov Peer Gynt na hrvatskom jeziku s hrvatskim glumcima, uz nekoliko dijelova na engleskom, u režiji norveškoga redatelja Erika Ulfsbyja, u sklopu projekta Kinetics of Sounds, a u Oslu na Showcaseu kao predstava u kojoj se uvodi zvučni senzorski izvor koji omogućuje glumcima da kontroliraju vlastite zvukove povezane s njihovim tijelom kao dijelove izvedbe testirane upravo u tim predstavama.

Nastala i u suradnji i s Veleposlanstvom Republike Hrvatske u Oslu i s Minstarstvom kulture Republike Hrvatske, ova je predstava, na Showcaseu izvedena 7. lipnja, a premijerno 26. travnja, na stotu godišnjicu objave Krležina Kraljeva (26. travnja 2018), postigla znatno više od uvođenja nove tehnologije: sjajnu izvedbu, izvrstan prijem publike i velik pljesak te međuigru između vrhunskh norveških glumaca i znatiželjnih gledatelja. Kako nam je rekao hrvatski veleposlanik u Oslu Hrvoje Marušić, i na premijeri u travnju to je bio kazališni događaj koji je pomaknuo izvedbene mogućnosti norveškog ansambla.

Prije svega, to je bio prvi Krleža ikad izveden u Norveškoj, a, prema riječima redatelja predstave Ivice Buljana, i u Skandinaviji. Tako se Krleža post mortem vratio na najbolji mogući način svojim skandinavskim izvorima, Ibsenu pa Strindbergu, koje kao uzore spominje i u antologijskom Osječkom predavanju. S hrvatskoga na norveški jezik Kraljevo je preveo Jon Kvaerne.

Kraljevo izvedeno u Det Norske Teatretu u Oslu dio je, dakle, velikoga projekta Drama Goes Digital koji realizira Europska kazališna konvencija uz potporu Kreativne Europe.

Scenografiju u Kraljevu u Oslu potpisuje Sven Jonke, kostimografiju Ana Savić Gecan, skladatelj je Mitja Vrhovnik Smrekar, a dramaturgiju mladi Norvežanin Anders Hasmo. Predstavu, koju je potpomoglo i hrvatsko veleposlanstvo u Oslu, izvodi ansambl Det Norske Teatreta iz središta Osla, koji predvode Oddgeir Thune u ulozi Janeza, Charlotte Frogner kao Anka, Joachim kao Štef i Frode Winther kao Herkules.

Norveški mediji oduševljeni su Krležom kao velikim europskim piscem, a nekoliko kritičara naglašava da je to možda kazališni događaj godine. Mona Levin u Aftenpostenu precizno smješta dramu u povijesni kontekst i piše da je to „priča o ponavljanju i prolaznosti, o tome da ljudi nikad ništa ne nauče i o brojnim ratovima u Srednjoj Europi tijekom 800 godina. Konkretnije, o Hrvatskoj i o raspadu Austro-Ugarske Monarhije (koje je Hrvatska bila dio), i o raznim civilizacijskim propastima tijekom tih 800 godina“. Kar Kristian Bekeng u Klassekampenu ističe da je to divlji, „kao u posljednjim danima Rima“ tip partija, agresivan rave koji ljude prenosi od stvarnosti u autodestruktivan hedonizam. „Dmitrijeva ciganska festa u Braći Karamazovima može biti referentna točka“, navodi, a „ansambl prikazuje beat band koji podiže atmosferu“.

O toj smo predstavi razgovarali s Ivicom Buljanom prije i poslije nego što smo i sami pogledali Kraljevo. Buljan je naglasio da su „u početku norveški glumci bili skeptični zbog u njih neobična participativnoga pristupa, tj. suradnje tijekom izvedbe s gledateljima, koji su u Norveškoj dosta suzdržani“, ali da je dodijeljena mu A-reprezentacija norveškoga glumišta uspjela uspostaviti izvrsnu interakciju s publikom.

Nakon predstave razgovorali smo s istaknutim norveškim glumcem Oddgeirom Thuneom, koji je ostvario ulogu Janeza. Rekao nam je da je to njegov prvi susret s Krležom i s hrvatskim jezikom, i da je Kraljevo doživio „kao eskpresivnu i ekspresionističku dramu kakva ne postoji u norveškoj dramatici, s mnogo glasova i impulsa“. Pitali smo ga i kako su norveški glumci naučili hrvatski jer u predstavi se višekratno pjeva hrvatska himna na izvrsnom hrvatskom, što publika doživljuje kao velik i topao izraz domoljublja i hrvatskoga bića, i izvode hrvatske pjesme na hrvatskom. „Ne vidim nikakve sličnosti između norveškoga i hrvatskoga jezika, hrvatski jezik učili smo kao melodiju, niz iznimno zanimljivih zvukova, glumimo Krležu na norveškom i na hrvatskom srcem, to nam je nezaboravno iskustvo“ – izjavio nam je Thune.

Predstavu Ivica Buljan postavlja kao sintezu apokaliptičnih i cirkuskih silnica, s crnim spuštenim šatorom kao mračnim nebom smrti, koji se na kraju predstave diže. Predstava započinje čitanjem motiva iz Krležinih Podravskih motiva, nabijena je energijom, plesom i glazbom te začudnom glumom svih glumica i glumaca, uz atraktivno pripremanje hrane i dijeljenja jela publici.

Obilazak Ibsenove kuće

Gledali smo i predstavu Stage Your City koja uz aplikaciju Zigmagora nudi inteligentnu, pametnu pozornicu u interakciji s publikom u razgledavanju Osla u nekoliko skupina podijeljenih po bojama. Nastala je kao koprodukcija kazališta Théâtre de la Manufacture Nancy, Badisches Staatstheater Karlsruhe i Kote Marjanishvilli State Theatre Tbilisi. Uz veliki angažman autora sljedeća premijera bit će 30. lipnja u Karlsruheu.

Automatsko govorenje koje prepoznaje i prevodi tehnologija bila je tema predstave Idiomatics, zasnovane na nesporazumu u komunikaciji različitim jezicima, s podnaslovom Jedan glas, velik broj jezika, nastala kao koprodukcija Théâtre de Liège (Belgija) i Teatrul National „Marin Sorescu” Craiova (Rumunjska) te belgijske kazališne skupine Transquinquennal.

S kolegicom iz Hine Geom Vlahović uspjela sam pogledati fascinantnu Ibsenovu kuću, u kojoj je napisao svoje dvije posljednje drame, i Nacionalnu galeriju slika te Park skulptura na otvorenom i otići na izet brodićem na otočiće u neposrednoj blizini Osla s tisućama za more nakon posla zagrijanih Norvežana. Bili i na fascinantnoj skijaškoj skakaonici-letaonici na vrhu iznad Osla povezanim metroom i kušali omiljeni norveški kolač od jabuke.

Kako sam imala povlasticu nešto dužega boravka, sama sam se uspjela i okupati u norveškom moru u fjordu. More je bilo 22 Celzijeva stupnja toplo, a temperatura zraka kretala se između 28 i 30 stupnjeva. Obišla sam Oslo i s morske strane, u brodu-jedrenjaku sa sudionicama konferencije, divili smo se Norveškoj operi i baletu s 11.000 prostorija izgrađenoj uz more i kazališnoj arhitekturi s asocijacijama na sante leda, s vrhunskom scenskom tehnologijom i tehnikom te izvođačima, pogledali smo i izvrstan balet i operu Don Giovanni.

I u Munchovu muzeju mogla sam vidjeti jedan od dvaju njegovih Krikova, uživati u spoju tradicionalne i moderne kulture, vikinških i suvremenih borbi za život i uživanja u prirodi, slušati razgovore o vrhunskim norveškim plaćama... Od izlaganja na konferenciji najviše me se dojmilo izlaganje koje je pripremio Gabriele Sofia iz Grenoblea – o pozitivnom utjecaju bavljenja kazalištem na Parkinsonovu bolest.

Putovanje u Oslo donijelo mi je niz novih poznanstava s kazališnim redateljima, glumcima, stručnjacima i sa susretljivom Joséphine Dusol, organizatoricom ugodnih druženja i susreta novinara s umjetnicima i medijskim stručnjacima te teatrolozima.

Osim kazališnoga programa, paralelnih odlazaka u operu i balet povezanih s drugom istodobnom konferencijom, prezentacija i umjetničkih debata, nove digitalizacije, tehnoloških inovacija i brojnih aplikacija koje donose potpuno nov kod u svijet teatra i na kazališnu scenu najviše ću pamtiti specifične gledateljske i umjetničke ulaske u drugu stranu norveških kazališta, norvešku crnu kavu, njihov i svoj omiljeni napitak, i osmijeh na licima svih staloženih i uljudnih stanovnika Osla te iznimno prijateljski odnos prema nama Hrvatima i želju da upoznaju više hrvatskih autora i što prije posjete Hrvatsku. Napokon, kolegama sam mogla podijeliti zanimljivu informaciju: jedino sam ja znala da je prije nekoliko godina Držićev Dundo Maroje preveden na norveški, predstavila sam tu knjigu u Zagrebu. Pročitat će je.