Krezupci i škrbavci

Opet pišem „po narudžbi“. Ovaj put o zubima i kakvi sve mogu biti. Ne, nisam ja od onih koji su svako malo kadri promijeniti profesiju, kao: završila sam medicinu (znači, liječnica sam), no spremno se primam dužnosti ministrice gospodarstva, vojske, vanjskih poslova … što god politika od mene zatraži, kao da sve to znam i imam u malom prstu. Ja se i sada hvatam za zube ne da ih popravljam, vadim ili nadomještam umjetnima. Zanimaju me kao riječ.

Zub, prasl. *zo¸bъ, vuče korijen iz ie. *g’ebh-, jesti, gristi, zobati. Riječ je najprije značila što tvrdo, a onda i kljun, što je također tvrda tvorevina. Zubima grizemo, usitnjavamo krutu hranu, a životinje koje imaju kljun njime zobaju. Potom se značenje prenijelo na cijela usta, a u prenesenu smislu na osjećaj kivnosti (uzeti koga na zub, biti kivan na koga, nabrušen).

Dijelovi tijela bogato su zastupljeni u frazeologiji, pa tako i zub. Baciti što u zube (ili u kljun, a zapravo sve to stavljamo u usta) znači pojesti nešto na brzinu (oni dubljega džepa počastit će se i zubacem); imati koga na zubu, kao i već spomenuta fraza uzeti koga na zub, znači biti kivan na koga i željeti mu se osvetiti; braniti se zubima i noktima znači boriti se svom snagom i svim sredstvima; cijediti riječi kroza zube znači govoriti polako, s mukom, da se jedva čuje; držati jezik za zubima, šutjeti, to je obično zlata vrijedan savjet, svakako bolji nego nabrusiti zube na koga, napasti ga oštrim riječima, ili kesiti zube na koga, ceriti se, smijati se komu podrugljivo u lice, omalovažavati ga itd. Na mnogim pitanjima lomimo zube, mučimo se ulažući u rješenja mnogo truda, a i novca. Onda nam se lako može dogoditi da na kraju objesimo zube o klin, a tada smo već u pravoj oskudici.

Ako smo kao babini zubi (nesigurni, slabi, loši, klimavi), možemo se prijetiti kako ćemo komu sasuti zube u grlo (dobro ga izmlatiti), no nitko nas više ne shvaća ozbiljno (stari kurjak, pasja sprdačina). Nezaustavljivo nas nagriza zub vremena, razorna sila i teret godina, pa ako ne možeš vratiti zub za zub, milo za drago, istom mjerom, bolje ti je stisnuti zube ili iz prikrajka škrgutati / škripati zubima, ljutiti se, izražavati nezadovoljstvo, nego se napuhavati i sramotiti. Postoji i izričaj jesti na tuđe zube, što su svi upitani razumjeli kao da znači jesti umjetnim zubima, no to znači živjeti od tuđeg rada. U zemlji u kojoj još uvijek ima previše oružja zaostala od rata svi izvrsno razumiju što znači biti naoružan do zuba, opremljen svim i svačim. Apeli da se oružje nekažnjeno vrati nema baš previše odjeka. Izneseni primjeri samo su neki od mnogih frazema u kojima se pojavljuju zubi. Naravno, ima ih još.

Zubi ili zupci imaju što tražiti u raznim strojevima, i to ne samo u zupčanicima. Tako je zubača, zuba, zubatnica drljača, brana, ratilo za usitnjavanje oranice. U negdašnjem ratarstvu postojali su i glagoli zubiti / zubati, što je značilo drljati, branati, usitnjavati zemlju. Zubačom obrađena oranica zove se zubljevina. Osim alata, zubača može biti i oštar korov, pirika, drač, a zuba / zuber češalj, greben, naprava za grebenanje lana. I češalj može biti i „zubat i krezub“, ovisno je li neoštećen ili oštećen. Dakako, cure i snaše u Slavoniji ponosit će se zubakima, ukrašenim nazubljenim rubovima svojih suknji.

Kad se dijete rodi, ono još nema zube, nije zubato. I slatko je kad se nasmije svojim krezubim ustima. Kad se na isti način nasmije starac ili starica, prizor takvih bezubih usta nije baš lijep. No između dojenačke i staračke krezubosti, svi u djetinjstvu prolazimo kroz stadij posebne krezubosti, a to je škrbavost ili ščrbavost. Vrijeme je to otprilike u prvom, drugom razredu osnovne škole, kad ispadaju mliječni zubi, a dobivamo one stalne, „prave“. Takvi krnji zubi najviše se vide kao ispadanje prednjih zuba, dok se oni sa strane još nekako drže. A odakle izrazi krezub, krezubica i sl. (to je i bio početni upit „po željama“)? Od kresati. Takvi zubi i jesu skresani, potkresani u usporedbi s normalnima. Odatle i krezav, krezubat, krezubast – koji je oštećenih prednjih zuba ili ih nema. Kao imenica, krezuban (izveden kao goluban) više se uglavnom ne čuje, no bilježi je, kao i tolike riječi na umoru ili već umrle, marni skupljač takva blaga, Martin Jakšić, u svojem Rječniku govorā slavonskih, baranjskih i srijemskih. Bila nekoć i krezubara / krezubaba, izmišljeno plašilo za djecu, no današnja djeca u takve babaroge više ne vjeruju. Kao ni čvorci u strašila u vinogradu.

Ščrbav / škrbav znači to isto – koji ima krnje zube ili je bez zuba. Valjda su tako izgledali rodonačelnici prezimena Škrbić, Ščrbačić i dr., jer su i takva prezimena zabilježena, kao i ona po „cijelim zubima“: Zubić, Zubčić, Zubac, Zubak, Zuber, Zupčević, Zubović i sl.

Ovaj tekst pišem po nesnosno vrućem vremenu, kad je sunce upeklo iz sve snage, a sparina nalegla na sva stvorenja. No zimi, koju volim više od ljetnih žega i vrućina, razveselim se suncu kakvo god ono bilo, a može biti zubato ili krezubo, kako ga već tko doživljava. I takvo kakvo jest, ono donosi tračak topline kad stegne mraz. No ni zime više nisu što su nekad bile i ne traju koliko su nekoć trajale. I toj je zimi netko (točno se zna i tko; onaj tko izaziva globalno zatopljenje) izbio zube, a nije ih kao u čovjekovim ustima nadomjestio „socijalnima“ (gebisom, njem. Gebiss od beissen, gristi, ujedati). Pa premda ti umjetni zubi, zubna proteza ili jednostavno zubalo nisu, usprkos svojem postanku, ni po čemu više ubojiti, u starosti – kad je već spomenuti zub vremena učinio svoje – služe svojoj svrsi. Kao i toliki drugi nadomjesci u staru tijelu (koljena, kukovi, pomagala za oči, uši …). No bolje da se ovdje zaustavim.