Kafkijanski proces

Nakon provedbe nacionalizacije Palače Matice hrvatske u siječnju 2015. te upućivanja prigovora na to rješenje i saznanja koja smo u prvim tjednima od izbijanja slučaja prikupili, mogli smo zaključiti da postoje dvije ključne točke koje stoje u uzročno-posljedičnoj vezi s onim što se dogodilo, tj. koje su za to odgovorne; s jedne strane otpušteni Matičin djelatnik August Turina (ili netko tko zastupa njegove stavove i interese) i s druge strane sudac Marko Bosnić, koji je iz nepoznatih razloga donio rješenje kojim je porušio osnovne postulate prava i izričito prekršio članak Uredbe o postupku nacionalizacije iz 1959. Prema tom članku predmet nacionalizacije može se zemljišno upisati tek nakon pravomoćnosti rješenja, koje Bosnić nije imao. Turinina osvetoljubivost nije bila nikakvo iznenađenje, a vodstvu Matice hrvatske sasvim je otvorila oči i uvjerila ga da je Turina kao Matičin zaposlenik nešto manje od dvije godine trošio i na pretraživanje Matičine dokumentacije kako bi ostvario neku korist. Kako, kada i gdje je naišao na prvostupanjsko rješenje o nacionalizaciji, nitko osim njega ne može reći.

Nepravomoćno rješenje o nacionalizaciji iz 1959.

Prije ljeta 2015. informirali smo državna tijela o našem slučaju i tražili od njih pomoć. Pismima smo se obratili predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, predsjedniku Hrvatskoga sabora Josipu Leki i predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću. Predsjednica nas je ubrzo primila i razgovarala s nama obećavši potporu u okviru svojih predsjedničkih ovlasti, koje nisu velike. Ostat će nam u pamćenju razumijevanje koje je Predsjednica pokazala, ali i analiza ovoga pitanja pri čemu je istaknula da naši protivnici čine ovo nečasno djelo zbog toga da nam zasmetaju ili nas onemoguće u provođenju našega nacionalnog programa čuvanja i promicanja hrvatskoga kulturnog identiteta. Gospoda Leko i Milanović nisu nas primili na razgovor, nisu odredili nekog svog nižeg (ili najnižeg) službenika za razgovor s nama, a što je još indikativnije, nikad nisu na naša pisma odgovorili ni jednom jedinom riječju. Iste godine kada je započeo pokušaj otimanja Matičine palače Vlada RH na čelu sa Zoranom Milanovićem jednoj drugoj kulturnoj instituciji, Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, darovala je palaču u Preradovićevoj ulici Zagrebu slične veličine kao i naša palača.

Matičina palača nacionalizirana je u siječnju 2015. / Snimio Jasenko Rasol

Ne gajeći velike nade pokušali smo sredinom 2015. ipak iskoristiti pravnu mogućnost podnošenja prijedloga za mirno rješenje spora te smo ga uputili Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. U njemu smo upozorili da u zakonskom roku (sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća) nismo mogli podnijeti zahtjev za povrat nacionalizirane imovine jer smo bili upisani kao vlasnici Palače. Za nepravomoćno rješenje o nacionalizaciji iz 1959. nitko nije znao, a da je netko i znao, s obzirom na to da rješenje nije bilo konačno, nije bilo mogućnosti tražiti povrat imovine. Tražiti povrat imovine koja je tvoja!? No Županijsko državno odvjetništvo lakonski je odgovorilo: „Obzirom da se o statusu predmetne nekretnine i dalje vodi sudski postupak to smatramo da se o ovom zahtjevu ne može raspravljati odnosno isti je preuranjen.“

Nalog za očitovanje o vlasništvu

U ljeto 2015. otvorena je još jedna bitna sastavnica cijele priče. Primili smo nalog Županijskoga državnog odvjetništva u Zagrebu za očitovanjem: „U kaznenom predmetu ovog državnog odvjetništva u kojem se provode izvidi temeljem zaprimljene kaznene prijave kojom se upire na navodno protupravno raspolaganje Matice Hrvatske, Zagreb (dalje Matice) nekretninama u stvarnom vlasništvu Republike Hrvatske na području grada Zagreba, Varaždina i Dubrovnika, kao i na okolnost da Matica neosnovano sebe smatra slijednikom ‘Matice hrvatske, Zagreb’“, Županijsko državno odvjetništvo naložilo nam je – kao da smo skupina uzurpatora – da objasnimo „ponovno stjecanje statusa društvene organizacije u pravnom poretku Republike Hrvatske, nakon što je Matica hrvatska brisana iz registra Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova tadašnje SR Hrvatske, – temeljem kojeg akata ili Zakona je upravo Matica hrvatska, Ulica Matice hrvatske 2, OIB: 79890305881 sljednik Matice hrvatske, Zagreb koja je u z. k. knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu upisana kao vlasnik nekretnina na adresi Ulice Matice hrvatske 2, – da li Matica i kome daje u zakup stambene poslovne prostore na adresi Ulica Matice hrvatske 2…“

Nalog je 27. srpnja 2015. potpisala zamjenica Županijske državne odvjetnice Radmila Sučević. Nakon što smo ispitali sve okolnosti u vezi s tom prijavom koju je podnio August Turina, sastavili smo očitovanje i poslali ga Županijskom državnom odvjetništvu. Između ostaloga smo u svojem očitovanju kao najvažnije istaknuli kako „Matica hrvatska nikada, niti jednim pravnim aktom nije prestala postojati niti je brisana iz registra. Njezin rad onemogućen je 1972. godine kada su jugoslavenske komunističke vlasti putem svog represivnog policijskog aparata jednostavno provalile u prostorije MH, oduzeli svu dokumentaciju, viđenije članove uhapsili a prostorije zapečatili. Na taj način je MH službeno prestala s radom, a njezina imovina je temeljem Matičinih pravila prešla pod upravu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.“

Neosporni kontinuitet
Matice hrvatske

Očitovanje smo temeljili na dokumentaciji iz 1986. iz koje je vidljivo da je tadašnja komunistička vlast samo pokušala Maticu hrvatsku izbrisati iz registra društvenih organizacija, ali to joj nije uspjelo jer svoje rješenje o brisanju MH nije uspjela uručiti nikomu iz vodstva, a ni samoj instituciji. Osim toga, kada se u jednome drugom sudskom procesu prije dvadesetak godina raspravljalo o tome pitanju, Upravni sud RH utvrdio je da ne postoji originalan potpisan primjerak rješenja o brisanju MH nego samo njegova „fotokopija bez žiga s precrtanim i nečitljivim potpisom i ispravljenim datumom rješenja“, iz čega je izvučen zaključak kako Matici na legalan način nikad nije prekinut pravni kontinuitet postojanja.

Do jeseni 2015. pokazalo se da će nam ključna točka u očuvanju naše palače biti pronalaženje nestaloga rješenja, kojim smo poslije nacionalizacije 1959. od nje ipak izuzeti 1960. nakon podnesene žalbe te smo se na to i usmjerili. Ipak, napori nisu donosili rezultata, dokument nismo pronašli ni u Matici, ni u hrvatskim arhivima. Nakon suočavanja s tom činjenicom zaključili smo da moramo angažirati odvjetnika specijalizirana za zemljišnoknjižno pravo, ne bi li takav stručnjak učinio ono što nije bilo u našoj moći i negdje ipak pronašao nama tako važan dokument. Nakon konzultacija za taj smo posao angažirali odvjetničko društvo Andreis i partneri i oni su preuzeli poslove zastupanja u cijelom predmetu.

(nastavlja se)