Iz Rusije s ljubavlju

Obilježavanje pedesete obljetnice prijateljstva gradova Sankt Peterburga i Zagreba dovelo je, u Hrvatsko narodno kazalište, Državno akademsko baletno kazalište Leonid Jakobson iz Sankt Peterburga, koje je 7. i 8. lipnja prikazalo omiljene balete Don Quijote i Giselle.

Rusija je neprijeporna baletna velesila. Sredinom 19. stoljeća, za cara Nikole I, u Sankt Peterburg istovremeno dolaze dvije ličnosti koje prenose dotadašnje znanje i umijeće klasičnoga baleta iz njegove izvorne kolijevke, Francuske, na novo plodno tlo ruskoga dvora i carskih kazališta: Šveđanin Christian Johansson, učenik Danca Augustea Bournonvillea – koji je, pak, učenik tvorca francuskoga baletnog sistema, legendarnog Augusta Vestrisa – i Francuz Marius Petipa (11. ožujka bila je 200. obljetnica njegova rođenja). Oni stvaraju ono što publika danas obožava pod pojmom ruskog baleta, Johansson više u pedagoškom smislu, a Petipa u umjetničkom i kreativnom. Sovjetsko doba dodaje toj čvrsto uspostavljenoj tradiciji nove impulse.

S gostovanja baletnog kazališta Jakobson iz Sankt Peterburga / Snimio M. Logvinov

Zato su ruski baletni ansambli (ostavimo ovdje postrani sanktpeterburški Marijinski i moskovski Boljšoj teatar), kao i oni iz drugih zemalja bivšega SSSR-a, na visokoj cijeni, zanimljivi i privlačni. Takav je i Jakobson, baletno kazalište koje djeluje po specifičnom sistemu, bez vlastite pozornice i orkestra. Nastupa u raznim sanktpeterburškim kazalištima, uključujući Marijinski, i mnogo gostuje.

Leonid Jakobson (1904–1975) bio je plesač i koreograf Marijinskog. Zarana je iskazao koreografski talent, ali u suprotnosti s etabliranom klasikom, zbog čega je došao u sukob sa samom Agripinom Vaganovom i partijskom ideologijom. Njegov modernizam, na Fokinovu tragu, uključivao je tango, fokstrot i step, tada u SSSR-u zabranjene plesove. No u zrelijem razdoblju vraća se klasičnome pokretu, obogaćujući ga plastičnošću koreografskih rješenja. Sredinom 1960-ih pokreće Koreografske minijature iz kojih će nastati baletno kazalište njegova imena. Danas je ono prilično komercijalizirano. Primjerice, tijekom srpnja i kolovoza imat će 43 izvedbe Labuđeg jezera, praktički svaki dan, na tri sanktpeterburške pozornice, za navalu ljetnih turista. U protokolarnom govoru u HNK-u gostovanje je, u povodu 50. obljetnice prijateljstva, istaknuto kao poklon Zagrebu, poklon za koji su ulaznice koštale do petsto kuna!

Prikazane predstave svjedoče o kvaliteti ruske baletne škole i profesionalizmu koji rezultira vrhunskom usklađenošću ženskog ansambla vilisa u drugom činu Giselle (tradicionalna postava), sve kao jedna. U Don Quijoteu (koreografija Johana Kobborga prema Petipau) već je na početku sve prštalo od plesne energije dok su na pozornicu izlazili plesači idealno utjelovljenih baletnih likova. U Don Quijoteu i prvom činu Giselle dramski je tijek počivao na majstorstvu reljefne, rječite pantomime čija kvaliteta izvedbe potvrđuje legitimnost tog izražajnog sredstva u baletu. U drugom je činu Giselle pozornost praćenja, unatoč usklađenosti, popuštala zbog široko postavljena glazbenog tempa (na snimci). Vrsnost plesača Jakobsona, solista i zbora, upotpunjuju čistoća klasičnih elemenata i linija u Giselle, temperament i virtuoznost u Don Quijoteu, nečujnost koraka i doskoka.

U prvom planu Don Quijotea bila je Sofija Matjušenska kao šarmantna, vragolasta Kitri, dominantne tehničke sigurnosti. Odgovarajući partner bio joj je Andrej Sorokin kao Basilio, također grof Albrecht u Giselle, plesač suverene tehnike i snage za lako podizanje balerina u podrškama. Ala Bočarova utjelovila je djevojački razigranu i dramski potresnu Giselle, u mahnitosti i tragediji prvoga čina, kao i hladnoću njezine vilinske pojavnosti, u drugom. Odličan je, izražajan i energičan, Andrej Gudima kao toreador Espado u Don Quijoteu i Hilarion u Giselle.

Predstave Don Quijotea i Giselle opravdale su slavu ruskog baleta, ali je cijena ulaznica bila pretjerana. Kazalište Jakobson ipak se ne može ubrojiti među vrhunske svjetske baletne ansamble.