IN MEMORIAM: Šime Vulas (Otok Drvenik kraj Trogira, 1932–ZAGREB, 2018)

Cijenjeni hrvatski kipar i akademik Šime Vulas preminuo je u Zagrebu, u 87. godini. Stvarao je više od 60 godina, izlagao na brojnim hrvatskim i svjetskim izložbama.

Motivi njegova opusa najčešće su bili vinogradi, jedra, svijeće, jarboli, gradovi, orgulje i portali.

Šime Vulas rođen je na otoku Drveniku kraj Trogira 1932. Nakon splitske Škole za primijenjenu umjetnost upisuje kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Vanje Radauša. Godine 1959. otišao je na prvo studijsko putovanje u Pariz, a nakon toga neprekidno izlaže na kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Za Vulasovo kiparstvo oduvijek se govorilo da otkriva snažnu povezanost s dalmatinskom tradicijom i zavičajem, što zorno dokazuju njegove skulpture Velike orgulje iz 1965, Vinogradi iz 1975. i antologijski ciklus Jedra iz 1963/64/65. i 1987). Od 1975. nastajale su mnogobrojne skulpture biblijske tematike. Radio je u drvu, metalu i mramoru. Godine 1987. vratio se na Akademiju kao redoviti profesor kiparstva, gdje radi sve do umirovljenja 2004. U Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti primljen je 1991. kao redoviti član Razreda za likovne umjetnosti HAZU.

Šime Vulas stvarao je više od šezdeset godina

Vulas od početaka odbacuje suvišno na skulpturama, priklonivši se svijetu totema. Drvo mu je omogućilo slobodniju morfologiju i povratak u stari kraj;  počinje rezati svoje likove, i od komada slagati oblike. Jedra (u mnogobrojnim inačicama), svijeće, jarboli, gradovi, orgulje, portali i utvrde motivi su koji prevladavaju u Vulasovu opusu.

Možda najjasnije o svom radu govori sam umjetnik, kada kaže: „Za svaku formu potreban je i adekvatan materijal. Ja ga nalazim u drvu. Koristim ga njegovom vitalnošću. Ono odgovara mojem senzibilitetu za površinu i materiju.“ Sedamdesetih godina Vulas se prijavljivao na natječaje za velike spomeničke skupine, uglavnom u čast ubijenom i potlačenom narodu. Na anonimnom jugoslavenskom natječaju za spomenik žrtvama sela Podhum na Grobničkom polju 1968. dobiva prvu nagradu, pa je 1970. podignut 22 metra visok obelisk. Tih godina radi nekoliko studija za spomenik Seljačkoj buni i za natječajnu skulpturu Na Kozari, vrativši se antropomorfnim oblicima. Osamdesetih i devedesetih godina bavi se tematikom križa i općenito sakralnih motiva, koji su često završili u samostanima. Križ je čvrsta okosnica skrivena iza mobilnih oblika jedara, a vidljiva jedino oku oslobođenu za gledanje čistih oblika. U skrivenosti križa čuva se njegova tajna i Vulas odolijeva iskušenju da tu tajnu dokine: u njegovim je jedrima nazočan križ, u njegovim križevima preoblikovana jedra. Raspelo je znak Kristove nazočnosti u egzistenciji simbolički predstavljenoj jedrima i križevima.

Veliki kipar, veliki čovjek i akademik Šimun Vulas o težnjama u svojoj skulpturi sam je govorio: „Želim komponirati i sjediniti skulpturu u njezinu cjelinu, napregnuti je da svojom jednostavnošću dinamično odzvanja; kada je raščlanjena, zgusnuti je i iz stanja disharmonije i nemira, svesti je u vlastitu mjeru suzvučja, da njezina rastvorenost i složenost teži koherenciji i harmoniji oblika.“ Govorio je i da nikada ne treba tražiti u skulpturi ono što nije oblikom: nemoguće ju je prevesti u riječ.

Suvišno je kurtoazno govoriti da je odlazak u vječnost umjetnika nenadoknadiv gubitak za hrvatsku umjetnost i kulturu, jer to doista jest i to se podrazumijeva. Ostat će toj kulturi neprocjenjivo bogatstvo njegova kiparskog opusa, a njegov simpatičan, uvijek nasmiješen lik te dobrota, duhovitost, plemenitost i blagost – nasljeđe u srcima i dušama svih nas koji smo ga imali čast poznavati.