Fenomenologija kasne dobi

Nova knjiga Pavla Pavličića problematizira starost, temu o kojoj se u hrvatskoj javnosti rijetko govori, a u našoj suvremenoj prozi na prste jedne ruke možemo nabrojiti pisce koji su se u novije vrijeme ozbiljnije njome pozabavili: Irena Vrkljan, Dubravka Ugrešić, Igor Mandić, Slavenka Drakulić (čija je knjiga priča o starosti predstavljena nedavno), a ne bismo smjeli zaboraviti ni Pavličićeve Vesele zgode Djeda i Bake (2000). Više je razloga zbog kojih se ta tema u nas tako uporno preskače; Pavličić je u jednom intervjuu, u kojem bez ikakvih ograda kaže da je knjigu napisao zato što se osjeća starim, dao naslutiti i onaj glavni: „Htio sam i sebi i drugima priznati da sam star i da se toga ne stidim, kako bih svoje vršnjake, koji bježe od te spoznaje, malo ohrabrio i kako bih im pokazao da takvo priznanje ne boli.“ Odlučio je iznijeti sve što o tome zna, misli i osjeća, „želeći izvući neke zanimljive zaključke, postići stilske rezultate, nekoga zabaviti“, kako kaže u Prologu svoje Pohvale starosti.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.

Knjiga je složena u karakterističnom Pavličićevu strogom kompozicijskom geometrizmu, a sastoji se od kratkih tekstova Prologa i Epiloga koji uokviruju četiri obujmom ujednačena poglavlja: Fiziologiju, Psihologiju, Sociologiju i Filozofiju. U uvodnom dijelu pisac opisuje smiješnoga starca (senex comicus), standardni lik renesansne komedije, prepoznajući u njemu svoju današnju poziciju spisatelja. Tvrdi da se u visokoj dobi temeljne strasti ne gase, nego se skrivaju pred društvenim pritiskom i prerušavaju se; najteže je to što se starac ne može osloboditi, i to ga najčešće čini posebno smiješnim, silne želje da ne bude star i da svoju okolinu uvjeri u to. U zaključnom dijelu knjige autor se brani od mogućih optužbi zbog toga što u tekstu nema ni riječi o ženama. Tvrdi da je u njegovim napisima, pa i u njegovu životu, položaj žena paradoksalan: on doduše u knjizi uopće ne govori o ženama, „a u isto je vrijeme knjiga napisana radi žena i za žene“, i to da bi bolje „razumjele kako doista stoje stvari s muškarcima i s njihovom starošću“. Potvrđuje to i „svečanom izjavom“ da je sve ono što je u knjizi rekao „posvećeno njoj, Julijani“.

Naslovi poglavlja jasno upućuju čitatelja na to o čemu se u njima govori. Tako se u Fiziologiji pripovijeda o opasnostima koje se javljaju zbog popuštanja vitalnih procesa i funkcija staračkog organizma – slabljenju vida i sluha, gubljenju refleksa, propadanju zubā, zaboravljivosti, mentalnom urušavanju, o tome koliko je čovjek sam kriv za izgled i funkcioniranje svog tijela u starosti, zašto starci loše spavaju, zašto šute za vrijeme jela. U poglavlju Psihologija razmatra se unutarnje stanje ljudi u visokoj životnoj dobi, uzroci narušavanja ravnoteže, učinci karaktera, navika i mentaliteta s obzirom na nove okolnosti u koje dospijevaju starci. Pokušava se odgovoriti na pitanje kad počinje starost, govori se o staračkom sjećanju i pamćenju, o tome što starci odgovaraju na pitanje kako su, razmatra se trebaju li voziti automobil, razmišlja se o ljubavi, koja starcima odvraća misli o smrti.

U poglavlju Sociologija razmatra se odnos društva prema starcima i njihov položaj u svijetu koji im nije sklon. Pisac razmišlja o paradoksu kako je većina ljudi uvjerena u mudrost staraca, ali da malo tko želi poslušati njihove savjete. Problematizira se današnji odnos starosti i mladosti: trijumfira mladost, koja odlučuje o svemu, od politike do mode, od diktiranja javnog ukusa i sadržaja medija do biznisa i odlučivanja kakvi će se filmovi snimati i kakve knjige tiskati. Opisuje i kako je otkrio da živimo na granici među epohama, u dramatičnoj situaciji koja se iskazuje u razlici između starohrvatskoga kojim govore stari i novohrvatskoga kojim se služe mladi: ne samo da stari ne razumiju nazivlje koje je donijela nova tehnologija i novi način života nego ni mladi ne razumiju stare, koji govore o predmetima koji su nestali iz upotrebe ili terminima iz nekadašnje društvene komunikacije. Taj starački jezik odnosi cijeli jedan svijet u nepovrat pa bi starce „trebalo dobro slušati, a možda i zabilježiti što pričaju“ (kao što je godinama u Vijencu sam Pavličić u svom feljtonskom serijalu Ropotarnica opisivao nazive pojava i predmeta koji su nestali iz naše svakidašnjice). U posljednjem poglavlju, Filozofiji, pisac promišlja neke aspekte starosti nastojeći osmisliti svoja i tuđa iskustva i dati im težinu općeg. Veli kako se starost ne može definirati tako da se kaže što ona jest, pa predlaže da se utvrdi što ona nije i zaključuje da „starost nije ni bolest, ni gubitak, ni kazna“. Starost, kaže pisac, valja prihvatiti „kao nešto što nam sudbina određuje“, i „to nas čini mirnima“.

U formalnom pogledu poglavlja Pohvale starosti – za razliku od Pohvale ludosti Erazma Rotterdamskog, čiji je naslov zapravo pokuda, kod Pavličića je to doista pohvala jer on čvrsto vjeruje da „starost ima neke lijepe strane“ – djeluju fragmentarno jer su sastavljena od mnoštva kraćih eseja i feljtona, čvrsto povezanih jedinstvenom temom. Težinu tematike autor često neutralizira blagom ironijom i humornim poentama pojedinih minijatura, a u istoj je funkciji i piščevo preuzimanje uloge smiješnog starca. U tkivo svoga teksta Pavličić često uvodi anegdote i pričice koje je čuo od prijatelja i znanaca ili kakvu pučku pjesmicu kojima „ilustrira“ neki aspekt teme koji potom razrađuje. S velikom vještinom koristi se i odgovarajućim pojedinostima iz nekih filmskih (briljantna vizija procesa pretvaranja čovjeka u kibernetički organizam prema ZF-filmu P. Verhoevena Robocop), a osobito književnih djela (Držić, Nietzsche, Huxley, Krleža, Šotola, Marinković, Nalješković, Thomas Mann).

Pohvala starosti velik je emocionalni i intelektualni izazov za čitatelje.