Atraktivno plesno pripovijedanje

Časopis Dance Europe nedavno je mariborsku predstavu  Jevgenij Onjegin Valentine Turcu uvrstio među pet najboljih baletnih predstava na svijetu u prethodnoj sezoni. Kći nekadašnjih prvaka Zagrebačkog baleta, Marina Turcua i Maje Srbljenović Turcu, prvi se put, kao cjelovita autorica – koreografkinja, redateljica, dramaturginja i autorica glazbenog koncepta – predstavila u rodnom Zagrebu, praizvedbom baleta Smrt u Veneciji u HNK-u, 5. lipnja.

Stalna članica i koreografkinja Slovenskoga narodnog kazališta (SNG) u Mariboru dobitnica je, između ostalih, i najviše slovenske, godišnje Prešernove nagrade, čime zaokružuje 25. obljetnicu umjetničkog rada. Koreografkinja naklonjena formi neoklasičnoga baleta sa sadržajem (surađivala je i na glazbenom konceptu Ane Karenjine Lea Mujića), posegnula je za opsežnom novelom Smrt u Veneciji nobelovca Thomasa Manna, proslavljenom čuvenim Viscontijevim filmom, te za glazbom Gustava Mahlera.

Scena iz baleta Smrt u Veneciji / Snimio Marko Ercegović

Mannova promišljanja  fin de sièclea, tjeskobe početka novoga, dvadesetog stoljeća, umora društva, kobnih slutnji te tragedije obeščašćenja umjetnikâ žrtava lažnog morala i dekadencije, Valentina Turcu uspješno je transponirala u medij baletne pozornice, vizualno nadasve atraktivno plesno pripovijedanje, zahvaljujući scenografiji Marka Japelja, svjetlu Aleksandra Čavleka i odličnim videoprojekcijama Matjaža Mraka te kostimima visoke estetike Alana Hranitelja. Sve je minimalističko, a scena se doima bogato. Interpretaciju novele upotpunila je, takvoj formi baleta svojstvenim i za dramaturški razvoj potrebnim, fantastičnim likom Anđela smrti, u dojmljivoj izvedbi Guilhermea Gameira Alvesa, doduše s kostimom koji odveć sliči Rotbartu. Uz njega je pridodan i lik udovice Belle, pronositeljice vizije smrti, što ga je, praktički bez plesa, izvrsno, kao dramska figura. tumačila Natalia Kosovac. U suprotnosti njima, u slavu života, bio je ljubavni par i par ruskih turista (razigrani Rieka Suzuki i Kornel Palinko te Iva Vitić Gameiro i George Stanciu).

Nije Smrt u Veneciji nikakav filmski balet, no dramski svakako jest. Za razliku od filma, kazališna pozornica traži vidljivu dramatiku, koju Valentina Turcu gradi dominacijom Anđela smrti, kao boga Tanatosa, nad Aschenbachom, ostarjelim poznatim umjetnikom, piscem, na njegovu posljednjem životnom putovanju i svjesnom izboru odlaska u zagrljaj Tanatosu; u kolerom okuženoj laguni, u nemogućnosti ostvarenja ikakva odnosa s mladim Tadziom.

Uz Anđela smrti, Aschenbach i Tadzio glavna su okosnica djela u kojem su balerine u drugom planu. Takuya Sumitomo plesač je intenzivna plesnog izraza, ali izgledom odveć mlad za ulogu Aschenbacha, što se moglo riješiti maskom. Valentina Turcu koristi se standardiziranim elementima neoklasičnog izraza i pokretâ, u koje unosi sebi svojstvena i zanimljiva pretapanja pojedinih klasičnih pokreta u suvremeni impuls i grč, čega je najviše upravo u ulozi Aschenbacha. Takuya Sumitomo snažnom je energijom i htijenjem ostvarivao kontrakcije pojedinih gornjih dijelova tijela u iznošenju svekolika lomljenja i životnoga potonuća glavnog  junaka. Osobito dojmljiv bio je u drugom dijelu sedmog prizora, Adagietta, iznoseći, u velikom solu, Aschenbachovu zarobljenost u tamnom prostoru vlastita nemira bez mogućnosti izlaza.

Andrea Schifano, izgledom idealan Tadzio, imao je tek nekoliko plesnih sekvenci koje izražavaju delikatnu granicu još nezrela dječaka na početku preobražaja u muškarca; kao Aschenbachov opsesivan estetski doživljaj, vizija Apolona i sve veća erotska žudnja.

Prizor je nogometa na plaži odveć dug, no zato je pravo majstorstvo u isprepletanju mašte s korištenjem suvremene kazališne tehnologije Valentina Turcu iskazala u originalnom, svojevrsnom pas de deuxu Anđela smrti sa samim sobom, sa snimljenim materijalom na videozidu, u šestoj slici, u mahnitu plesu boga Erosa.

Glazbeni koncept baletne novele obuhvaća pojedine stavke iz šest Mahlerovih simfonija, uz dva kraća umetka drukčijeg karaktera. Valovi emocionalnosti te glazbe nosili su i nadahnjivali Valentinu Turcu za vizualizaciju plesnih vizija. Majstorski je ostvarila nekoliko trenutaka bez plesa i pokreta, u kojima emocionalni impulsi glazbe osnažuju doživljaj.

Predstava je postavljena kao koprodukcija s Baletom SNG-a u Mariboru, a njezina druga izvedba gostovala je 11. lipnja na međunarodnom festivalu Dance Brno 100.