Žive da svjedoče izumiranje

Otkako su po želji carskih vlasti u Beču 1530. u Žumberak doselili senjski uskoci – kako bi spasili posjede vlastele te branili i obranili Carevinu od Turaka – sve do današnjih dana taj idilični, bogomdani kraj nikada se nije našao u situaciji da ostane bez potomaka. Iz dana u dan tamošnji još živi i ponosni uskoci broje godine, mjesece i dane kada će nestati. Po popisu 2001. u Žumberku je živjelo 1185 žitelja, a već po sljedećem 2011. tek 883, a i taj se broj smanjuje. Hoćemo li uskoro svjedočiti o nestanku i izumiranju prelijepog i prijestolnici Hrvata bliza kraja? Hoće li se „na topomet od Zagreba“ obistiniti ono na što je u zagrebačkom Obzoru 1913. upozoravao veliki Antun Gustav Matoš?

Zgrožen ponašanjem brojnih čimbenika, poglavito vlasti, tada je Gustl napisao: „Divni taj predio, predio Uskočkih elegija, jedan od najdivnijih i najslikovitijih u lijepoj našoj domovini, domovini Tadije Smičiklasa, Gvozdanovića, Badovinca, Hranilovića i cijelog niza čelik-popova, na topomet od Zagreba, Žumberak je jedini kraj u Europi, koji ima sve dužnosti i nema nikakvih, ama nikakvih prava.“

Grkokatolička crkva Blagovijesti (Navještenja Marijina) u Strmcu Pribićkom

Tadašnja prava odnosila su se na „prava izbora narodnog zastupnika“, a danas se ta prava tiču opstanka. Obrazlažući njihov položaj Matoš dalje piše: „Sasvim kao na Mjesecu. Oni su – Bog mi prosti – u ovoj zemlji kao nijema marva i živina, s tom razlikom da marvu hrane i da marva ne mora davati danka u novcu i krvi, dok Žumberak, potomak Ive Senjanina, mora po hranu u Ameriku, plaćajući međutim porez, u novcu i u krvi, kao da je pravi građanin ove zemlje koju je od Mlečića i od Turčina branio i obranio.“

Stjepan Rudman i Milan Radić Ilas ispred ploče s grbovnikom žumberačkih plemenitaša

Matoševa zabrinutost primjerena tadašnjem odnosu vlasti prema Žumberku i njezinim stanovnicima ni danas se uvelike nije popravila. Premda se donekle promijenila forma, sadržaj je gotovo isti. I danas Žumberčani, kao i većina Hrvata, samo formalno mogu sudjelovati u kreiranju vlasti koja bi trebala skrbiti za njih i njihove živote. Zbog toga i danas kubure s elementarnim preživljavanjem.

Slavni žumberački uskoci i njihovi potomci krvlju su branili hrvatske granice i Hrvatsku, njezine „ostatke ostataka“, kad je bilo najteže. Obranili su Zagreb (1545) i kod Siska (1593) pobijedili turskog osvajača Hasan-pašu Predojevića. Braneći Vojnu krajinu i hrvatske prostore pridonijeli su željenu stvaranju samostalne Hrvatske, koju su u Domovinskom ratu branili od velikosrpske agresije i za nju položili živote.

Ali unatoč slavnoj prošlosti i žrtvama sve je očitije, svakim danom žitelji Žumberka to i osjećaju, kako je teško, gotovo nemoguće, zaustaviti izumiranje. S onima koji se još nadaju boljem sutra družio sam se dva dana na Žumberku, među njih me poveo Milan Radić Ilas, rođen u Sošicama, koji je, iako radi i živi u Zagrebu, dušom uvijek u Žumberku. Prednjači u svim akcijama podsjećanja na slavnu i tragičnu prošlost te pokušajima opstanka.

Žumberak, najljepša katedrala na svijetu

U Žumberak ulazimo iz samoborskoga Prigorja, gdje ima i žumberačkih naselja. Točnu granicu teško je odrediti. Ne određuje ju žilet-žica kao u susjednoj Sloveniji ni crkve – jer su često jedna pored druge grkokatolička i rimokatolička – nego običaji, nošnje i govor. Primjerice mjesto Grabarak, koje prvo posjećujemo i zbog Uskočkih susreta, pripada Gradu Jastrebarskom, a oduvijek je po govoru, nošnji i običajima bio žumberačko selo. Ali ima i mjesta u kojima se prepleću prigorski i žumberački elementi, gdje u zajedništvu i slozi već desetljećima žive Žumberčani s Prigorcima, što dokazuju rimokatoličke i grkokatoličke crkve i župe u Pribiću, Jastrebarskom i Samoboru.

Dvaput sam bio u Žumberku, provezao se autom od Stojdrage do Radatovića i spustio do Krašića i u pamćenje su mi se usjekle njegove krivudave ceste i izlomljena brda. Naginjao sam se kroz prozor auta kako bih pogledom dosegnuo dubinu vrtača i ponora. Napasao sam pogled na ljepotama brežuljaka, lazova i pašnjaka na kojima su se igrale srne, osluškivao riku jelena i roktanje divljih svinja, uživao u cvrkutu, pjevu i biglisanju ptica.

Žumberačke narodne nošnje, etnološka zbirka u samostanu sestara bazilijanki u Sošicama

Dok vijugavom asfaltiranom cestom slijedim Milanov auto, pokušavam zapamtiti nešto od krajolika koji se, što više ulazimo u pitoresknost Žumberka, ističe ljepotom i pitomošću. Kad je nestalo asfalta i kada smo dublje ušli u šumovit krajolik, Milan se zaustavlja i upozorava na uzvisinu na kojoj su ostaci stare utvrde, Turnja, mjesta gdje je 1592. pobijeđena turska vojska. Dok mi rukom pokazuje mjesto gdje je bio toranj, koji je bio i vojna osmatračnica, dopire žubor Žumberačke reke, koju su prije Turnja pregradili branitelji, a onda digli branu i potopili tursku vojsku. Tu je Hasan-paša Predojević doživio prvi vojni poraz, a drugi i konačni pod Siskom.

Što smo dublje u žumberačkom krajoliku, sve jače miriše tek rascvjetala bazga, vonja vlaga šume i sve se glasnije čuje žubor rječice. Prolazimo pored crpilišta vode pokraj kojih je cesta asfaltirana, ali čim smo prošli žičane ograde crpilišta, opet je makadam, sve veći uspon i sve sporije vozimo. Na kraju se ipak uspinjemo u Grabarak, na zaravan odakle se širi pogled na okolicu i na jug sve do Jaske i Karlovca. Tu su rođeni biskup Silvestar Bubanović, pjesnik Vasilije Bubanović, mnoge uskočke vojvode...

U selu je desetak kuća i nekoliko novih drvenih vikendica ispred čijih dvorišta stoji natpis: Nitko da ne dođe do prijatelj drag! Nekada je tu prebivalo i šezdesetak žitelja, a danas, bez struje i vode, žive umirovljenici Ljubica i Ivan Bubanović – mirovinu zaradili kao domari planinarskog doma Japetić – a dio godine i dvoje Austrijanaca; Gisela i Manfred Sammer te privremeno vikendaši i njihovi prijatelji.

Poslije kuća i vikendica vozimo se tek nasutom cestom, dar općine Jastrebarsko, koja završava kod staroga mjesnog groblja Bubanovića, gdje žumberački biskupski vikar, protojerej stavrofor, prečasni Mile Vranešić i njegov sin velečasni Danijel – u nazočnosti vjernika i gostiju, među kojima je i načelnik općine Jastrebarsko Zvonimir Novosel – mole panihadu, grkokatoličku molitvu za pokojne. U najljepšoj katedrali na svijetu, gdje vladaju Božji mir, tišina i zrak Žumberka, kako je mjesto liturgije nazvao, vlč. Mile govorio je i o Božjim zapovijedima, naglašavajući dvije; o obrađivanju zemlje te ljubavi i plođenju, koje su zaboravljene pa ljudi nema.

Nakon molitve pokazao mi je razglednicu s fotografijama i imenima dvanaestero žumberačkih crkvenih mučenika, ubijenih u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poslije u komunizmu. Među njima su biskup Šimrak, devet svećenika, svećenikova supruga i šesnaestogodišnji Slavko Pavić, ubijen u Novom Sadu.

Poslije male zakuske – uz veliko krumpirište ograđeno žicom pod akumulatorskim električnim naponom, da divlje svinje ne bi uništile trud i muku Ljubice i Ivana – vraćamo se u selo, gdje nas domaćini i vikendaši obilato nude ićem i pićem. Uskočki susreti prigoda su ne samo za evociranje uspomena na bitku s Turcima nego i za susrete sa susjedima i prijateljima iz Žumberka, Jaske, Samobora, Zagreba, Karlovca... Kulminacija je prigodni umjetnički program, izvelo ga je žumberačko Kulturno-umjetničko društvo Marko Vukasović iz Samobora, pod ravnanjem Janka Jelenića, koji je prigodni govor završio Matoševim stihom: Dok je srca, bit će i Kroacije!

Tko je kriv

Uz čašicu i jelo razgovara se o precima i prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I malo tko ne strahuje da će Žumberak izumrijeti. Neki znaju i zašto. „Nekada su za to bili krivi tuđini, a danas smo si sami krivi“, kaže jedan od onih koji su se iselili i povremeno, a najčešće za crkvene blagdane, posjete zavičaj.

Nakon kraće stanke i šutnje drugi rezignirano nastavlja: „Iako postoji samostalna hrvatska država, mi ne osjećamo da postoji, o nama i Žumberku ne brine se. Tek u predizbornoj kampanji i rijetkim trenucima, veliki borci za Hrvatsku i hrvatstvo asfaltiraju nam komadić makadamskog puta i obećavaju čuda. Siti smo toga i takvih obećanja, nama trebaju konkretna, svima korisna rješenja.“

„Prošli ste pored kamenoloma koji je prodan za kunu, a sutra možda ti isti prodaju izvore čiste i zdrave naše vode za koju stotinu eura“, dodaje treći.

Tako je godinama na svakom proštenju, pri svakom posjetu Žumberku. Malo kada radost i zadovoljstvo u istom trenu ne zamijeni nespokoj. Rijetki su oni koji se ne pitaju: nije li svako ”dobročinstvo“ vlasti i moćnika najava novih emisara, koji će preko noći sve koji dotad još ne umru, istjerati kako bi napravili rezervat za bogate.

Iz Grabarka se vraćamo na teritorij Prigorja, kojim preko Petrovine, Slavetića, Puškarova Jarka stižemo u Pribić Crkveni; posjećujemo katoličku crkvu Sv. Siksta, u kojoj je služio sluga Božji, kardinal Franjo Kuharić, i vodom opasanu rijetko lijepu grkokatoličku crkvu Blagovijesti u Strmcu Pribićkom, odakle se vidi toranj crkve Sv. Trojstva u Krašiću, gdje je zadnje dane života proveo kardinal, blaženi Alojzije Stepinac.

Ostaci utvrde Staroga grada Žumberka  - Snimio Ivo Biočina  / HTZ

Preko Medven Drage, gdje se u Kupčinu ulijeva Slapnica, pa Čunkove Drage, graničnim rubom Žumberka vozimo se do Kostanjevca, sjedišta Općine Žumberak koju čini teritorij koji je nekada pripadao Općini Jastrebarsko, dok ostali njegovi dijelovi teritorijalno pripadaju gradovima Ozlju i Samoboru te području današnje Slovenije, općinama Metliki i Črnomelju – sela Drage i Hrast komunistički ”domoljub“ Vladimir Bakarić darovao je 1953. Sloveniji, a Ivica Račan potvrdio.

Zbog nebrige Žumberčani su se iseljavali; jedni su se odselili u hrvatski Srijem, mnogi u države Zapadne Europe, veliki dio ih je 50-ih godina proteklog stoljeća emigrirao i u prekooceanske zemlje. Prvi val iseljavanja bio je potkraj 19. stoljeća, drugi nakon Prvoga svjetskog rata i treći, i najpogubniji, u doba komunizma, od 1950-ih do 1970-ih godina, kada su noću, kamionima, bježali prvo u Klagenfurt, a zatim diljem svijeta.

Općina se prostire na 110 četvornih kilometara i prema popisu iz 2011, kako sam već spomenuo, ima 883 stanovnika, od toga 460 muških i 423 ženskih žitelja, što je u odnosu na popis iz 2001. godine 302 stanovnika manje. I premda će se ove godine napuniti 250 godina otkako su 1768. počele raditi prve dvije škole, u Sošicama i Mrzlom Polju, koje je utemeljio marčansko-križevački grkokatolički biskup Bazilije Božičković – nakon toga u 19. stoljeću otvorene su škole u Badovincima, Novom Selu, Oštrcu, Stojdragi, Kostanjevcu, Podžumberku, Dragi i Pećnom – kao posljedica izumiranja danas u Žumberku jedva preživljavaju dvije područne četverorazredne pučke škole, jedna u Kostanjevcu s četrnaestero učenika i druga u Novom Selu sa samo dvoma.

Prošlo je doba kada su početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Žumberku postojala velika osmorazredna školska središta, sa stotinama đaka.

Što je Žumberak održalo

Iz Kostanjevca asfaltnom cestom žurimo put Sošica. Dok se vozimo, u sebi se divim šumama, čiju zelenu harmoniju poremeti pokoja kuća uz cestu, a rijetko i živo čeljade. Inače, žumberačka sela čine rasuti zbijeni zaseoci, najveća su smještena uz glavne ceste, a manja, kao i brojni zaseoci, nalaze se na obroncima brežuljaka ili uz ponikve, gdje prirodni uvjeti ne dopuštaju stvaranje većih naselja. Većina tih sela, zaselaka i naselja nalazi se iznad 400 metara nadmorske visine. Najveće naselje su Sošice s nekoliko zaselaka, u kojima je 1900. živjelo petsto stanovnika, a sada šezdesetak.

Što smo bliže Sošicama, krajolik me po svojoj još neuništenoj prirodi na trenutak podsjetio na eksterijer filma Djevičanski izvor Ingmara Bergmana. Ne toliko po vanjskoj sličnosti, koliko po unutarnjoj atmosferi, unutarnjem sadržaju iz kojega svakog časa može poteći voda kao iz mjesta gdje Bergmanova junakinja gubi djevičanstvo.

Tražio sam u toj idili, u toj raskoši zelenila i preljevu boja, kuće uskočkih junaka i staje za uskočke konje, mjesta na kojima su se pred borbe sastajali i s njih u borbe odlazili kako bi obranili sebe, a ponajprije „ostatke ostataka“ Hrvatske. S nevjericom sam prihvaćao bogatu povijest i velikane koji su iz tog divlje-pitomog kraja odlazili u svijet i vraćali se kako bi se odmorili i opet krenuli u pobjede; vojne, znanstvene i umjetničke širom Hrvatske i svijeta.

Čudio sam se i teško prihvaćao skromnost zdanja; kuća, kurija, crkava, kapela i krajputaša, u odnosu na veličanstveni krajolik, na njegovu iskonsku snagu, na snagu njegovih žitelja. Pitao sam se i opet se pitam, što je to Žumberak održalo? Njegova iskonska povezanost ili možda njegov otpor svima koji su ga razdijelili u više općina i dvije države, Hrvatsku i Sloveniju?

Iz razmišljanja me prenulo Milanovo usporavanje auta, davao mi je znak da smo u Smičiklasovu rodnom Reštovu, vis a vis Tadijine biste. Usporio sam vožnju, kratko pogledao, a onda nastavio do Sošica. Bilo mi je nedostojno kraj Smičiklasa samo na trenutak zastati, pogledati bistu i nastaviti dalje. On zaslužuje više, njegovo djelo natkriljuje hrvatsku povijest i kulturu, on je zadužio hrvatski narod, i ne samo njega, da se tu zastane i da mu se duboko pokloni. I da se pokloni Žumberku, kolijevki brojnih hrvatskih velikana, koji su obogatili hrvatsku povijest, vojaštvo, znanost, kulturu, Hrvatsku grkokatoličku i Rimokatoličku crkvu. O njima bi se moglo napisati više knjiga. Spomenut ću samo najvažnije.

Žumberački velikani
i njihovi nasljednici

U Žumberku je rođeno stotinjak svećenika i časnih sestara, deset grkokatoličkih biskupa. Među onima koji su ostvarili iznimnu vojnu karijeru i postigli visoke vojne činove ističu se: maršal Petar Vid Gvozdanović – za služenje Carevini nagrađen je posjedom koliko je konj za jedan dan mogao obići, sahranjen u crkvi u Grabaru koju je sam izgradio, a živio u vili Gvozdanović u Zagrebu – general Ivan Lenković, graditelj triju utvrda, Nehaja, Bosiljeva i Novog grada Žumberka, koji je živio u Otočcu ob Krki, a pokopan je u franjevačkoj crkvi u Novom Mestu. Vojnički su jednako zaslužni knez Radul Daja Vuković, Krsto Delišimunović, Leopold Rajaković, Petar Hranilović-Cvjetašin, Josip Šintić, Oskar Hranilović, Marko Rajaković. Među njih pripada i junak Domovinskog rata, pukovnik Miroslav Peris, pilot Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.

Od brojnih žumberačkih književnika, pisaca i humanista ističu se spomenuti povjesničar Tadija Smičiklas, najveći žumberački pjesnik Jovan Hranilović, autor Žumberačkih elegija, filozof i pjesnik Simeon Čučić, Vasilije Bubanović, autor prve hrvatske domoljubne pjesme, pjesnik Marko Badovinac, koji se nazivao „Ilirom iz Horvatske Krajine“, veliki jezikoslovac Petar Skok, autor epohalnog Etimologijskog rječnika, Marko Vukasović, autor popijevke Kraj kapele svete Ane, Marko Radelja, autor žumberačke himne Pjesma Žumberku.

Istaknuto mjesto u povijesti umjetnosti zauzimaju akademski slikari Zlatko Latković, grkokatolički svećenik, Stanko Zubović i Nebojša Uglješić, a zavidnu opernu karijeru izvan Hrvatske postigla je pjevačica Dragica Carla Martinis. Prirodnim znanostima osobito su pridonijeli članova obitelji Herak iz Brašljevice kod Kašta: kemičari Janko i Marko, geolog i paleontolog, akademik Milan, fizičar Janko i kemijski inženjer Jure. A u voćarstvu Ivan Radić iz Sošica. Nikola Badovinac bio je od 1885. do 1889. gradonačelnik Zagreba, a John Badovinac od 1967. do 1978. predsjednik Hrvatske bratske zajednice u Sjevernoj Americi. Dubok trag u njemačkoj pokrajini Saskoj u 17. stoljeću ostavio je Janko Šajatović Krabat. I još mnogi drugi.

U Sošicama smo predahnuli na kavi u gostionici Radić-Ilas, u vlasništvu Milanova brata. Dok se on pozdravlja s rodbinom i znancima, ulaze i izlaze turisti biciklisti, a ja pregledavam turističku kartu Žumberka. Tražim mjesta koja još do večeri moramo pohoditi, Badovince na zapadnom dijelu Žumberka, blizu slovenske granice i Jazovke. Ali prije toga Milan me vodi do obitelji Rudman, gdje ću prenoćiti i doznati i ono što se ne može samo u brzom reporterskom prolazu.

Srdačno nas dočekuju Ljubica i Stjepan, koji s nama sjeda u auto i prati nas u Badovince. Prije sela nalazi se groblje i crkva sv. Nikole iz 1530, prva i najstarija grkokatolička crkva u Žumberku. Južno izvan groblja stoji velika granitna ploča s urezanim grbovima 32 žumberačke plemenitaške obitelji. Odustajemo od puta u Badovince zbog posjeta samostanu Sestara Bazilijanki u Sošicama, gdje časne čuvaju i etnološku zbirku Žumberka. Impresivnu zbirku pokazuje nam časna sestra Ana Badovinac i s nostalgijom rekonstruira nekadašnji život Žumberka.

Nakon toga Stjepan, također s tugom, pokazuje zgradu nekadašnje, sada mrtve, pučke škole u kojoj su se učenici mogli tuširati. Šuteći vraćamo se do Stjepanove kuće, iskrcavamo ga i nastavljamo za Jazovku, masovnu grobnicu komunističkog zločina. I sama pomisao na masovni zločin teško mi pada. Kad god posjetim mjesta masovnih zločina, uvijek mi je mučno. Stoga ću ovaj put... bolje je o tome ne govoriti.

Vraćamo se Rudmanovima. Večer je ljetna, vrelinu dnevnog sunca neutralizira hladnjikav zrak povečerja. Uz čaj Stjepan pripovijeda kako je prije tridesetak godina ulica pored kuće bila puna dječje galame, a danas oni s odličnim sluhom i disanje mogu čuti. Narod je otišao trbuhom za kruhom. Mnogi su emigrirali, kao njegov brat, čak u Australiju, gdje je poginuo.

Stjepanu se davnašnje nije promijenilo. Očekivanje da će sa stvaranjem neovisne Hrvatske sve biti bolje, da će Hrvatska postati poželjna država za svakoga, nije se obistinilo. Štoviše, bilo mu je i gore nego u komunizmu; poduzeće je u pretvorbi propalo i on ostao bez posla. Neko vrijeme i Ljubica je bila nezaposlena. Zato je morao u Englesku, gdje je radio dok prvi sin nije završio fakultet.

Nudio je on i rješenje za oporavak i revitalizaciju Žumberka – ekološku proizvodnju hrane. Svi bi ga na predavanjima saslušali i pohvalili, a onda bi sve odbacili. Više nikomu ne vjeruje, ali se ipak nada da bi se mogla naći neka pametna vlast koja bi u Žumberku mogla prepoznati potencijal za turizam i proizvodnju ekološke hrane. Nada se i da bi Hrvati umjesto u Sloveniju mogli početi dolaziti u Žumberak i uživati u istim ljepotama. Tu se nalazi sve ono što mnogi naši ljudi traže u Sloveniji.

Prirodne ljepote i nada

Prije spavanja listam brošuru o prirodnim ljepotama Žumberka. I o njima bi se mogle ispisati knjige. Godine 1999. proglašen je Parkom prirode. Titulu zaštićenoga područja priskrbilo mu je bogatstvo flore i faune. Tamošnje šume i travnjaci nastanjeni su rijetkim i zaštićenim vrstama biljaka i životinja, a vodno bogatstvo obiluje izvorima i vodotokovima. Osobito je atraktivan Sopotski vodopad, početak rijeke Kupčine, koji se niz stijenu od četrdesetak metara u kaskadama slijeva pokraj staroga mlina. Po iznimnoj ljepoti ističe se kanjon rječice Slapnice, koja je ime dobila po brojnim slapištima i kaskadama niz koje se voda spušta duboko usječenom dolinom dugom deset kilometara.

Na izvorištu Slapnice živi bogat krški svijet. Glasoviti hrvatski prirodoslovac Dragutin Hirc o tome je napisao: „Slap do slapa, dolomitne stijene i kukovi, sunovratne pećine, vrleti, osovne litice, oborena stabla i isprebacani truli panjevi, pećine zarasle pedalj debelom trulom mahovinom, s koje se cijedi voda kao iz spužve…“

Ujutro nastavljamo na sjeveroistok Žumberka. I opet ljepota krajolika, kapelice, krajputaši i pustoš sela. Da nema vikendaša, možda nikoga ne bismo sreli. Sreća što je nedjelja i blagdan Svetog Trojstva, kada se u nekoliko žumberačkih mjesta održava tradicionalno proštenje, pa se sve čini življim. U selu Tomaševci posjetili smo Milanove prijatelje koji odijevaju žumberačku narodnu nošnju i žure na liturgiju. I mi žurimo na proštenje u selo Kravljak, gdje prečasni Vranešić slavi liturgiju. Poslije svete mise svi smo pozvani na svečani objed kod Mirka Jelića, koji tu živi pet godina i bavi se ovčarstvom.

Od rata u BiH, kada su Hrvate iz njihovih sela pod Ivan-planinom protjerali Bošnjaci, lutao je i onda se skrasio u Kravljaku. Po ponašanju onih koji ga znaju i s njim prijateljuju vidi se da su ga prihvatili. Vjerojatno je u njima oživio gene koji su ih podsjetili na vrijeme kad su se tu naselili njihovi predci. Mirko je možda prethodnica drugih. I nada! Ako ne bude tako, ako se nastavi izumiranje, Žumberak će preživjeti samo u povijesti. Pamtit će se po njegovim velikanima, mučenicima i žrtvama koje su komunisti u lipnju 1945. bacili u Jazovku.