Žena u kavezu

Kratki roman Lady Macbeth mcenskog okruga ruskog pisca Nikolaja Ljeskova izvorno je objavljen 1865. u časopisu Epoha Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Djelo je doživjelo niz zapaženih adaptacija, među kojima su najpoznatije istoimena opera Dmitrija Šostakoviča, koja je u recepciji s vremenom zadobila primat pred Ljeskovljevim romanom, te film Sibirska ledi Magbet Andrzeja Wajde iz 1962, prvo ostvarenje koje je glasoviti poljski redatelj snimio izvan domovine. U romanu Ljeskov se kroz motive zadanih uloga, preljuba, života u provinciji te ubojstava i čedomorstva pozabavio položajem i ulogom žene u ruskom i europskom društvu 19. stoljeća. Pritom se osim na Shakespeareovu tragediju Macbeth kao jasnu referenciju, oslonio i na priču Hamlet ščigrovskoga okruga iz Turgenjevljevih Lovčevih zapisa, u kojoj su također jasne poveznice sa Shakespeareovim Hamletom te na Flaubertov roman Madame Bovary.

Florence Pugh i Cosmo Jarvis u adaptaciji romana  Lady Macbeth mcenskog okruga Nikolaja Ljeskova iz 1865.

Aktualna adaptacija romana Lady Macbeth mcenskog okruga, u režiji debitanta Williama Oldroyda, inače kazališnog redatelja i nekadašnjeg studenta teologije, efektno je, povremeno i prilično impresivno stilizirano ostvarenje, osobito u dominantnim sekvencama koje se odigravaju u interijerima, pri čemu su stilizacije isključivo funkcionalne, a nikad same sebi svrhom. To je ponajviše zasluga snimatelja Arija Wagnera, koji promišljeno koristi prirodnu i zadanu scenografiju, zamagljene, snolike i vlažne proplanke i vrištine u provinciji sjeveroistočne Engleske, podjednako kao i suptilno i maksimalno svrhovito osvijetljene interijere viktorijanskog zdanja u kojima se glavnina priče odvija. Ti su interijeri na više razina bitni označitelji karaktera najvažnijih likova, kao i njihovih intimnih i međusobnih drama. Protagonistica je mlada Katherine, koju vrlo sugestivno s kombinacijom infantilnosti i tamnog, a kasnije i sve razgovjetnijeg psihopatološkog naličja, utjelovljuje Florence Pugh. Ona je djevojka kako će se doznati iz siromašne obitelji, koju 1865. zatječemo u dogovorenom braku s hladnim, distanciranim i jasno sugerirano sadističkom prirodom obilježenim Alexanderom. Prema njegovim riječima, Alexander je Katherine praktički dobio u miraz s komadićem zemlje koju je posjedovala njezina obitelj, a koju je kupio sa svojim podjednako hladnim, mizantropskim i sadizmom obilježenim ocem Borisom. Od prvog trenutka jasno je da između Katherine i Alexandera nema ljubavi, a ubrzo će se iskristalizirati da među njima vlada obostrana mržnja garnirana uzajamnom odbojnošću i netolerancijom koju niti ne pokušavaju prikriti.

Katherine je Alexanderu zanimljiva isključivo u svojoj tjelesnosti, kao distancirani seksualni objekt, kao privlačna žena koju s leđa gleda razodjevenu, pritom se samozadovoljavajući. U tim se trenucima mogu naslutiti natruhe manipulativnosti kod Katherine, manipulativnosti koja će poslije više doći do izražaja, u smislu da je iz razloga vlastite egzistencije spremna podnositi situaciju u kojoj se zatekla te da bi bila spremna Alexanderu roditi i dijete, na kojem otvoreno inzistira stari Boris. Zidovi prostorija zdanja u kojem živi pritišću i sapinju Katherine, ona izgleda poput ptice zatočene u kavezu koji i nije zlatni, a slobodnom se osjeća jedino kad iziđe iz kuće. Društvo unutar kuće pravi joj tamnoputa služavka Anna, koju Naomi Ackie interpretira s maksimalnom facijalnom i tjelesnom ekspresivnošću, dosta slojevito prikazujući ekspandirajuću zbunjenost, nesigurnost i nelagodu svog lika koji će u određenoj mjeri postati treći, erotski vrh naznačenog ljubavno- erotskog, a povremeno sugerirano i manipulativnog trokuta. Taj će trokut zatvoriti obijesni i neobuzdani mladi radnik Sebastian (Cosmo Jarvis), a Katherinina priroda i njezin posesivno-ovisnički odnos sa Sebastianom dovest će dvostrukog ubojstva i čedomorstva. Završnica filma, dok Sebastian i Anna odlaze u zatvor s pretpostavljenom smrtnom kaznom, Katherine, trudna sa Sebastianom, ostaje sama na imanju, kao konačno njegova gospodarica, što je i priželjkivala. Kadar u kojem na samom kraju odjevena u modru haljinu s krinolinom sjeda na raskošan divan u dnevnoj sobi identičan je onima koji se ponavljaju tri puta tijekom filma, no svaki put u drukčijem kontekstu i s drugim značenjem. Dok je prvi put u toj sceni ona zarobljenica braka bez ljubavi, garnirana netrpeljivošću i mržnjom, tijekom Alexanderova i Borisova izbivanja sjeda s osjećajem oslobađanja od okova, a u samoj završnici kao trostruka ubojica koja možda jest stekla žuđenu slobodu i neovisnost, ali je pritom izgubila sve ostalo i sve ostale, uključujući i vlastitu dušu.