Studentski, a maestralno

Studentski se zbor Zagrebačkog sveučilišta može pohvaliti još jednom sjajnom opernom produkcijom koja je kvalitetom zasjenila sve nove operne predstave u ovoj sezoni. Kad se spoje zdrava invencija, nesputana kreativnost i stručno vođeno svladavanje zanata, dolazi se do nevjerojatnih postignuća koja nadmašuju često rutiniran profesionalni rad. Kad uzmemo u obzir energičnu, do detalja dotjeranu i uistinu dinamičnu, dramatičnu i zanimljivu predstavu kakvu su za zaključak akademske godine priredile tri umjetničke akademije (Muzička, Likovna i Dramska) uključujući studente Tekstilno-tehnološkog fakulteta i Arhitekture, pitamo se u čemu je problem kod profesionalnih opernih ansambala, često zasićenih teškim i nezgrapnim koprodukcijama te slabim glazbenoscenskim angažmanom pojedinaca. Čak i kada im zvijezde nisu naklonjene, kada im kazalište domaćin ne daje dovoljno termina za pokuse ili kad im vlastiti kreatori studijskog kurikuluma u krivo vrijeme odvlače pozornost drugim obavezema, studenti i njihovi mentori kadri su zbiti redove i iznjedriti vrhunsku predstavu jednako privlačnu znalcima i široj publici, o kojoj će se još dugo govoriti.

Studenti i njihovi mentori kadri su iznjedriti vrhunsku predstavu privlačnu znalcima i publici  - Snimio Luka Dubroja

Sve je počelo 2009. u povodu 340. obljetnice Zagrebačkog sveučilišta, kada su se studenti triju spomenutih akademija udružili pod redateljskim vodstvom Dore Ruždjak Podolski i u Lisinskom ostvarili svoju prvu opernu produkciju, Čarobnu frulu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Prema sada već tradiciji, režija je ponovno povjerena istoj, i najčešćoj redateljici studijskih produkcija koja spaja Dramsku i Muzičku akademiju (gdje opernim pjevačima predaje glumu). S njezinim se iznimnim darom za stvaranje urnebesno komičnih scenskih akcija poklopio izbor naslova – ponovno Mozart, no ovaj put rjeđe izvođena uspješnica iz slavne skladateljeve trilogije na talijanska libreta Lorenza da Pontea, Così fan tutte (naslov se redovito, i mudro, ne prevodi na hrvatski, doslovan prijevod bio bi „tako rade sve“, a primjereniji, smislen, „sve su iste“). Napokon smo tu operu doživjeli u integralnom obliku bez skokova, sa svim recitativima i arijama koje se često u svrhu dramaturške protočnosti preskaču, no nepresušnim idejama pregnantan svaki takt predstave nikako nije djelovao dosadno ni zamorno, baš naprotiv. Ideja da se prema konceptu kazališta u kazalištu, razrađena s redateljičinim asistentom Hrvojem Korbarom (koji je kao bivši violinist i student treće godine studija kazališne režije i radiofonije nova nada hrvatske operne režije) radnja prenese u današnji trenutak, već je u startu približila priču novoj publici, razjasnila svaki detalj predloška i dramaturški dinamizirala duge i repetirajuće arije. Od početka među mladim ljubavnim parovima postoji interes za partnera onoga drugoga, pa trenutak zamjene momaka u folklornim presvlakama u Albance djeluje uvjerljivije. Ako ste se pitali zašto između sestara i mladih vojnika u stvaranju novih parova posreduju meštri ceremonije, Don Alfonso i sluškinja Despina, to je zato što u njihovo ime smišljaju i šalju poruke na mobilnim telefonima. Tako se to danas radi, a oni ionako zapravo cijelu predstavu zavode jedno drugo. Minuciozni glumački rad s pjevačima potaknuo ih je i na vrhunske kreacije i ponajbolje glazbene izvedbe. Na premijeri predstave 25. svibnja, pjevačkom je podjelom zasjala sopranistica Josipa Gvozdanić kao nezaboravna Fiordiligi, energična u nastupu, pjevačica vrhunske tehnike, velika glasa i izvanredna glazbenog talenta (tek treća godina u klasi Martine Gojčeta Silić). Nastup na toj predstavi bio je diplomski ispit za čak troje od šestero interpreta solističkih uloga: sopranisticu Sil­viju Pleše (također u klasi Martine Gojčeta Silić), glasa možda odveć lirskog za dramatičnu Dorabellu, sjajnu koloraturnu sopranisticu Anabelu Barić kao vrckavu Despinu i dramatičnoga bas-baritona Ivana Šimatovića kao živopisnoga Guglielma (oboje u klasi Giorgija Suriana). Čak dvojica pjevača ovdje su nastupili kao gosti jer su glasovi za produkciju birani na otvorenoj audiciji ne samo za sve izvan Zagrebačkog sveučilišta nego i izvan Hrvatske. Tako je u ulozi Ferranda nastupio student Beogradskog fakulteta muzičke umetnosti, svijetli, pravi mocartijanski tenor Stevan Karanac, dok je kao starac Don Alfonso na opernoj sceni debitirao zagrebački diplomant iz gitare koji pjevanje uči privatno – glasom i pojavom dominantan bas Josip Roša. Pohvala maestru Tomislavu Fačiniju na tečnim tempima i zvukovnoj ravnoteži između scene i simfonijskog orkestra Muzičke akademije u kazališnoj rupi, kao i studentima izbornih predmeta scenografije i kostimografije te njihovim mentoricama Tanji Lacko i Barbari Bourek. Predstave su s drugim podjelama i dirigentima ponovljene još 28. svibnja i 1. lipnja.