Preko Trnja do Save

Zamislite nakratko da je godina 1900. ili 1901, kalendarska prijelomnica dvaju stoljeća. U Slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu, naselju s nešto više od 50.000 stanovnika, neki se namjernik iz gradskog središta zaputio prema jugu ne bi li izbliza vidio kako izgleda obala rijeke Save. Laganom šetnjom po glavnoj gradskoj promenadi duž Zrinjevca ubrzo bi stigao do prijemne zgrade Kraljevskog ugarskog državnog kolodvora, izgrađene prije svega nekoliko godina (1892). Nakon što bi prešao jedan ili dva kolosijeka željezničke pruge, između paromlina i nove strojarnice Ugarske državne željeznice zatekao bi se na rubu uredno izgrađena gradskog područja. Dalje bi ga put do Save vodio preko gradske periferije nazvane Trnje. Nastavio bi hodati između livada i oranica, poput crte ravnom Trnjanskom cestom, i za dvadesetak minuta približio bi se savskoj obali, stigavši u naseljeni dio Trnja, prigradsko naselje skromnih kućeraka, koje je zbog rastućeg broja stanovnika 1899. dobilo vlastitu školsku zgradu. Baš u to vrijeme na Savi su se, prvi put u povijesti, odvijali i regulacijski radovi i tek nakon njih riječno će korito na tom dijelu dobiti karakteristični izgled pravilnoga luka. Sve dotad, naime, rijeka je tekla neuređenim prirodnim koritom s mnogo rukavaca, otoka i sprudova, koji su nakon svake poplave poprimali drukčiji oblik i izgled.

Stigavši do savske obale, naš se namjernik mogao okupati u nekom od savskih rukavaca u bistroj i čistoj vodi. Ako je poželio prijeći na drugu obalu Save, mogao se poslužiti skelom koja je na samu dnu Trnjanske prebacivala putnike preko rijeke, no budući da na drugoj obali nije bilo ničega što bi onodobnoga turista moglo privući, vjerojatno bi se odlučio vratiti natrag u grad. Za povratak u središte grada, opet preko Trnja, mogao je izabrati jedan od preostala dva prašnjava ili blatnjava puta: Paromlinsku cestu ili još nešto zapadnije tzv. produljenu Preradovićevu ulicu. Potonja će se tek koju godinu poslije nazvati Miramarskom cestom, a na važnosti će dobiti 1913, nakon što na njezinu početku bude prokopan podvožnjak ispod željezničke pruge. Zamišljeni posjetitelj koji je prošetao Trnjem taj dio grada nije imao po čemu zapamtiti. Što se otada s Trnjem događalo, kroz kakve je mijene taj dio Zagreba prolazio tijekom 20. stoljeća i po čemu se sve danas prepoznaje, može se doznati i vidjeti na izložbi Trnje – prostor i ljudi, postavljenoj potkraj ožujka u Muzeju grada Zagreba (MGZ). Riječ je o petoj po redu izložbi u okviru dugoročnoga projekta Zagrebački kvartovi. Izložbom je obuhvaćena današnja gradska četvrt Trnje, dakle područje omeđeno Savskom cestom na zapadu, rijekom Savom na jugu, Držićevom, a djelomice i Heinzelovom ulicom na istoku te željezničkom prugom na sjeveru.

Peta po redu izložba u okviru dugoročnoga projekta Zagrebački kvartovi obuhvatila je današnju gradsku četvrt Trnje. To je područje omeđeno Savskom cestom na zapadu, rijekom Savom na jugu, Držićevom, a djelomice i Heinzelovom ulicom na istoku te željezničkom prugom na sjeveru

Južna gradska periferija

Ciklusom studijskih izložbi o pojedinim dijelovima grada, započetim 2010. s prvom izložbom posvećenom novozagrebačkom naselju Trnsko, MGZ građanima predstavlja gradske kvartove i njihove stanovnike, povezujući stručni prikaz urbanističkoga razvitka s osobnim iskustvima i uspomenama lokalnoga stanovništva. Rečeni pristup i metodologiju rada muzejski su djelatnici kroz prijašnje četiri izložbe prilično usavršili, tako da muzejski prikaz Trnja stalnim posjetiteljima sadržaj nudi na poznat i očekivan način. Trnjanska izložba, naime, po načinu prezentacije građe vrlo je slična trešnjevačkoj, koja joj je i prethodila, a mogla se razgledati od studenoga prošle godine do veljače ove godine. Ne čudi stoga što obje izložbe potpisuju isti autori: muzejski kustosi Goran Arčabić i Kristijan Strukić, ujedno voditelj kvartovskog projekta, te Nikolina Jelavić Mitrović kao oblikovateljica.

Osim po načinu muzejske interpretacije, sličnost dviju izložbi proistječe i iz sličnosti dvaju susjednih dijelova grada koje međusobno dijeli Savska cesta. Urbanistički razvitak Trnja i Trešnjevke zapravo se odvijao u nekoliko usporednih i istovrsnih razvojnih etapa. Od početka 20. stoljeća, a osobito nakon Prvoga svjetskog rata, Trešnjevka i Trnje prostori su divlje i neplanske izgradnje. Ubrzana industrijalizacija grada privukla je radništvo, koje naseljava slobodne površine na gradskome rubu. Na Trešnjevci nastaje zapadna gradska periferija, a u Trnju južna. Na trnjanskom području radnička su neplanska naselja bila Martinovka, Vrbik, Struge, Trnjanske ledine, Prudi i Savica. Gradska uprava isprva intervenira samo sporadičnom izgradnjom tzv. gradskih stanova. Najpoznatiji primjeri takve izgradnje na trnjanskom području jesu naselje uz Radničku cestu, nedaleko najvažnije industrijske zone u tom dijelu grada, te Strojarničko naselje, izgrađeno još potkraj 19. stoljeća za radnike i činovnike glavne željezničke strojarnice. Ipak, već i prije Drugoga svjetskog rata gradska je uprava jasno iskazala namjeru da trnjansko područje bolje i potpunije integrira u gradsko tkivo. U prilog tomu govori planska parcelacija cijeloga područja predviđena Glavnim regulacijskim planom iz 1936. kao i izgradnja Cvjetnoga naselja 1939–40. po projektu Vlade Antolića. Cvjetno naselje, izgrađeno na prostoru gradske vrtlarije, danas bismo rekli rasadnika, označilo je nove standarde stambene izgradnje. Izvorno namijenjeno gradskim namještenicima, promicalo je moderna načela kolektivne izgradnje i organizacije prostora pa je i danas zaštićena kulturno-povijesna cjelina.

Integralni dio gradskog tkiva

Započeta transformacija Trnja iz sirotinjske periferije u integralni dio gradskoga tkiva puni je zamah doživjela u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata, kada se realizira i zamisao o pomicanju ili proširenju gradskoga središta na područje južno od željezničke pruge. Urbanistička vizija novoga vremena najizravnije je oživotvorena na središnjoj prometnici trnjanskoga područja, današnjoj Vukovarskoj ulici. Nastala je 1930-ih i prvotno se nazivala Varaždinskom cestom, a u vremenu poratne obnove postala je okosnicom izgradnje socijalističkoga grada. Postupno je pretvorena u široku četvorotračnu aveniju s tramvajskom prugom po sredini, duž koje su smještene reprezentativne javne građevine, primjerice sjedište gradske administracije, radničko sveučilište, hotel International, koncertna dvorana, općinski sud, kao i mnogobrojne poslovne zgrade, izgradnja kojih traje do današnjih dana. U duhu poratnoga vremena nizale su se i promjene imena: Varaždinska je cesta 1947. preimenovana u Moskovsku, potom 1951. u Beogradsku, a 1957. u Ulicu proleterskih brigada. Dok se događala poratna preobrazba današnje Vukovarske, nešto južnije započela je izgradnja druge uzdužne prometnice smjera zapad – istok, današnje Slavenske avenije. Njezina izgradnja bila je ujedno početak izgradnje tzv. Autoputa bratstva i jedinstva. A okomito na spomenute dvije prometnice, a na trasi stare Paromlinske ceste, izgrađena je glavna prometnica u smjeru sjever – jug, Ulica Hrvatske bratske zajednice. Izgradnja te prometnice pratila je smjer širenja gradskog područja prema jugu, s tendencijom prelaska na drugu obalu Save.

U ovom prikazu nemamo dovoljno prostora da registriramo sve promjene na trnjanskome području, na samoj izložbi one su kudikamo potpunije prezentirane. Nema dvojbe da je Trnje dio grada koji je doživio goleme, možda i najveće promjene. Današnja silueta zagrebačkih nebodera, obris grada na obzoru, odnosno skyline u nedostatku pravoga hrvatskog izraza, baš u Trnju obično doseže najviše točke: u Vrbiku su 1968. izgrađeni Richterovi neboderi, poznati kao Rakete, preko puta njih je 1972. podignut Vjesnikov neboder, a nešto sjevernije 1976. poslovni toranj Zagrepčanka. I dvije danas najviše zagrebačke zgrade, ne računajući tornjeve katedrale, izgrađene su u Trnju, poslovni toranj (tzv. Eurotower) u Ulici Ivana Lučića te poslovni centar u Strojarskoj kraj Autobusnoga kolodvora. Za razliku od onoga zamišljenog turista s početka ovog prikaza koji je preko trnjanskih livada i vrbika mogao jedino došetati do Save, današnji posjetitelji Zagreba zacijelo imaju bezbroj razloga da dio vremena provedu baš u nekom dijelu Trnja, posebice ako je riječ o poslovnim gostima čiji se partneri nalaze u nekoj od poslovnih zgrada razbacanih po cijeloj četvrti ili pak o akademskim gostima, vezanima uz jedan od nekoliko fakulteta ili pak uz Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu.

Oaza kulture i sporta

U skladu s već iskušanim načinom prezentacije građe, i trnjanska izložba osim dijela grada u cjelini predstavlja i pojedine manje cjeline, odnosno kvartove u pravom smislu riječi ili „podidentitete“ po autorima izložbe. U okviru trnjanske izložbe zasebnim su „nišama“ predstavljani Cvjetno naselje, Vrbik, Martinovka, Staro Trnje, Kanal, Sigečica, Kruge i Savica. To je ona sastavnica u kojoj se izložba „zumira“ na pojedine manje dijelove pa se i način prezentacije tomu prilagođava, akademski izvori ustupaju mjesto fotografijama iz obiteljskih albuma i osobnim uspomenama lokalnih sugovornika.

Nisu zaboravljeni ni kvartovski junaci, poznate osobe potekle iz Trnja. Jedan od takvih, pjevač Drago Diklić, koji je zauvijek „ostal’ Trnjan“, izložbu je i otvorio. Grupa 220 predvođena Dragom Mlinarcem, naš najvažniji rock-sastav iz pionirskog doba 1960-ih, usko je vezan uz dvoranu Mjesne zajednice Poljane na Vrbiku, gdje je od 1966. nadalje redovito nastupao. Kada je o filmu riječ, dvije su bitne referencije. Jedna je kvartovsko kino Romanija, jedno od onih zagrebačkih kina koja su bila na lošem glasu pa su ih posjetitelji iz drugih dijelova grada rijetko posjećivali. Druga i mnogo jača trnjanska filmska referencija jest film Ritam zločina (1981) redatelja Zorana Tadića, snimljen po literarnom predlošku Pavla Pavličića, u kojemu je autentični ambijent staroga Trnja ovjekovječen gotovo do dokumentarističke razine.

Kada je pak o sportu riječ, tu je ponajprije lokalni nogometni klub koji još od 1924. ponosno nosi kvartovsko ime. Kada je 1976. centarfor NK Trnja i trnjanski dečko Snješko Cerin prešao u Dinamo, bio je to početak jedne od onih lijepih nogometnih priča u kojima se autsajder, lokalni španer, potvrdio i na profesionalnoj razini. Iz starije nogometne povijesti vrijedi zabilježiti da je na trnjanskom području, preciznije na Martinovki, prije Drugoga svjetskog rata svoje igralište imao najpopularniji zagrebački klub Građanski. Popularni „purgeri“ od 1924. pa do ukidanja 1945. svoje su utakmice igrali na igralištu u Koturaškoj ulici. U Trnju je odrastao i stolnotenisač Dragutin Šurbek, najdugovječniji naš sportaš iznimnih vrlina i osvajač bezbrojnih trofeja i naslova. Sve to zabilježeno je na izložbi, no leksikonski kratko i bez pravoga kvartovskog naboja. Faktografski gledano ništa od toga nije izostavljeno, no po mišljenju i, osobito, po ukusu potpisanoga predstavljača, svaki od spomenutih štikleca nosi u sebi potencijal sočne kvartovske priče, koja, uz poneku sliku više, zaslužuje znatno više prostora. Bez obzira na to, uigranoj ekipi MGZ-a treba ponovno čestitati na obavljenom poslu. Još jedan dio grada o kojem dosad nismo dovoljno znali dobio je svoju izložbu s nizom dragocjenih podataka.