Povijest razočaranja i nadanja

(Auto)ironično naslovljen Divljakuša, novi roman hrvatske spisateljice Marine Šur Puhlovski dobitnik je VBZ-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2018. U povodu objave nagrađena rukopisa Divljakuša, (anti)ljubavni roman predsjednik prosudbenoga povjerenstva Zoran Ferić izjavio je „da je ove godine ukupno došlo najviše rukopisa koji zaslužuju objavljivanje, da kao knjige zaslužuju ući u kulturu“, i da se „Divljakuša bavi ljubavlju, odnosno, onim što se dogodi kad se pokaže da ljubavi možda nikada nije ni bilo“. Četrnaesti književni natječaj nagrađenoj autorici donosi stotinu tisuća kuna i objavljivanja knjige, što se dogodilo neobično brzo; knjiga je tiskana samo nekoliko dana nakon objave rezultata, a autorica dosad devetnaest knjiga u jednom intervjuu navodi da je nakon predaje na natječaj „ostala jako puno raditi na Divljakuši. Svaki dan po pet, šest sati. Da ga dotjeram. Jer, znala sam da ako dobijem nagradu, to odmah ide u tisak.“

Izd. VBZ, Zagreb, 2018.

Godine 2015. dobitnica nagrade Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja u Puli te nekoliko nagrada za kratke priče, Marina Šur Puhlovski rođena je u Zagrebu, u kojemu je završila gimnaziju te komparativnu književnost i filozofiju. Bavila se novinarstvom i književnom kritikom, poslije najviše umjetničkom prozom. Živi u Zagrebu kao samostalna umjetnica, piše priče, romane, putopise, eseje, dnevničku prozu. S njezinom smo se protagonisticom i pripovjedačicom indikativna imena Sofija Kralj, s mogućim referencijama i na Sofijin izbor američkog pisca Williama Styrona i na istoimeni film s Meryl Streep, mogli susresti i u prethodnim trima autoričinim naslovima, a priča nas je o majci i kćeri mogla privući i u njezinoj Nesanici, u kojoj (anti)junakinja ima pedeset i sedam godina. U Divljakuši rano udana Sofija Kralj Vidović, čije ime doznajemo tek na posljednjoj, 247. stranici romana, ima devetnaest godina i upisuje Filozofski fakultet, a priča se prostire, uz izmjenu perspektiva prošlosti i sadašnjosti, tijekom sedam godina, do završetka fakulteta i konačne odluke o privatnom životu, s čime, u kružnoj strukturi, i počinje i završava ovaj roman o nadi i raspadanju nada 26-godišnjakinje koja živi sa simpatičnim psom, kujicom Tangom.

„Posvećeno mojoj kćeri Mirti Puhlovski“, pripovjedno tkivo i štivo napisano u prvoosobnoj perspektivi, sinteza je vlastite (samo)ispovijesti i ispovijedi upućene vlastitoj majci o povijesti jedne ljubavi i jednoga razočaranja u voljenoga čovjeka, prvo kolege s Filozofskoga fakulteta, s istih studijskih grupa, pa mladića i muža.

U 25 poglavlja autonaratorica pripovijeda poluautobiografski, polufiktivni roman o svojemu naraštaju, o generaciji koja je prije pedeset godina studirala u Zagrebu, o predavanjima, pisanju seminarskih radnji, o polaganju ispita, o zajedničkim druženjima prije i poslije nastave, o tulumima i mladenačkim zabavama, o otkrivanju seksualnosti, o potajnim i namjerno izazvanim ljubavnim ili ljubavničkim vezama.

Svakodnevica se studenata isprepleće s pročitanim knjigama pa su tako nerijetke usporedbe s ruskom književnosti, najčešće s Dostojevskim i Tolstojem, ali i aluzije na Had i Dantea. Od filozofije u jednom su od središta Sokrat i sofisti, što je i naslov diplomske klauzure na Odsjeku za filozofiju njezina dragoga mladog muža.

Najveća je vrijednost romana izbrušen stil na podlozi kolokvijalnoga idioma koji dinamičnim i živim rečenicama što mame na čitanje više od same radnje upućuje na stalno novu avanturu i želju za životom Sofije Kralj Vidović. U nizu romana tzv. ženske književnosti s hrabrim protagonisticama Divljakuša se ističe stalnim prepletom tragedijske boli i duhovitosti, možda žudnjom ostvarenja životne priče Simone de Beauvoir i Jean-Paula Sartrea, bivanja u art-filmovima, življenja u kadrovima Bergmanovih, Godardovih i Truffautovih filmskih ostvarenja, humorizma i voljom stvaranja ljubavi zasnovane na konstruktivnosti i konstruktivizmu i obogaćenju svakodnevnoga detalja te ocrtavanju krugova prijatelja i prijateljica kojima se stalno vraća.

Kontrapunktiranje muževe i vlastite obitelji, bolesti i smrti, siromaštva i stalnoga stvaranja usidrava roman u dojmljivu priču o šezdesetima i sedamdesetima koje nismo uspjeli upoznati: „Kući smo se vratili dan uoči Božića, s poklonom za Kostju – ženio se, nakon što je odslužio vojsku, kao jedini iz društva, ostali su bili nesposobni, i nas zvao za kumove, odnosno mog muža, pa sam se računala i ja – kobaltno plavim servisom za čaj i šarenim lokalnim tepihom pokrivačem, u koji smo umotali naranče za Ireninu kćer. Tepih su na aerodromu carinici odmotali da grublje nisu mogli [...], tako da su se naranče otkoturale na sve strane, kao da ih je raspršila bomba, dok smo mi nemoćno gledali.“

Slika iz 22. poglavlja djelomice dočarava ključ cijeloga romana, razapet između studentskih glava željnih novih spoznaja, bolesnih glava koje ne podnose vlastite žene i od njih bježe, nestajući i odlazeći, i bolesti koja se širi muževom glavom kao ljubavna želja tijelom i emocijama protagonistice. Zato je naslovnica s pikasovsko-dalijevskim glavama u glavi, tj. oslikana podvojenost i dvojstvo identiteta dobar urednički izbor.