Oštra osuda staljinizma

Guzel Jahina (Kazanj, 1977) ruska je spisateljica i filmska scenaristica tatarskoga podrijetla. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike Filozofskog fakulteta u Kazanju, a završila je i filmologiju u Moskvi. Njezin je debitantski roman Zulejha otvara oči 2015. izazvao veliku pozornost u Rusiji osvojivši pet književnih nagrada, a iste je godine bio proglašen i najvažnijom proznom knjigom na Moskovskom međunarodnom književnom sajmu. Nakon čitanja, nažalost, stječe se dojam precijenjenosti romana te pretjeranosti tolikih nagrada.

Riječ je o zanimljivu, zbivanjima bogatu narativu koji nastoji predočiti tegoban život, ali i osobnu preobrazbu siromašne, neobrazovane i obespravljene mlade žene. Djelomično temeljeći roman na iskustvima svoje bake koja je preživjela progonstvo u Sibir, autorica za protagonistkinju uzima tridesetogodišnju Zulejhu, trudnu ženu koja 1930. biva prisiljena na izgnanstvo nakon što joj je muž ubijen zbog optužbe da je bio kulak. Nakon mukotrpna šestomjesečna putovanja u stočnome vagonu dupkom ispunjenu nesretnicima iste sudbine te prezimljavanja usred Sibira u zemunici pod zemljom, Zulejha s još dvadesetak preživjelih supatnika utočište pronalazi u sibirskoj tajgi, gdje nakon dolaska novoga kontingenta „preseljenika“ osnivaju naselje i posvećuju se poljodjelstvu. Tijekom ekstremno tegobne putešestvije Zulejha se zbližava s rastrojenim liječnikom i parom vremešnih intelektualaca te se porađa i na svijet donosi sina, a sve vrijeme nadglednik je putovanja i upravitelj novostvorene seoske zajednice Ignatov, čovjek koji je ubio Zulejhina supruga.

Izd. Hena com, Zagreb, 2017.

Dokumentarističkom manirom, ali ipak, nažalost, uz nedostatan stupanj uvjerljivosti Guzel Jahina prenosi običaje, način života te različite teškoće življenja u dvjema siromašnim sredinama, najprije u tatarskome selu, a zatim u ledenoj sibirskoj tajgi. Etnografske pojedinosti važna su sastavnica romana, od kojih se posebno ističe naturalistički gruba deskripcija ekstremnih teškoća kroz koje na putovanju u progonstvo nesretni ljudi prolaze, a tijekom kojega mnogi od njih umiru od gladi, iscrpljenosti, bolesti. U reminiscencijama pojedinih likova (npr. liječnika Voljfa Karloviča) autorica se dotiče i vremena Oktobarske revolucije, sa znatnom dozom kritike apostrofirajući razbojstva i ubojstva nevinih građana na ulicama tadašnjeg Kazanja.

Guzel Jahina ne zanemaruje prikaz Zulejhinih podvojenih osjećaja spram čovjeka koji joj je ubio supruga, a koji joj je tijekom putovanja spasio život, ali nedovoljnu pozornost pridaje razradi njezinih odnosa s drugim ljudima s kojima prolazi zajedničku kalvariju, propuštajući priliku da te likove profilira. Također zanemaruje ozbiljniju problematizaciju kontradiktornosti ljudske psihe, jer riječ je o drastično nehumanim uvjetima i ljudima primoranim na posvemašnji egoizam i odbacivanje svih obzira spram drugih kako bi preživjeli. Autorica naglasak stavlja na razvoj Zulejhine osobnosti, potlačene i svakodnevno ponižavane žene koja je živjela u robovskim uvjetima, a postupno se pretvara u osviještenu, samostalnu, ponosnu ženu i požrtvovnu majku. S time u vezi je i naslov romana, jer se kao tematska okosnica rukopisa nadaje Zulejhino osvješćivanje, njezin osobni razvoj te rastući otpor spram zatucanosti patrijarhalne sredine u kojoj je prisiljena živjeti, uz buđenje njezine ženske svijesti i njezino osvajanje novih područja slobode – seksualnih, obrazovnih, političkih.

Nesvakidašnja specifičnost romana jesu dionice pisane u maniri tzv. usmene književnosti koje donose lokalne legende i bajke, pune mistike, antropomorfiziranih pripadnika faune i različitih fantastičnih bića. Ta se usmena predaja nadaje alegorijskom nadgradnjom realistički oblikovana narativa jer se u njoj prepoznaje i svojevrstan oblik otpora. Na taj je način, naime, potlačen narod iskazivao bunt i želju za oslobođenjem, maštu pritom koristeći kao bijeg od stvarnosti, ali i u izmaštane priče ugrađujući elemente suprotstavljanja nepravdi i ugnjetavanju.

Guzel Jahina pokazuje se onom vrstom autorice koja zna da je bogatstvo u detaljima. Osim što sadržava događajima bogatu priču koja prati nimalo lagodan život požrtvovne i hrabre žene, uz dodatak prikaza odrastanja njezina sina koji u teškim uvjetima postaje borcem za pravdu, ali i zaljubljenikom u umjetnost i prirodu, rukopis je obilato začinjen mnoštvom sitnih detalja – etnografskih, geografskih, kulturoloških, zooloških – posredujući uvid u načine života, običaje i narodne predaje zapadnjačkom urbanom čitatelju prilično strane, a stoga i zanimljive. Uza sve to, autorica se ne ustručava oštre kritike ideoloških ostrašćenja, apostrofirajući da nema toga političkoga cilja čije je ostvarenje vrijedno ijednoga nepravedno prekinuta ljudskog života.

Ipak, unatoč tome što je Zulejha otvara oči rukopis humanističkog naboja i angažmana, koji slavi želju za životom, hrabrost i ustrajnost, brojne manjkavosti, od kojih su mnoge već spomenute, a pridružiti im valja i fabularnu predvidljivost, melodramatičnost i sentimentalizam, pripovjednu neekonomičnost te crno-bijelu karakterizaciju likova navode na zaključak da je u ukupnosti riječ o nedovoljno uspjelu, a s obzirom na nagrade koje je osvojio i precijenjenu romanu.