Nogomet u raljama oligarhije

Ishodi natjecanja za prvaka Hrvatske u sportu koji običavamo u ljepoti oksimoronske izražajnosti zvati „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“ već su više od četvrt stoljeća toliko predvidljivi da se Dinamovo neosvajanje prvenstva može smatrati svojevrsnim izgredom koji je tek privremeno uzbibao vodenu površinu nacionalnoga nam nogometa. A tu metaforičku vodu, kako se moglo čuti prije sedam godina, ne bi trebalo ni uzburkati ni razbistriti, nego s njome učiniti nešto neusporedivo radikalnije. Nema koristi ni od površinskih estetskih ni od dubinskih sanitarnih zahvata na toj vodi. Hrvatski je nogomet „močvara koju treba isušiti“, riječi su Željka Jovanovića izrečene u prosincu 2011, neposredno prije njegova imenovanja ministrom znanosti, obrazovanja i sporta. Dinamo, Hrvatski nogometni savez i nacionalna reprezentacija mnogima su bili na smetnju (i još su) kao, njihovim riječima, „leglo korupcije“ i „gnijezdo hrvatskoga nacionalizma“ pa su uz pomoć političke moći htjeli to stanje staviti pod nadzor.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Sprega nogometa i politike nekad je, u bivšoj državi „zlatnih osamdesetih“, bila u očima političkih moćnika znatno manje zabrinjavajuća. Znalo se da Dinamo ne smije biti prvak Jugoslavije, pa je trenerski podvig Miroslava Ćire Blaževića kada je 1982. osvojio s Dinamom prvenstvo također doživljen kao izgred, ali u političkome pogledu mnogo nepoćudniji i opasniji. Sjeća me to članka Dinamo kao filozofija utjehe koji je 2. travnja orvelovske 1984. objelodanio u informativno-političkom tjedniku Danas nenadmašni Veselko Tenžera. Među inim je napisao:

„U Zagrebu praktično nećete naći čovjeka od uspjeha i perspektive koji navija za Dinamo, a ako i navija, skriva to kao zmija noge. Ne tako davno jedan se istaknuti političar javno deklarirao kao poklonik ‘modrih’, na što se digla kuka i motika [...] Sjećam se kako su mi se uvaženi javni radnici unosili u lice, kao da sam ja osobno odgovoran za navijački izbor političara, i urlali: kako može jedan političar, zašto Dinamo, odakle Dinamo, čemu Dinamo... [...] Direktori, urednici i komentatori odreda i bučno drukaju uglavnom za Hajduk, a kako im se ne da juriti portire, kurire, čistačice, zahodare, perače prozora i ine ‘dinamovce’, bacaju se poput lavova na mene, s retoričkim upitima na kraju: ‘Što vi zapravo uopće hoćete?’ Misle, mi ‘dinamovci’.“

Mnogo je od onda prošlo godina. Hrvatska je 1991. postala samostalna i demokratska, još prije toga Hajduk je umjesto boljševičke rogobatne petokrake vratio u svoj grb hrvatske crveno-bijele kvadratiće, koji su „hajdučkim“ grbom dominirali 1911. kada je klub osnovan, pa ni navijanje za Dinamo, koji takve nacionalne hrvatske kvadratiće ima samo na polovici kruga svojega grba, više nije bilo zazorno ni nepoćudno. Klatno se zaljuljalo na drugu stranu i tamo se zadržalo te je Dinamo postao svojevrsni nacionalni klub, o čemu uz ostalo svjedoči i političkom voljom promijenjeno ime u Croatia (navijačka vjernost vratila je Dinamo).

Kao što lošom trebamo ocijeniti volju komunističkih vlastodržaca koji su velikim dijelom pridonijeli da Dinamo nije bio prvak Jugoslavije četvrt stoljeća (od 1958. do 1982), slično je za atraktivnost i zanimljivost Hrvatske nogometne lige zabrinjavajuća statistika koja kaže da je Dinamo od osamostaljenja Hrvatske do danas osvojio prvenstvo čak devetnaest puta. Kada je lani Rijeci uspjelo osvojiti prvenstvo i kup, Zdravko Mamić, hineći sportsko priznavanje poraza i pokazujući odlučnost, rekao je: „Rijeka je potpuno zaslužila oba trofeja, tu nema nikakve mrlje. Bili su uvjerljivo bolji od nas, ali i njima i Hajduku poručujem da su to vidjeli sad i nikad više.“ Obećano – izvršeno. Izgred ne smije narušavati red. (To, naravno, nikako ne znači da Rijeka i Hajduk nisu uz više nogometnoga znanja i sportske sreće mogli Mamiću i Dinamu opet pomrsiti račune.)

Sada su oči ljubiteljâ nogometa uprte u Svjetsko prvenstvo u Rusiji. O uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije umnogome ovisi pozicija Hrvatskoga nogometnog saveza. Eventualnim uspjehom naših reprezentativaca mnogi bi loši i pogrešni potezi HNS-a bili potisnuti u drugi plan.

O odnosu nogometa i politike, fluidnoj granici između ta dva područja čovjekove djelatnosti te njihovim višestruko uvjetovanim prepletanjima, o međuigri političkih utjecaja i kapitala te navijačkim skupinama i nasilju bilo je riječi na predstavljanju knjige Dražena Lalića Nogomet i politika. Povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj, koje je u organizaciji Sekcije za sociologiju sporta Hrvatskoga sociološkog društva i Odjela za sociologiju Matice hrvatske održano 11. svibnja u Maloj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu. Valja istaknuti da događaj nije bio klasično predstavljanje knjige, nego rasprava kolegica i kolega, od polaznika doktorskih studija do iskusnih istraživača i profesora, koji se bave sociologijom sporta.

Nasilje na stadionima

Prvi je govorio Benjamin Perasović, koji je već na početku istaknuo da knjiga nije monodisciplinarna, odnosno nije sociološka niti je tipična na bilo koji način, nego se u njoj susreću i združuju politologija, publicistika, povijest i sociologija, pri čemu u kvantitativnome smislu možda najmanje ima sociologije. Prema Perasovićevoj procjeni i ocjeni dvije trećine knjige zauzima publicistički tekst s dosta autobiografskih nota i politoloških diskursa. „Ne pripadam pozitivistima koji vjeruju u mogućnost vrijednosno neutralne znanosti i potpune objektivnosti, ali nakon pomna čitanja Lalićeve knjige Nogomet i politika mogu reći da je jasno gdje je osobno, a gdje sociološko u pojedinim diskursima“, rekao je Perasović. Uspoređujući prilike i neprilike u nogometu 1980-ih i 1990-ih s današnjim stanjem, ocijenio ga je gorim nego onda: „U današnje vrijeme znak zabrane parkiranja u kojem su slova poput HNS-a ili lik Zdravka Mamića tretira se kao govor mržnje i te su pojave predmet policijske represije, što je nama koji smo za vrijeme socijalizma snivali demokraciju i slobodno društvo ne samo neprihvatljivo nego i nepojmljivo.“ Govoreći o povezanosti supkulturnih aktera poput Torcide i Bad Blue Boysa s pojmom ekstremna desnica, Perasović se pozvao na iskustva koja je stekao sudjelujući na dvama europskim projektima kojima su predmet interesa bile navijačke skupine te je ustanovio da manji dio navijačkih ekspresija odnosno skandiranja iskazuje „ekstremno desna obilježja“, a to još nije razlog da možemo govoriti o povezanosti rečenoga pojma s akterima. „Kada bi ti mladi ljudi napadali Rome, Židove, Srbe, imigrante i druge manjinske skupine, kada bi djelovali kao primjerice ‘Zlatna zora’ u Grčkoj, onda bi izraz ‘ekstremna desnica’ zaista odgovarao“, zaključio je Benjamin Perasović.

Nekritičke ideološke elaboracije

Dohvativši se uz ostalo nasilja na stadionima, Ozren Biti napomenuo je da bez razumijevanja vremenskoga konteksta 90-ih, doba vladavine predsjednika Franje Tuđ­mana i HDZ-a, nije moguće razumjeti današnje nasilje nogometnih navijača. Služeći se izričajem „etnifikacija politike i etnifikacija nogometnog polja preko politike“, Biti je govorio „o narativima koji su se 90-ih zavrtjeli i diskursima koji su tada prevladali“. Dodao je da okolnost što „danas te intervencije nisu prisutne u tolikoj mjeri i tako eksplicitno i što su stvari transparentnije zbog demokratizacije medija, ne znači da i danas nema snažne kontrole nogometa preko politike“. Govoreći o tome je li kod navijača riječ o desničarenju koje bi se moglo nazvati ekstremnim, Ozren Biti naveo je mišljenja dvojice istraživača koji su o navijačkoj supkulturi u Hrvatskoj napisali brojne znanstvene radove. To su Dario Brentin, sociolog koji živi u Grazu u Austriji, te antropolog Ivan Đorđević iz Beograda u Srbiji. „Brentin i Đorđević govore o ideji ‘moralne panike’ te napominju da ne smijemo nasjesti na ono što mediji serviraju, nego treba znati prepoznati ‘bit fenomena’, a to znači da, kada se pojave nepoželjna obilježja na parolama i zastavama, ne treba kriminalizirati navijače, nego razaznati što se u državi i društvu događa i jesu li pojedini narativi prešli u, recimo to tako, neku vrstu mainstreama“, rekao je Biti te kao primjer Đorđevićeve osviještenosti i razumijevanja fenomena naveo njegovo mišljenje da poklič „Za dom spremni“ nema uvijek ustašku konotaciju te ga nije nužno tako tumačiti, ali da je „normaliziranje nacionalističkoga diskursa u 90-ima u Hrvatskoj dovelo do toga da se relativiziraju problematične parole“.

Naposljetku je riječ uzeo autor Dražen Lalić, naš poznati sociolog i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. O knjizi Nogomet i politika rekao je da ju kao projekt ne bi mogao dovršiti ni objaviti da nije bio na studijskoj godini, pozvavši se pritom na stih Tina Ujevića o trideset godina putovanja. „Ova moja knjiga je plod tridesetogodišnjeg putovanja; navijačkog, znanstveničkog, građanskog, sociološkog, politološkog i povjesničarskog. Nakon tridesetogodišnje gradnje kuće stavio sam krov. Od nemjerljive mi je pomoći bio moj profesor Srđan Vrcan: on je rodonačelnik sociologije sporta ne samo u Hrvatskoj nego i u okolnim zemljama, jedan je od najistaknutijih sociologa sporta u svijetu“, istaknuo je Lalić te zatim napomenuo: „Ova knjiga ne bi nikada nastala da moj prijatelj Marin Brbić nije smijenjen s mjesta predsjednika Hajduka, što mi je omogućilo mnoštvo uvida. Otvorio mi se prostor da iziđem iz fenomena i s kritičkom distancom napišem knjigu.“ Osvrnuo se na svoju knjigu Torcida: pogled iznutra iz 1993. rekavši da se u sociološkom smislu promijenio u odnosu na vrijeme prije 25 godina. Nadovezujući se na ono što su prethodni govornici rekli o povezanosti navijačkih skupina i ekstremne desnice, Dražen Lalić kazao je da vrlo zabrinjavajućom smatra izjavu predsjednice Grabar-Kitarović da nije čula kada su na stadionu u Osijeku navijači izvikivali „Za dom spremni“, premda je bila prisutna na tribini. „Ako se pjevaju ustaške pjesme i kliče ‘Za dom spremni’, to djeluje antagonizirajuće i izaziva dezintegraciju u društvu. Više puta vidio sam navijače kako napuštaju tribine nakon što su čuli takvo skandiranje“, rekao je Lalić. Naposljetku je zaključio: „U devedesetima, što god o njima mislili i kritički govorili, nije bilo ničega sličnog ovomu današnjem sukobu, gdje su na jednoj strani Hajduk i Dinamo, dio medija i dio intelektualaca, a na drugoj strani Zdravko Mamić i njegov klan, HNS, njihovi suradnici među političarima... Iz toga proizlazi da bismo trebali govoriti o diskontinuitetu prije nego o kontinuitetu. Uvjeren sam da je u središtu borba oko kapitala, dolaze izazivači koji nastoje preuzeti te kapitale. Nemojmo to shvatiti samo u ekonomskom smislu – najveća se borba vodi oko simboličkoga kapitala. Na nama je da te pojavnosti sociološki razmotrimo i interpretiramo.“

Potom se razvila rasprava u kojoj su mišljenja iznosili doktori sociologije, politologije i etnologije, polaznici doktorskih studija i pripadnici zainteresirane javnosti. Mogla su se čuti pitanja, izrazi slaganja s govornicima, također primjedbe i protimbe, ali sve u demokratskom i visoko uljuđenu tonu.

Na kraju ovoga osvrta suzdržat ću se komentara i prigovora na neke političkim preferencijama ponesene i nekritički iznesene ocjene, ideološki motivirane, subjektivne i jednostrane (poput one o godini 2000. kao „vododjelnici kada je promjenom vlasti došla istinska demokracija u Hrvatsku“?!), te ću najvećim dijelom pohvaliti knjigu Dražena Lalića kao vrijedan doprinos sociologiji sporta. Čitatelju ona pruža osobni i znanstvenički, bogatim empirijskim materijalom potkrijepljen i popularnoznanstvenim pristupom interpretiran govor o odnosu nogometa i politike. Osobitost je knjige upravo u susretu i spoju srca i znanja, erosa i logosa, subjektivnog i objektivnog, intimnog i povijesnog, navijačkog i kroničarskog, i takav pozitivan opći dojam povremeni autorovi izleti u prijeporne ideološke elaboracije nisu pomutili.