Naporni superjunaci

Gledatelji željni neprekidne bjesomučne akcije garnirane spektakularnim i uistinu impresivnim specijalnim efektima, uz to akcije u kojoj je u svakom trenutku na ekranu lice nekog od njima omiljenih superjunaka iz Marvelova stripovskog i filmskog univerzuma te akcije u kojoj je svaka sljedeća sekvenca atraktivnija, bučnija i bombastičnija od prethodne, pa se cliffhangeri bez trenutka predaha nižu od doslovce prvog do posljednjeg kadra, kao i u dodatnoj sekvenci tijekom odjavne špice, u filmu Osvetnici: Rat beskonačnosti u potpunosti će doći na svoje. Štoviše, u 19. filmu komercijalno dosad najuspješnije holivudske franšize, započete pametnim i uspjelim Iron-Manom prije točno deset godina, na svoje će doći ponajprije, a možda i jedino takvi gledatelji, nekritički ljubitelji svega s Marvelovim logom u zaglavlju, obožavatelji beskonačne akcije sa stalnim erupcijama buke i bijesa, garniranih s ponešto humora i buddy-buddy zafrkancije. No zbog izvedbenoga koncepta do zagušenja dovedene brojnosti likova i akcijskih zbivanja te ipak ograničena trajanja, zbog čega se ni likovi ni priča ne uspijevaju u zadovoljavajućoj mjeri razmahati te dobiti na dramaturškoj preglednosti i karakternoj slojevitosti, ni humor ni buddy-buddy zafrkancija kao važni sastojci treće faze studija Marvel, ne dobivaju dovoljno vremena.

Podigrani humor

Film takva koncepta, s tridesetak važnih likova u neprekidnoj akciji izloženih sve većim, dramski napregnutijim i vizualno fascinantnijim opasnostima, morao bi trajati barem pet sati, eda bi i likovi i njihovi odnosi i pregledno vođena priča bili razgovijetni i intrigantni(ji). Kad se sve stisne na svega 150 minuta, od kojih petnaestak otpada na odjavnu špicu s imenima tisuća suradnika zaslužnih za zgotovljavanje ovako glomazne produkcije, dobiva se u određenim segmentima dramaturško-narativni kaos u kojem povremeno nije lako sa sigurnošću detektirati gdje se što odigrava te tko u konkretnim podradnjama sudjeluje i zašto. Budući da svi važniji superjunaci barem teoretski moraju dobiti zadovoljavajuću minutažu, od Spider-Mana (vrlo dobar Homecoming) i Thora (rubno kempovski odmaknut i duhovit Ragnarok) preko Čuvara galaktike (dosad dva filma, treći se navodno počinje snimati 2019) i Crne pantere (u najavljenoj četvrtoj fazi slijedi nastavak vrlo solidne „jedinice”) do Kapetana Amerike i doktora Strangea, koji se profilira u novoga stožernog Osvetnika, jer se Robert Downey Jr. kao Iron-Man sljedeće godine u drugom dijelu Rata beskonačnosti oprašta od uloge, dramaturško-narativna konfuzija je u dobroj mjeri očekivana.

Kadar iz filma Osvetnici: Rat beskonačnosti

Svakako, spomenuti superjunaci imaju zasebne, u odnosu na Osvetnike osjetno uspjelije serijale, no to u radu na franšizi već iskusne scenariste Christophera Markusa i Stephena McFeelyja, baš kao ni redatelje Anthonyja i Joea Russoa, potpisnike možda i najuspjelijega naslova franšize Kapetan Amerika: Ratnik zime, ipak ne ekskulpira u potpunosti. Tijekom gledanja Rata beskonačnosti glavni je dojam onaj o previše buke i bijesa, o tendencioznom, do pucanja dovedenu te time u konačnici kontraproduktivnu bombardiranju gledatelja vizualnim i zvučnim atrakcijama, uz zanemarivanje dramaturške i narativne suvislosti i prohodnosti. Donekle paradoksalno, makar bi Hitchcocku to bilo sasvim razumljivo, najzanimljiviji je filmski lik onaj negativca Thanosa, u interpretaciji kojeg Josh Brolin uspijeva izvući maksimum, utjelovljujući ga više kao čovjeka (nikako ne humanista) kojega muče najveći ontološki i egzistencijalni problemi svemira. Thanos je negativac koji se želi domoći svih šest kamenova beskonačnosti, koji simboliziraju Um, Dušu, Vrijeme, Snagu, Prostor i Stvarnost, a koji položeni u udubljenja na Rukavici beskonačnosti onom tko ih posjeduje daju moć mijenjanja galaktike prema vlastitim željama.

Deadpool je i dalje antijunak bez dlake na jeziku

Nakon što je njegov planet Titan upropašten prenaseljenošću i klimatskim promjenama (što se može interpretirati i kao poruka autora stripa i filma), Thanos je zaključio da je čitav svemir prenaseljen, a najjednostavnije je rješenje prepoloviti broj svih živih bića u njemu. Žele li u tome uspjeti, u međuvremenu raspadnuti Osvetnici ponovo se moraju udružiti te, unatoč međusobnim razmiricama i drukčijim planovima, zajedničkim djelovanjem pobijediti u bitci koja će se voditi na brojnim poljima, od Thorova Asgarda i afričke države Wakande kojom vlada Crna pantera, do Thanosova planeta Titan. Thanos je čovjek jer ga more ekstremno ozbiljne brige, ali i jer je obilježen osobnom tragedijom koja će detaljima njegova odnosa s Gamorom iz Čuvara galaktike dobiti nove slojeve i dubinu. Thanos je u određenoj mjeri prosvijećeni tiranin, vladar intenzivno sklon filozofiranju i promišljanju o krajnjim metafizičkim dvojbama vezanim uz pojedinca i njegovu egzistenciju, osoba koja vjeruje da destrukcijom spašava univerzum i čini ga boljim, da je mnoštvo smrti i ubijanja, uključujući i ono njegove kćeri, cijena koju se mora platiti da bi svemir postao boljim i – paradoksalno – humanijim prostorom.

U skladu s Hitchcockovom tezom da je neki film dobar onoliko koliko je zanimljiv i intrigantan negativac, i Thanos u cjelini nove Osvetnike čini uspjelijim ostvarenjem, jer mu daje filozofsku i metafizičku dimenziju koju se u ovakvoj, u osnovi eskapističkoj popcorn-zabavi, ne očekuje. Kratke i nažalost rijetke humorne situacije varijacije su istih takvih znanih iz zasebnih filmova pojedinih junaka, od Iron-Manova odnosa sa sad suprugom Pepper Potts, preko Spider-Manove infantilnosti i traganja za vlastitim identitetom u galeriji njemu minutažom i superherojskim stažem nadređenih kolega, do Brucea Bannera, koji ni u kritičnim trenucima ne uspijeva u sebi probuditi Hulka.

Možda je humor i namjerno podigran, jer je u kontekstu Marvelova univerzuma riječ o tragikom prilično obilježenu filmu u kojem gine nekoliko važnih likova, a slično bi trebalo uslijediti i u nastavku koji stiže slijedeće godine. Braća Russo odlično orkestriraju i režiraju akcijske prizore, glumačke se zvijezde makar i šmiranjem spretno nose s manjkavostima koncepta, no to ne umanjuje dojam da je u cjelini riječ o Vladavini Ultrona superiornom, ali u dobroj mjeri zbrkanom, bučnom i za gledanje razmjerno napornu filmu nakon projekcije kojeg iz dvorane izlazite iscrpljeni.

Politički nekorektan antijunak

Kad se prije dvije godine u kinima pojavila akcijska komedija Deadpool, adaptacija netipična Marvelova superherojskog stripa autora Fabiana Nicieza i Roba Liefelda, gledatelje je oduševila naglašeno politički nekorektna te crnim humorom i degutantnim prizorima nakrcana priča o antijunaku koji se drastično razlikovao od ostatka postave Marvelova univerzuma. Dodatno, Deadpool je rušio baš sve barijere, od onih dobra ukusa i pristojna rječnika do četvrtog zida prema gledateljima, kojima se učestalo obraćao duhovito komentirajući zbivanja i opisujući vlastita stanja, a duhovitim osvrtima na svoje promašene uloge, poput one također superjunaka Green Lanterna, Ryan Reynolds konačno je maksimalno iskoristio svoj komičarski dar te pronašao rolu koja mu savršeno pristaje. On se u njoj poput ribe u vodi snalazi i u nastavku, u kojem je redateljsku palicu nakon Tima Millera preuzeo nekadašnji kaskader David Leitch, vješt u režiranju eskapističke akcije (John Wick, Atomska plavuša), no u odnosu na prvi film i očit trud svih uključenih, u ovome malo što uspijeva na zadovoljavajući način. Slično Ratu beskonačnosti, opet je riječ o projektu koji ruši rekorde gledanosti, a formalnog negativca Cablea većim dijelom također tumači vrlo solidan Josh Brolin, no sve ono što je valjalo u izvornom filmu ovdje se tek nemaštovito ponavlja i varira, a ne dodaje se ništa novo zanimljivo ili provokativno.

Deadpool je i dalje antijunak bez dlake na jeziku, neranjiv je i neuništiv, krevelji se u kameru i obraća se gledateljima, no to je zapravo sve, uz nekoliko gostujućih cameo-rola poput zgodnoga nastupa nevidljivoga Brada Pitta, kratkoga pojavljivanja mlađeg Wolverinea i kadra s većinom regularne postave X-Mena. Nakon što na početku pogine njegova voljena Vanessa, s kojom je planirao prinovu, Wade Wilson odnosno Deadpool ostatak filma traga za smislom svoje superjunačke egzistencije. I ne uspijeva je pronaći, o čemu se u nekoliko navrata ispovijeda i gledateljima, iako razlog svog postojanja najprije pokuša vidjeti u spašavanju zlostavljanoga mladog mutanta Firefista, a potom u okupljanju superherojske družine koju će politički korektno nazvati X-Force, budući da u X-Menu muškarci dominiraju.

No sve je uzalud, i deriviranje zapleta Terminatora (Cable iz budućnosti dolazi po Firefista), i gomilanje ovaj put tek sporadično duhovitih verbalnih fora, i politička nekorektnost kao siguran mamac za gledatelje, i atraktivna no predimenzionirana te (auto)ironičnim komentarima praćena akcija. Najzanimljiviji i najuspjeliji novi je lik brbljave i bezobrazne superjunakinje Domino (odlična Zazie Beetz), cure čija je supermoć zapravo nevjerojatna sreća, i koja bi u budućim nastavcima mogla biti efektan pandan Deadpoolu. U cjelini, Deadpool 2 nudi tek korektnu zabavu, koja bi neke ljubitelje prvoga filma mogla i razočarati.