Mnogo buke ni za što

Najnoviji zagrebački koncert našega najpoznatijeg glazbenika u svjetskoj kulturnoj orbiti održan u ciklusu Lisinski subotom, iznimno 21. svibnja, ponovno nas je ostavio bez teksta. Njegovi vjerni obožavatelji, sljedbenici i šira publika željna glamuroznih priredbi i dalje su bili oduševljeni, koncert je već po inerciji izazvao dugotrajne ovacije na nogama, no istinski slušatelji klavirskog zvuka bili su u najmanju ruku zbunjeni. Kako je moguće da jedan takav neprijeporni genij stvori toliko nepotrebne i besmislene buke, da skupocjeni Stainway na podiju naše središnje palače glazbe brenči kao raštimana „kanta“!? Takva i slična pitanja nametala su se već od početka programa njegova poduljeg recitala, koji je donio mnoga iznenađenja. Sasvim suprotno očekivanjima u skladu s njegovim proklamiranim željeznim klasično-romantičkim repertoarom veliki je guru klasične glazbe večer otvorio banalnom Sonatinom u F-duru, op. 36, br. 4 Muzija Clementija, glazbom koju inače ne svira nijedan ozbiljniji pijanist s profesionalnom karijerom, već mahom uče djeca pri prvim susretima s klavijaturom. Sama po sebi jednostavnost didaktičke klasične forme ne bi smetala da je imalo u skladu s njegovim trenutačnim sviračkim habitusom. Umjetnik koji je previše vremena proveo rastačući partiture Beethovena i Chopina jednostavno se ne može više vratiti u korzet klasicizma te su eleganciju izraza remetili pomalo već tromi prsti. Novost u doživljaju skladbe svakako su donijela njegova karakteristična rastezanja fraza, puna klavirska boja i razrađeno višeslojno vođena linija. Isto je uslijedilo i u Haydnovoj klasičnoj Sonati u D-duru, Hob. XVI:37, u kojoj je svaki stavak bio pretjeran u nekom smislu; prepolagan, prebrz ili preglasan, ukratko poigravao se sa živcima ljubitelja klasičnih perli.

Ivo Pogorelić zagrebačkoj je publici priredio neuobičajen koncert - Snimio Tugomir Hrabrić

I najdobronamjernija publika tu je bila zbunjena, jedva da je itko i zapljeskao između dviju skladbi, a završni je pljesak nakon Haydna za Pogorelićeve koncerte bio prilično suzdržan. U ostatku programa nailazili smo na manje šokantne primjerke jer se vratio repertoaru kojim se najčešće i bavio u svojoj sada već četrdesetogodišnjoj bjelosvjetskoj pijanističkoj karijeri. U repertoarnoj je Beethovenovoj 23. sonati u f-molu, op. 57, poznatijoj pod nadimkom Appasionata, manje smetalo odstupanje od poštivanja tona i pulsa. Tu smo već navikli na njegov moćni orguljskokoralni ton i na koautorske intervencije u tijeku i izrazu melodijskih linija. Možda ni sam inovator Beethoven ne bi bio protiv Pogorelićevih iskušavanja nove zvukovnosti instrumenta i doživljaja njegove strukture u odjeku dvorane. S druge strane, Chopinova je Balada u As-duru, op. 3, br. 47 na početku drugog dijela večeri donijela gotovo zaustavljeno vrijeme, ekstremno usporavanje potaknuto cjepkanjem fraza i skrivanjem glavnih tema u teksturu zvučnog sloga. Njegova se sviračka smjelost ipak najviše poklopila sa slutnjom modernizma u trima Transcendentalnim etidama Franza Liszta, pri čemu je u br. 5 (Divlji lov) izveo savršeno bravurozno i vjerno autorovoj ideji, u br. 10 (Feux follets) izazvao je zanimljivu grubu kakofoniju zvuka, a u br. 10 (Allegro agitato molto) postigao najveću ravnotežu izraza i forme u odnosu na ostale stavke te večeri. Njegov se nonšalantni stil poklopio sa salonskom ironijom u Valceru Mauricea Ravela, skladateljevom inače orkestralnom koreografskom poemom koju je on sam obradio za klavir. Pogorelićeva nam je interpretacija dočarala neku apokaliptičnu koncertnu dvoranu u kojoj se ništa ne vidi kroz dim i jedva razaznaje na raštimanom orkestru sa smušenim balerinama kojima treba ekstremno naglašena prva doba u trotaktu. Kontinuiranom galamom nije moguće graditi formu. No čim bi imalo snizio dinamiku i došao do briljantnih glissanda, mogli smo doživjeti umjetnika u najboljem izdanju. Šteta što takvih trenutaka nije bilo više. Koncert su pratili uobičajeni elementi svih Pogorelićevih nastupa – dugotrajno iščekivanje izlaska, spora šetnja do klavira i natrag, neodvajanje pogleda od nota i upaljena svjetla dvorane nad publikom tijekom cijele večeri. Doslovno i metaforički, mnogo buke ni za što.