Kraljevi plesnog eskapizma

Kada je 21. travnja objavljena vijest o smrti Tima Berglinga, 28-godišnjeg švedskog DJ-a, glazbenika i producenta poznata pod pseudonimom Avicii, globalna dance-zajednica ostala je u šoku, unatoč nizu znakova upozorenja na njegovo urušeno psihofizičko zdravlje. Istovremeno, ostatak glazbenoga svijeta – osobito onaj vremešniji, rokerski – vijest je primio s dozom hladne suzdržanosti, kao da je riječ o osobi s drugoga planeta.

Kao jedno od najpopularnijih i najbolje plaćenih imena na svojem polju, Avicii je odigrao ključnu ulogu u rebrandingu dance-glazbe u smjeru pop-masovnosti. Dovoljno je prisjetiti se hit-singla Wake Me Up, koji se čvrsto oslanja na folk-elemente, ugrađujući „organsku“ tradicionalnu glazbu u standardnu matricu elektroničkih plesnih potisaka, uz pridodane soul-vokale koje za tu prigodu posuđuje Aloe Blacc.

U travnju preminuo Tim Bergling Avicii odigrao je ključnu ulogu na dance-sceni

No unatoč brojnim manifestacijama međusobnih prožimanja i zanimljivih crossovera, čini se da su elektronička scena i svijet konvencionalnih pop- i rock-formi u evolucijskome smislu uvijek mnogo više funkcionirali paralelno nego unakrsno, provodeći većinu vremena na vlastitim kulturološkim barikadama, u nekoj vrsti oprezna odmjeravanja snaga ili čak otvorene konfrontacije.

Ne treba posebno objašnjavati koja je od te dvije skupine 2018. na zalasku, a pred kojom je komercijalna budućnost: mitski gitaristički brend Gibson upravo je odsklizao u bankrot skupa s posljednjim ostacima modernoga rock and rolla (onaj klasični još nekako opstaje u obliku nostalgičarskih turneja Rolling Stonesa, McCartneyja, Springsteena...), a scenom dominiraju različite elektroničke plesne forme, nikad agilniji hip-hop te konfekcijski r&b – odvojeno ili u različitim permutacijama i mikrosintezama.

Ako je svijetom zavladalo ono što može stati u sintagmu DJ-kultura, kako ona funkcionira? Što je u pozadini njezina zamaha te – posljedično – koja je fenomenološka dimenzija njezine trajnosti?

Plesne forme nastale osamdesetih i ranije kontinuirano se razvijaju i adaptiraju u glazbenom i marketinškom smislu. Rebranding? Ono što je nekada bilo poznato pod nazivom techno, danas je EDM, electronic dance music, kao krovni pojam za masovni plesni hedonizam, obuhvaćajući mnoštvo stilskih varijacija. House, trance, electro, drum and bass, dubstep ili nešto šesto – posve je svejedno, dokle se god tim koktelom pobuđuje i održava osjećaj zajedništva i kolektivna plesna euforija, najčešće uprizorena na nekom od bezbrojnih festivalskih svetkovina, kao što su – nabrojimo tek neke – svjetski, europski i splitski Ultra, potom američki Electric Zoo, indijski Sunburn ili belgijski Tomorrowland. Sva ta masovna okupljanja ponajprije imaju obilježja visokoorganizirane industrije zabave, a ne – kao prije, dok je techno živio u glazbenom podzemlju – oznaku specifične glazbene supkulture.

U tom smislu valja iščitavati marketinšku ideju-vodilju Tomorrowlanda: Yesterday is history. Today is a gift. Tomorrow is mystery. Dakle, prošlost valja zaboraviti, a o maglovitoj budućnosti ne treba razmišljati. Valja se usredotočiti na trenutak sadašnji, na neprekinuti frenetični ritam. Ukratko, na ono što britanski publicist i popkulturni teoretičar Simon Reynolds označava terminom now!ism. Plesna glazba danas je lišena svoje povijesne, društvene i supkulturne perspektive, a u konačnici oslobođena je i futurističke crte koja je prije deset ili dvadeset godina činila njezinu okosnicu. Sutra je zamijenio danas, a danas se svodi na energiju mase, konstantan dotok profita i na druge zakonitosti na temelju kojih funkcionira industrije zabave. O ozbiljnosti poslovne strane dance-fenomena govori podatak da, primjerice, škotski DJ Calvin Harris na godišnjoj razini uknjiži blizu 50 milijuna dolara. Na popisu najlukrativnijih su i nizozemski DJ Tiësto, američki producenti Skrillex i Steve Aoki, francuska zvijezda David Guetta te traženi DJ/producentski tandem The Chainsmokers. Za njima ne zaostaju ni Ricardo Villalobos, miljenici svjetske modne scene The Martinez Brothers te jedna od najboljih DJ-ica svijeta Sonja Moonear, koji su 2. lipnja nastupili na zagrebačkom Jarunu u sklopu #WELOVESOUND festivala.

U okolnostima kontinuiranog odumiranja popkulturne, pa tako i komercijalne pozicije rock-glazbe, u situaciji kad Metallica, Nirvana i Pearl Jam postaju glazba za sredovječne roditelje, a gitaritički formati odlaze dublje na marginu, ulogu novih rock-zvijezda preuzimaju svjetski poznati DJ-i. Čini se, međutim, kako se njihov položaj – unatoč izdvojenoj i povlaštenoj poziciji novih masovnih idola – teško može usporediti s klasičnim rock-zvijezdama iz prošlosti. Jer dok su rock-zvijezde poput Morrisona, Lennona i Jaggera, Iggyja Popa, Davida Bowieja, Boba Dylana, Joea Strummera i Kurta Cobaina uvijek bile mnogo više od glazbenika – nešto poput prepoznatljivih glasnogovornika specifične, velike skupine ljudi čiji se stavovi slušaju, čitaju i citiraju – protagonisti elektroničke scene svedeni su na anonimne eksperte za gramofonima ili računalima.

Hipiji i pankeri bili su supkulturne skupine čija je glazba bila usko povezana s nekom društvenom idejom. Čak su i rani disco i house bili motivirani poništavanjem etničkih granica i odbacivanjem spolnih i drugih predrasuda.

Lišena standardne pop-forme s vokalima svedenima na puki „efekt“, bez refrena i stihova koji sadržavaju dublja značenja, elektronička scena današnjice kao da je namjerno lišena karaktera. Osobnost najboljih DJ-a ne ogleda se u snazi da svoje glazbene i druge ideje prenesu na okolinu, nego u jednodimenzionalnoj ulozi puštanja tuđih ploča, kreirajući glazbenu euforičnost sučeljavanjem različitih raspoloženja i različitih tipova skladbi. Stvarajući novu dinamiku od postojeće glazbe u čijem stvaranju nisu sudjelovali, DJ-i, kako stoji u opširnoj studiji o elektroničkoj glazbi Energetski bljesak, više nalikuju edukatorima pa i kritičarima nego „tradicionalnoj predodžbi umjetnika“. To se, istina, više odnosilo na prve godine elektroničke scene, a manje na današnje aktere, koji neskriveno ugađaju globalnoj publici: o tome dovoljno govori podatak da je EDM danas integralni dio američkog i svjetskog mainstream-tržišta s izraženim turističkim potencijalom.

Objedinjujući iskustva savršenoga miksanja s producentskim i skladateljskim vještinama, moderni elektroničari – poput svojih rokerskih prethodnika – izloženi su svim blagodatima i ružnim naličjima slave, ali gotovo uvijek ostaju u sjeni iza miksete, poput kakvih napola introvertnih tehnoloških stručnjaka, koji se u poziciji „novih rock-zvijezda“ osjećaju nelagodno. Drugim riječima, moderna plesna glazba besprijekorno korespondira s popkulturnim vremenom u kojemu trenutno dominira. Ona je ogledalo jednog razdoblja. Razdoblja površne i omamljujuće zabave, gdje je nekadašnja pop/rock karizma zamijenjena idejom o plesnom eskapizmu, o pulsirajućoj, ritmičnoj hipnozi što se proteže u beskraj.