Jezik živi u kulturi

Francesca Melandri talijanska je scenaristica dokumentarnih filmova i književnica rođena u Rimu 1964. Razdoblje života provedeno u pokrajini Južni Tirol zainteresiralo ju je za pitanje te pokrajine i postalo svojevrsnim temeljem za roman Eva spava objavljen 2010. U drugom romanu, naslovljenu Viši od mora, stvara dojmljive portrete onih čiji se bližnji nalaze u zatvoru. Oba je romana u Hrvatskoj objavila zaprešićka nakladnička kuća Fraktura, ujedno domaćin obaju autoričinih službenih posjeta Zagrebu, na Festivalu svjetske književnosti 2014. te na netom održanoj tribini Razotkrivanje. Njezin treći roman, Sangue giusto, objavljen je 2017. Dobitnica je nagrade Rapallo Carige za 2012.

Francesca Melandri - Snimio Carlo Traina

U romanu Eva spava dva su ključna momenta: ljubav i san. Premda neopipljivi, važni su u oblikovanju naših osobnosti. U kakvu su odnosu i kako utječu na naše živote?

Važnost ljubavi objašnjava povijest čovječanstva, ali san... On je u naslovu knjige i vrlo je važan. Često se vraćam na rečenice „Eva spava“ i „Eva ne može spavati“ i poigravam se njima. San ima mnoga, pa i proturječna značenja, on znači trenutke odmora, a opet, kada netko prolazi kroz život ne obazirući se na njegove ljepote, kažemo da sanja. Takav je izričaj posebno snažan u istočnjačkoj tradiciji, gdje je buđenje metafora duhovnog prosvjetljenja, svi smo uspavani dok ga ne doživimo. Kroz Evin lik u knjizi zapravo istražujem različite oblike tog primordijalnog stanja nad kojim nemamo kontrolu i to, zapravo, smatram fascinantnim.

Osim ljubavi i sna, u svojevrstan sukob postavljate ljubav i osjećaj dužnosti. Kako su oni povezani i što prevladava u našem oblikovanju?

Teško je reći, u pitanju je alkemija tijela i ono raspoređivanje osjećaja koje ljude čini različitima. Ovdje me zanimalo istražiti odnose različitih rasporeda ljubavi i dužnosti, ljubavi za dužnost, ljubavi prema dužnosti i ljubavi protiv dužnosti. Neke veze započnu na jedan način pa odu u posve drugom smjeru. Susret ljubavi i dužnosti nije, dakle, susret fiksnih identiteta, nego veza ostvarenjem koje se proizvede određeni osjećaj.

Zanimljiv je odnos identiteta i jezika. Znamo da jezik na mnogo načina utječe na identitet, ali što se s njime događa kada se u jeziku pojavi slijepa pjega, nešto što ne možemo izreći vlastitim jezikom, već se mora poslužiti izrazima iz drugog jezika?

Postoje mnoge teorije i još se raspravlja utječe li jezik na naš pogled na svijet. Ne postoji konsenzus o tom pitanju, možda i stoga što je vrlo teško odvojiti jezik od kulture koja ga okružuje. Pitanje je, dakle, je li to samo jezik ili je u pitanju i to što riječi sa sobom donose i određeni svjetonazor. Ta mi je vrsta zanimanja za jezik vrlo bliska i zbog moje obiteljske situacije. Moja su djeca odrasla u Južnom Tirolu, sa mnom su razgovarala na talijanskom, s ocem na južnotirolskom narječju, a u školi su učila književni njemački. No i danas međusobno razgovaraju na južnotirolskom, njega doživljavaju kao materinski jezik. Moj sin sada ima djevojku iz Portugala pa svi zajedno razgovaramo na engleskom kako bismo je uključili. Ja, s druge strane, želim li djeci reći nešto lijepo i nježno, osjećam potrebu učiniti to na talijanskom.

Pitanje je zanimljivo jer smatram da su mjesta poput Južnog Tirola zapravo avangarda svijeta. Ona su multikulturna, dok je svijet ispunjen starim poznavanjem stvari i tradicijama. Ipak, drago mi je što vidim kako se sustavi prilagođavaju i priprema se mjesto za te nove identitete, zasnovane i na jeziku. To je nešto više, a ne nešto manje.

Govoreći o granicama, mala ih Eva vidi kao nešto uzbudljivo, kao put u svijet, veseli im se. Kada se, u životu pojedinca, dogodi promjena i granice se počnu promatrati kao nešto što nas zatvara? Zašto ih u odrasloj dobi više ne vidimo kao nešto uzbudljivo? Trebaju li nam granice uopće?

I tu imam obiteljsku priču. Nedavno sam kćer vozila na studij u Francusku. Putem mi je rekla kako bi na diplomski voljela otići u inozemstvo. Iznenadila sam se jer smo upravo bili prošli tri granice, no za nju, kako sam saznala, zemlje poput Kine, Argentine ili Južne Afrike znače inozemstvo, ne Europa. To je dobro i veseli me, no znam kako još postoje ljudi koji odlučuju ostati unutar svojih granica, najčešće iz straha.

Tema granica, ne samo zemalja nego i vlastitoga tijela, vrlo je važna i govori o nečemu što je pretkulturno, upisano u sam život. Mi ljudi imamo kožu. Ona je, kao granica našega tijela, nužna, bez nje bili bismo ranjivi. Dakle ideja da je granica zaštita nije pogrešna. Istodobno, koža je i mjesto susreta s vanjskim svijetom. Dakle, kod granica uvijek se radi o dijalektici straha u obliku zaštite i otvorenosti u obliku ranjivosti. Tu dijalektiku mora provoditi sve što živi, a zemlje su živi organizmi. Želim reći da nije problem što postoji element zaštite i straha, pitanje je samo koliko će ga biti.

U romanu Viši od mora govorite, prije svega, o zatočeništvu u zatvoru, ali i o mnogim drugim oblicima utamničenja. Jesu li zidovi koje gradimo u sebi jedini doista viši od mora i u kolikoj mjeri naša unutarnja stanja i geografska lokacija utječu na naš osjećaj (ne)slobode?

Teško je govoriti općenito, mogu postojati i zidovi unutar, ali i zidovi izvan nas. Jedina univerzalna istina i nužnost krije se u važnosti mogućnosti ili nemogućnosti povezivanja s nečime ili nekime izvan nas samih. Svi protagoniti u romanu Viši od mora traumatizirani su i zbog tih se trauma osjećaju osamljeno i više ne traže vezu s vanjskim svijetom ili drugim ljudima. To je pravi zid. Ključ priče nije bio kako ih izliječiti – jer nisu bolesni – već kako ih navesti da shvate da su te veze još moguće.

Svakako mislim da je geografija jako bitna, kako za živote zemalja, tako i za njihove stanovnike. Mislim da je jako bitno gdje se netko u određenom trenutku nalazi jer to oblikuje i njega i njegov doživljaj trenutka pa samim time i sve osjećaje koji iz njega mogu proizaći.

U romanu govorite o javno eksponiranim sudskim procesima. Kada govorimo o iz njih proizašloj patnji i boli, koliko su one privatna stvar, a koliko predmet javnog interesa i nešto što se mora podijeliti s javnošću? Imaju li i obitelji okrivljenika pravo na tugu?

To je pitanje poenta moje knjige. Očito nemaju, ne u tolikoj mjeri. Žalovanje je, da se tako izrazim, užasna „povlastica“ obitelji žrtve, društvo im priznaje pravo na njega istovremeno ga uskraćujući obitelji počinitelja. Nemojte me krivo shvatiti, ponekad su rođaci počinitelja i sami počinitelji, primjerice u mafijaškim slučajevima, ali jasno dajem do znanja da s mojim likovima to nije slučaj. Problem je u tome što je njihova tuga neizreciva, ne mogu je podijeliti ni s kim i zato je upoznavanje nekoga tko u sebi nosi istu tamnu priču tako oslobađajuće i ljekovito.

A pravo na privatnost tuge?

Zanimljivo, ali složeno pitanje. Europski je pravni sustav i izmišljen da žrtve ne bi određivale sudbinu krivaca. To je civilizacijski napredak od krvne osvete. Činjenica da pravda, kao javna reprezentacija, uvažava, ali se ne identificira s tugom žrtve, važna je za društvo. Bez toga bismo se još ubijali. Tanka je granica između uvažavanja tuge i dopuštanja da pravda krene njezinim stopama.

Danas je, naravno, problem s medijima, koji su postali krvoločni. Živimo u doba reality-televizije i to se onda zrcali na sve sfere života. U sedamdesetima, kada se događa radnja knjige, bilo je drukčije. Mislim da je danas dobro zaštititi obitelji, i jedne i druge strane, od medijskog utjecaja.

Izjavili ste kako su olovne godine bile razdoblje adolescencije za Italiju. Je li ona u međuvremenu odrasla?

Oh, ne, ne bih rekla. Barem ne dokraja. Ali nije to samo Italija, to je cijeli svijet. Svijet prolazi kroz muke odrastanja. Nijedna zemlja nije otok, sav ovaj populizam i uzlaz desnice nije izoliran, u pozadini je nešto mnogo veće. Sagledamo li ih tako, bolje ćemo razumjeti stvari nego usredotočimo li se samo na jednu zemlju.

Zašto je važno da Europa čuje priču o Altu Adigeu?

Mnogo sam putovala s ovom knjigom, posjetila sam razne zemlje i uvijek ostajala zatečena. Nisam to očekivala, mislila sam da pišem knjigu zanimljivu za stanovnike Južnog Tirola i, eventualno, Italije. Posjetila sam Kanadu, Sjedinjene Države, uskoro putujem u Ukrajinu. Kroz oči svojih čitatelja vidim i saznajem da je ta tema mnogo univerzalnija nego što sam isprva mislila. Naravno, to me veseli, ali to nije bio moj cilj. Nisam mislila da će ova tema identiteta, ponajprije nacionalnog, katkad vrlo otrovnog i teško kontroliranog, pobuditi toliko interesa. Nisam je, zapravo, pisala za Europu, ali drago mi je što je postala popularnija čak i šire. Mnogo je sličnih žarišnih točaka u svijetu.

Za kraj, sin jednog od protagonista romana bio je dio revolucije. Mislite li da i sada Europu čeka nova revolucija ili nas je razdoblje olovnih godina sve učinilo poslušnima?

Voljela bih to, to bi bilo lijepo, no vrlo sam nesklona proricanju budućnosti. Znam da ne znam. Voljela bih da se to dogodi, ali bojim se da će se dogoditi upravo suprotno, da će doći do uzleta vrlo autoritarnih režima. Ipak, nepobitna je činjenica da za pokretanje revolucija ili ustanaka trebaju mladi ljudi, njihova energija stvara revoluciju i pokreće stvari. Sigurna sam da će, dođe li do toga, Italija sudjelovati, ali neće biti pokretačica jer se u Italiji suočavamo s demografskom zimom, imamo veoma malen broj mladih ljudi u zemlji. Mladi su sada, nažalost, manjina i nemaju brojke na svojoj strani, brojke nužne da bi nadvladali starije.