Gdje je ropotarnica?

Ropotarnica nije prostorija, nego institucija, pa zato ima svoja pravila koja ne vrijede za ostala mjesta. Tih pravila – kao što je i red – ima tri, i sva su važna.

Prvo od njih kaže da u ropotarnicu treba ulaziti rijetko, nipošto češće od jednom godišnje. Drugo pravilo nalaže da se u ropotarnicu stvari samo unose, a nikada se iz nje ne iznose: kad jednom prođu kroz vrata, promijenile su ontološki status, pa ih zapravo i nije moguće vratiti. Treće pravilo tvrdi pak ovako: u ropotarnici se ne treba zadržavati, valja samo ući, ostaviti stvar koju kanimo odložiti, a potom odmah izaći, jer bi se u protivnom moglo nešto pokvariti i u nama i u ropotarnici.

Prvo pravilo brani nam da često ulazimo u ropotarnicu zato da sačuva i nas i nju: ako budemo prečesto ulazili, možda će nam se svidjeti i ropotarnica i stvari u njoj, poželjet ćemo i da ondje češće boravimo, a to nikako nije zdravo. To pravilo otkriva da je ropotarnica čarobno mjesto, ali da bi nam se čarolija mogla oteti iz ruku, pa je treba uzimati u malim dozama. Drugo pravilo nastavak je prvoga: ono brani da se stvari vade iz ropotarnice naprosto zato što one nakon što su ondje provele neko vrijeme više nisu ono što su prije bile. Kao da su ozračene, zaražene, one su prešle na drugu razinu postojanja. To bi se moglo dogoditi i nama, pa nam zato treće pravilo brani da se u ropotarnici zadržavamo: ako bismo se zadržavali, morali bismo ustanoviti što je zapravo ropotarnica i morali bismo odlučno sami sebi reći što nam ona znači. Što može biti opasno: ropotarnicu ne valja olako analizirati, kao što ne valja olako analizirati ni vlastitu podsvijest.

Ovdje sam prekršio sva tri pravila. Stalno sam ulazio u ropotarnicu i iz nje izlazio: svaki put kad bih vam o nekoj stvari govorio, ja bih otišao onamo da je donesem, i poslije opet da je vratim. Izložio sam se utjecaju ropotarnice, i nju sam izložio svome utjecaju. Po tome je već jasno da sam prekršio i drugo pravilo, jer sam svaku od stvari iznio na danje svjetlo, da je skupa s vama ogledam i o njoj razmislim. To znači da sam te stvari na trenutak vratio u život te da sam možda od njih stvorio čudovišta. U ropotarnici sam se zadržavao dugo, i intenzivno sam o njoj razmišljao, pa sam stvorio i neki zaključak i taj zaključak vama prenio: sa stvarima koje smo onamo odložili mnogo smo izgubili.

Što je još važnije, ja sam, razmišljajući tako, neminovno morao doći i na pitanje o naravi same ropotarnice. Ne svake ropotarnice, nego ove moje, iz koje sam vam pokazivao stvari koje su mi se činile važne. I došao sam do nimalo ohrabrujućega zaključka: ta moja ropotarnica zapravo i nije prava ropotarnica.

U pravoj ropotarnici stvari su nabacane i potrpane bez reda i smisla, i nitko ne vodi računa o tome koliko ih ima niti koliko su reprezentativne, bilo za vlastitu vrstu, bilo za obitelj kojoj su nekada pripadale. U ovoj mojoj ropotarnici sasvim je drukčije: tu od svake vrste ima samo po jedan primjerak, a taj primjerak opet želi pokriti priličnu lepezu značenja, predstaviti cijelo jedno područje života. U tom smislu ovo što sam ovdje načinio manje je ropotarnica, a više muzej. Utoliko više što u nju stvari nisu dospjele isključivo tako što bi izgubile svrhu i dotrajale, nego sam neke od njih posebno nabavljao, i to samo zato da ih mogu onamo staviti, da zbirka bude kompletna. Komu trebaju privatni muzeji? I komu trebaju takve postmodernističke simulacije institucija koje su nekada imale zakonito mjesto u našem životu, a sad ga više nemaju? Ukratko: ovo moje tek je model ropotarnice, nešto što na ropotarnicu želi samo podsjetiti.

Iz pravoga života ropotarnice su nestale. Nitko više ne odlaže stare stvari u posebnu prostoriju. Ne samo zato što takve prostorije i nema (a nema vrlo često ni podruma ili tavana), nego još više zato što danas više ne postoje stvari za koje bismo bili toliko vezani da bi nam bilo žao baciti ih onda kad se pokvare ili onda kad nabavimo bolje. Mi živimo u potrošačkom društvu i već od časa kada dođemo u posjed nekakva predmeta, rabimo taj predmet s pretpostavkom da ćemo ga jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, baciti u smeće. Niti je on načinjen da traje, niti bismo mi pristali da ga dugo koristimo. Recimo, današnji prosječni korisnik mobitela jedva da je kadar opisati vanjski izgled svojega aparata: svjestan je da će ga već dogodine zamijeniti novim, pa zašto onda da ga pamti? Zato mobitel i ne može završiti u ropotarnici: komu je do toga da ga čuva?

Ukratko, ljudi više ne čuvaju stare stvari, kao što ne drže ni do vlastite prošlosti, i zato ropotarnice pomalo nestaju. Moglo bi se zapravo reći da one odlaze u ropotarnicu povijesti, kad bi nešto slično doista postojalo; ali bojim se da je stvar mnogo tužnija: one nestaju zauvijek. S njima će nestati i velik dio našega svijeta.

Stare su stvari u nekadašnjoj ropotarnici boravile kao u limbu, uz nadu da će jednom biti vraćene u život. To se nikad ne bi dogodilo, ali postojala je nada, a to je bilo najvažnije. Tom nadom stvari su posredno i potajno – odande, iz onoga polumračnog prostora – utjecale na nas, na našu sreću i nesreću, a našoj biografiji davale su povijesnu dubinu i dugoročni smisao. A sad, kad ropotarnice iščeznu, stvari iz njih zauvijek će iščeznuti i neće biti nikakva dokaza da su doista postojale, kao što neće biti ni dokaza da smo mi s tim stvarima živjeli.

To je i razlog što sam ja – možda pretenciozno, možda naivno – pretvorio ovu svoju ropotarnicu u muzej: kao muzej, ona ima nešto više izgleda da ne bude odbačena i zaboravljena, nego da nastavi živjeti barem i u tome nepotpunom i pomalo ukočenu obliku.

Tako se tješim. Onda se upitam gdje se ta ropotarnica zapravo nalazi, gdje je sve to pohranjeno. I moram sam sebi priznati: nalazi se u mome srcu, nigdje drugdje. Što je samo još jedan dokaz da joj je i samoj mjesto u ropotarnici.                 (KRAJ)