Frangeš ili užitak u čitanju

Pod prikladnim i poticajnim naslovom Čitanja priređivač Krešimir Nemec okupio je najvažnije recentne znanstvene prinose i članke iz pera profesora Ive Frangeša, nastale pretežno u posljednjemu desetljeću autorova življenja i djelovanja, a dosad neokupljene u njegovim knjigama. Ovo izdanje znatno dopunjuje i zaokružuje stvaralački profil svakako najautoritativnijega povjesničara hrvatske književnosti i stilski jamačno najzahtjevnijega pisca književnokritičkih tekstova. U zreloj i poodmakloj dobi Ivo Frangeš uspio je ne samo dati konačniji oblik i nove uvide nizu tema i problema kojima se dugo i sustavno bavio, nego također otvoriti neka nova područja i prihvatiti stanovite izazove što ih je vrijeme donosilo.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Naslovni naglasak na čitateljski aspekt pristupa književnosti ne dokida, dakako, ozbiljne kompetencije stilističkog kritičara i povjesničarskog interpreta – kakve je Frangeš opravdano odavno stekao – nego nastoji pojačati odnos prisnosti između teksta i onoga kojemu je tekst upućen. I nećemo pritom osjećati utjecaj pomalo pomodne „teorije recepcije”, nego piščevu gotovo uvijek iskazivanu svijest o potrebi empatijskog uživljavanja, u duhu sretne formulacije kako tumač treba biti „s Vidrićem Vidrić, a s Matošem Matoš“. Možda je kod pisanja kumulativnih i panoramskih pregleda, repetitorija i sinteza, zbog težnje za objektivnošću, nužno vidljivija teorijska sprema i sklonost prema uopćavanju, ali u reakcijama na objavljene knjige i u profiliranju raznih kreativnih osobnosti mnogo je potrebnija i primjerenija neposredna čitateljska vizura.

Odgovorna selekcija

Priređujući ovaj svezak Nemec je izvršio odgovornu i odgovarajuću selekciju nataložene građe, a osobno ju je potom opravdano rasporedio u dva odjeljka. U prvome, nazvanome Rasprave i eseji, nalaze se prilozi određenijeg znanstvenoga karaktera i povijesne perspektive, a u drugome, okrštenome Pisci i knjige, nižu se uglavnom recenzije i predgovori vezani uz nova izdanja. Priređivaču dugujemo i znakovit književni portret omiljenoga profesora i svojevrsnoga uzora, jer riječ je o specifičnom profesionalnom i efektivnom odnosu. Naime, Nemec je ne samo Frangešov nasljednik na Katedri novije hrvatske književnosti nego i literarni povjesničar i kritik širokih zahvata, dostojan usporedbi s prethodnikom. (Uostalom i jedan i drugi „žrtvovali“ su svoje formativne izbore inih, inozemnih književnosti u korist djelovanja na proučavanju i afirmaciji domaće, hrvatske, što je međutim pojačalo njihove komparatističke predilekcije i europsku orijentaciju, apostrofiranu u obama slučajevima Herderovom nagradom.) Sigurno je da nitko drugi ne bi bio kadar mjerodavnije organizirati svezak i popratiti ga znalačkim predgovorom negoli je to učinio upravo Nemec.

Ivo Frangeš

Među Raspravama i esejima uvodno je mjesto zauzela studija koja govori o prožimanjima hrvatske književnosti i hrvatske povijesti, a za njom slijede tri skice o regionalnim sastavnicama domaćega nam pisanja: o Mediteranu, o Slavoniji i o Istri (s ipak povlaštenim apostrofiranjem sredozemne komponente). Tekst o romantizmu nedovršena je kritička panorama, a prilog o književnom djelovanju franjevaca u Bosni i Hercegovini tokom stoljeća zapravo je nadopuna Povijesti hrvatske književnosti, namijenjena novim izdanjima (jer se u prvoj verziji iz 1987. trebalo zaustaviti na republičkim granicama).

Sile pokretnice

Evidentno je kako Frangeša i dalje temeljito zaokupljaju „sile pokretnice“, kako stvaralaštvo promatra u vremenskom i prostornom kontekstu i teži nužnoj historizaciji ili pak stilsko-morfološkoj kategorizaciji. Poznato je također kako Frangešova povijesnost podrazumijeva dijalog snažnih protagonista, dijakrono kretanje kroz najvažnije pisce i vrhunske opuse (koji međusobno utječu jedni na druge i tvore vrijednosni lanac pročišćenijih estetskih dometa). Načelno Frangeš ne slijedi Barčevu liniju krilatice „veličine malenih“ (premda se kod manjih autora lakše razabiru opća svojstva epohe, zajedničke crte grupacija).

Logično je, dakle, da je pokazivao s vremenom sve više zanimanja i za ishodišnu Marulićevu ulogu, tijekom novih spoznaja i izdanja što ih je sustavno pratio, posvećujući autoru Judite nekoliko novih priloga što daju veću reljefnost i žanrovsku diferencijaciju pjesnikovu profilu. Razumljivo je da Zapis o Matošu nudi iznimno zrelu interpretaciju pisca kojim se gotovo čitavoga radnog vijeka strastveno bavio. Posebno je uvjerljivo i uzbudljivo Frangešovo čitanje Andrićeve poetike u tekstu Pravo na priču, koje kao da se nadovezuje na njegovu antologijsku studiju U avliji, u prokletoj, otkrivajući nedvojbeno istančane afinitete prema tvorcu kompleksnih, uokvirenih narativnih konstrukcija uronjenih u ambijente i atmosfere otajnoga predznaka.

Krčitelji putova iz sjene

Lijepi medaljoni osvjetljavaju neke aspekte putopisanja Matije Mažuranića i Antuna Nemčića, dakako pisaca koji pripadaju među prvake književnosti svojega vremena, ali – gotovo paradoksalno – znatno je veću pažnju tom zgodom Frangeš posvetio dvojici autora sa sama ruba oficijelne književne povijesti, takoreći pojavama zagubljenima u labirintima ili čak slijepim ulicama traženja pravoga, zreloga izraza. Riječ je o Đuri Matiji Šporeru i Pasku Antunu Kazaliju, ne samo iznimno smjelim i ambicioznim samotnicima nego i velikim eruditima, znalcima mnogih jezika i pratiocima vrhunskih univerzalnih književnih dometa. Njihov relativni neuspjeh (ili samo nedovoljna recepcija) uvjetovani su dobrim dijelom, kako nas Frangeš uvjerava, upravo njihovim nekontroliranim poliglotizmom i nerazmjernim krutim i proizvoljnim poimanjem vlastitoga, materinskoga jezika. Naravno, njihova je nevolja uvećana činjenicom vrlo slabih kontakata s domaćom kulturnom sredinom te s odgovarajućim pokušajima jezične standardizacije.

Ali u Frangešovim portretnim studijama oni zadobivaju dostojnu ulogu pionira i krčitelja novih putova, iz sjene i zaborava izlaze nam kao relevantne figure sa svojim slabostima i relativnim dosezima. Posebno je u slučaju Kazalija (odnosno njegova „mjesta u povijesti hrvatske književnosti“) pronađena vizura upravo herojske žrtve: „Mutni su to stihovi, i mučni; ali to netko ovdje, pred nama, golim rukama vadi usijano željezo iz paklenske peći bola.“

Ne mogu odoljeti a da se začas još ne zadržim na Frangešovoj analizi (a gotovo bih kazao: apologiji) Kazalija, jer u njoj nalazim slutnju veće slojevitosti, otvorenost prema neizvjesnosti: „Kazalijev je nesretni putnik moderan ne samo u svome vremenu nego (nije paradoksalno) i u našemu! Autorov je glas, da parafraziramo, i manje i više od ostalih glasova...“ Ulazeći u motivski meritum tragične sudbine i neizrecive boli, dolazimo do suda nabijena jakom participacijom: „Recimo odmah, zahtjev je nadmašio snage, ali je Kazali stvorio neku vrstu sumanuta govora od kojega čitatelja na mahove prolaze trnci.“ I konačno zaključak, prepun razumijevanja za iracionalne ili ekspresivno prenapregnute protege poetskoga pisma: „Teško da će itko dokraja ‘razvezati’ mnoge Kazalijeve stihove; ali je sigurno da oni govore snagom svoje neizgovorivosti!“

Nije čudno, stoga, da je povjesničar Frangeš pokazao opravdane simpatije i za neka novija radikalna ostvarenja, primjerice za opus Tončija Petrasova Marovića, duboko impregniran neoavangardizmom i potrebom da riječi dovede do svojevrsna usijanja na rubu amorfnosti ili – ako hoćete – neizgovorivosti. Studija o Marovićevu pjesništvu kronološki (i problemski) zaključuje sekciju knjige Rasprave i eseji, a odjeljak Pisci i knjige, ništa manje indikativno, započinje trima prilozima o poeziji Luka Paljetka. Na tom se mjestu, svojevrsnom (disciplinarnom) križanju knjižnih priloga lako razabire kako kritičar u poetskoj suvremenosti prepoznaje i priznaje legitimitet „enformelnih“ tendencija, ali ne krije ni poseban afinitet upravo za razvijanje forme, za bujan život oblika, za virtuozitet metričkih i srokovnih rješenja, a takvu tendenciju reprezentativno predstavlja baš Paljetak.

Za Frangeša je Paljetak i najodređeniji predstavnik obnove tradicije ili pak postmoderne (neomanirističke) linije nadmašivanja svih morfoloških ograničenja i diktata stilske jednoličnosti. U duhu prihvaćanja svježijih glasova i aktualnijih prodora Frangeš posebno još pozdravlja Štambukovu poeziju i Fabriov roman, promptno reagira na nova izdanja Marinkovića te oca i sina Mihalića, a s posebnim zadovoljstvom bilježi odjeke i odazive Goluba i Šopa, da bi u slučaju konačnoga objavljivanja cjelokupnoga dnevnika Dragojle Jarnević pokazao punu svijest o vrijednosti intimnog svjedočanstva kao epohalnoga znaka neprolazne aktualnosti.

Novi kroatistički prinosi

Revni pratilac kroatističke struke, Frangeš nije propustio meritorno ocijeniti nove prinose na tom području, posebno kad se tiču Marulića (knjige Moguša i Tomasovića), zatim kad su to radovi bliskih kolega (Škreba i Žmegača), odnosno djela suputnika iz regije (Dorkina, Ete Rehak i Čabrajca). S mnogo pažnje i zanimanja dočekao je zrele rezultate mlađih kroatista (Nemeca i Dunje Fališevac), a ne smijem propustiti izvijestiti kako je i moju knjigu eseja vrlo pozitivno ocijenio, što me čini pristranim i svakako zahvalnim čitateljem ova testamentarne zbirke karizmatičnoga profesora.

Nadam se ipak da me pristranost i zahvalnost ne čine slijepim i sasvim neobjektivnim, pa da previđam specifičnosti i mimoilazim vrijednosti što ih nova knjiga Ive Frangeša donosi. Istina, ona nema posebnih priloga o mnogim autorima kojima se pisac najradije i najcjelovitije bavio, ali Mažuranić i Kranjčević, Šenoa i Krleža, primjerice (o Tadijanoviću da se i ne govori, jer on je predmet posebne knjige) ovoga su puta implicitno involvirani te kao basso continuo služe dajući mjeru i ritam, orijentir i kriterij za gotovo sve razmatrane pojave iz hrvatske književnosti. Dalo bi se ustvrditi kako je Frangeš na kraju življenja i djelovanja uspostavio najskladniju ravnotežu između uloge protagonista i funkcije epizodista u književnoj povijesti te još jednom potvrdio neizbježnu interakciju između duboke tradicije i žive aktualnosti u razumijevanju pojava karakterističnih za stvaralaštvo jednoga malog naroda na razmeđu kultura i u povijesnim lomovima.

Jaku spoznajnu komponentu Frangešova promišljanja obogaćuje i širi, zna se, iznimna vještina i dosjetljivost pisanja. Vrijedilo bi u tu svrhu navoditi mnoge ulomke i pojedine sintagme, a onih nekoliko rečenica o Kazaliju neka vam budu izazov i poticaj, jer mi ne preostaje drugo nego vam, poput predgovarača Nemeca, obećati „užitak u čitanju“.