Vjerna slika egipatskog društva

Jasna je multikulturna perspektiva švedskoga trilera Napad na Nile Hilton scenarista i redatelja Tarika Saleha. Taj je autor švedsko-egipatskog podrijetla pa ne čudi da je radnja smještena u egipatski grad Kairo, a kronološki je određen razdobljem početka revolucije godine 2011. Središnji lik, inspektor Noredin (Fares Fares) istražuje ubojstvo poznate pjevačice počinjeno u hotelu. Jedina je svjedokinja sudanska spremačica Salwa (Mari Malek) a istraga uključuje i bogatoga poduzetnika i parlamentarca Shafiqa (Ahmed Selim). No i policija, pa i sam protagonist, nagriženi su korupcijom, materijalni je dobitak važniji od rješavanja slučaja. Ipak, Noredin se mijenja, nastoji pronaći ubojicu, ulazi u kratku vezu s pjevačicom Ginom (Hania Amar), prijateljicom ubijene, te se suprotstavlja čak i nadređenom, vlastitom ujaku Kammalu (Yaser Ali Maher). Dok se istraga prekida, a zatim i nastavlja, protesti su na ulicama sve izraženiji da bi se u samoj završnici ta dva segmenta sasvim preklopila.

Fares Fares kao inspektor Noredin i Hania Amar u ulozi pjevačice i femme fatale

Opus je Tarika Saleha (1972) vrlo zanim­ljiv. Još potkraj 1980-ih i početkom ­1990­-­ih bio je među najpoznatijim umjetnicima grafita. Televizijski je producent, animator, izdavač i novinar, a u redateljskom segmentu bilježimo nekoliko videospotova švedske glazbenice Lykke Li, dokumentarce Sacrificio – tko je izdao Che Guevaru (2001) i Gitmo – nova ratna pravila (2005), animirani triler-ZF Metropia (2009), kao i triler Tommy ili Kriminalčeva žena (2014). Stalna je uzlazna putanja Salehova stvaralaštva – i po opsegu i po izvrsnosti – te stječe prepoznatljivost diljem Europe i svijeta. Putanja koju slijedi i Napad na Nile Hilton, film koji se skladno uklapa u tendencije neonoira te dio kritike Salehov rad uspoređuje s tako izvrsnim primjerima kao što su Dugi oproštaj (Robert Altman, 1973) ili Kineska četvrt (Roman Polanski, 1974). Odnosno temeljne žanrovske obrasce američkih radova Saleh izrazito suvislo premješta u suvremeni egipatski milje. Korupcija, neimaština, rasne, kulturne i klasne razlike dijelom su Napada na Nile Hilton, baš kao što je to i dramaturška uloga glazbe – što je bitan dio i nekih drugih naslova u njegovu opusu. Autor široka kulturnoga i društvenog raspona bez nametljivosti je naznačio i vlastiti politički angažman, precizno označio bolne točke nedavnoga društvenoga stanja Egipta, raš­članio bogat kontekst – istodobno sasvim individualno smješten u tu sjevernoafričku državu, ali i univerzalno moguć u bilo kojem društvu bez učinkovitih državnih i zakonskih institucija. Ujedno u sekvenci u klubu Solitaire načinio je i izravnu posvetu holivudskom glamuru sredine dvadesetoga stoljeća, čime je žanrovski i kontekstom film postmodernistički uskladio i s čitavom tradicijom noira i kriminalističkoga filma, a ne samo neonoira.

Slika je zatečenoga egipatskog društvenoga stanja jasna. U oprekama rudimentarne egzistencije i siromaštva s elitnim zdanjima i raskoši opažamo i uzroke bunta običnih ljudi, koji žele promjene. U rasulu i metaforičnoj pustoši pokušava se tako snaći i junak, ali njegove esencijalne promjene i put ipak naposljetku ne mogu zadobiti karakteristike i mitskog, jer ne uspijeva nadvladati ni vlastite traume, kao što na samu svršetku pravoga krivca ne uspijeva privesti pravdi. Fares Fares izvrsno tumači ambivalentnoga inspektora Noredina. Bez ikakvih glumačkih ekshibicija, oslanjajući se o unutarnji sklop lika, taj je glumac poput katalizatora gledateljeva ulaska u građu filma. Kako je ambivalentnost oznaka većine drugih likova, od Mari Malek u liku spremačice što nastoji opstati, ili Ahmeda Selima kao bahatoga bogataša za kojega zakon ne vrijedi preko Hanie Amar u ulozi pjevačice i femme fatale pa sve do Yasera Alija Mahera kao prijetvornoga protagonistova ujaka svjedočimo neprestanim promjenama u odnosima likova i zapleta.

Uz evokativnu filmsku fotografiju Pierrea Aima, precizni produkcijski dizajn Rogera Rosenberga i ugođajnu glazbu Kristera Lindera, redateljski se rukopis Tarika Saleha profilira u samosvojnim preinakama filmskoga nasljeđa noira i neonoira i postaje dostojan iskaz njegovih stvaralačkih mogućnosti, pa je stoga film Napad na Nile Hilton barem vrlo dobar, a u nekim dijelovima i izvrstan.