Umjetnički život maloga čovjeka

Kada suvremenost prožme iskustvo života i povijesti, politike i ideala, osobito kada to točno i uvjerljivo artikulira kazališna predstava, tada, ne i obvezno, postanemo svjesni nečega što bi moglo biti prizorište (slika) kaosa današnjega neosjetljivog neoliberalnoga doba u prostoru umjetnosti, koja se tomu opire. Tu vrst sraza i otpora nudi nam uspjela predstava Slikari rudari, engleskog dramatičara Leeja Halla, premijerno izvedena 11. svibnja na pozornici GDK Gavella u režiji slovenskog redatelja Sama M. Streleca.

Drama je napisana po istinitim događajima o naivnim slikarima rudarima, pripadnicima male grupe umjetnika iz Ashingtona, grada u Northumberlandu, pokrajini u sjeveroistočnoj Engleskoj. Njezini članovi tjedno su se sastajali od 1934. do 1980-ih godina, a potkraj tridesetih i početkom četrdesetih 20. stoljeća doživjeli su relevantna priznanja. Slike članova Grupe od 1989. nalaze se u muzeju Woodhorn Colliery u Ashingtonu.

Drama iznimne glumačke podjele / Snimio Jasenko Rasol

Rudari su slikati počeli slučajno kada im je u sklopu doškolovanja radnika umjesto ekonomije ponuđen Pristup umjetničkom djelu, kojemu ih je poučavao akademski slikar Robert Lyon. Shvativši da će im teško pojasniti smisao umjetničkog djela, predlaže im da sami počnu slikati i tako otkriju smisao i značenje likovnog stvaranja.

Osim što govori o osvajanju prostora umjetnosti, osvješćivanju umjetnosti, u programskoj afiši piše, da drama predočava humanu dimenziju rudara koji slikaju „za tisuće malih ljudi dolje u rudnicima, bez obrazovanja, pognutih leđa i krvavih ruku“. Također piše da je „rezultat osobnog iskustva autora, redatelja i glumaca, svih koji su na njoj radili“.

Drama govori o svojevrsnoj pobuni radničke klase, „kojoj je uskraćena politička baš kao i duhovna moć, isključene iz sustava kulture u kojem s takvom nezasitnom gladi uživaju njihovi eksploatatori“. A osobito apostrofira golemu žudnju „radnika i radničkih pokreta da im se omogući slobodan pristup onom najboljem što život može ponuditi“, a to je umjetnost koja „treba biti intelektualni i emocionalni zrak koji dišemo“.

Slikari rudari posjeduju veliki socijalni, politički i osobito dramski potencijal koji Hall – pojašnjava Dubravko Mihanović, dramaturg Gavelle – „vješto koristi kako bi progovorio o potrebi za komunikacijom, moći umjetnosti da nas mijenja, žudnji za stvaranjem, nadilaženju klasnih uvjetovanosti, vitalnosti lijevih ideja, relativnosti uspjeha, ambiciji, skromnosti“. Ali je i drama „autentičnog humanizma i britko artikulirane političnosti, koja nas podsjeća na to da se umjetnošću možemo i trebamo boriti (i) protiv predrasuda“, kao i da treba biti „prostor učenja i slobode“.

Hall nam predočava život običnoga malog čovjeka, humanista i umjetnika koji vjeruje u zajedništvo stvaranja, koji u suočenju sa stvarnim, velikim i moćnim svijetom traži svoje mjesto u budućnosti i odgovore na krucijalna pitanja sadašnjosti, koja su u nama, samo ih se ne usuđujemo postaviti jer u eri uopćavanja i globaliziranja svega individualnoga tako osviješteni pojedinac i njegova stvarnost ugrožavaju konformističku neodgovornost globalizacije.

Točno pročitavši dramu, redatelj i scenograf Strelec, odabrao je iznimno potentnu glumački tim, glumce koji su kreativno obogatili sadržaj pisca; rastvarali misli i poruke pronalazeći nijanse koje su zvučale točno te uvjerljivo prezentirale, ako ne u svakom trenutku kontinuitet uloga, onda misli tih uloga, što je pridonosilo glumačkoj kreativnosti. Dražen Kühn, Đorđe Kukuljica, Franjo Dijak, Filip Križan, Ranko Zidarić, Hrvoje Klobučar, Anja Đurinović Rakočević, Anja Šovagović Despot, Siniša Ružić i Andrej Kopčak najzaslužniji su za tu kreativnost.

Glumci i redatelj kreativno su uspjeli jer su vjerovali u magiju riječi, u glumačku suigru i zajedništvo, u nadigravanje bez viška dramskih napetosti. Ponudili su kazalište koje su, za razliku od suvremenoga hrvatskog teatra, kojekakvi autori – slijedeći nekreativnu modu svjetske teatarske periferije – nastanili takozvanom energijom i sinergijom, preciznije bukom i vikom iz kojih ne izlazi ništa do kaos.

Od pomoći su im bili prevoditelj Tomislav Kuzmanović, kostimografkinja Marita Ćopo, Zdravko Stolnik i Christian Kanazir.

Stavljanje na repertoar Slikara i rudara promišljen je potez, ne samo zbog potencijala drame nego ponajviše zbog poruka, koje našim postdramskim piskaralima te njihovim politikantskim ljevičarskim pobočnicima, kao i njihovim neuspješnim redateljskim uprizorenjima, jesu i trebaju biti pouka kako se o lijevim idejama može svjedočiti istinskim lijevim dramama, a ne politikantskim performansima.