Slikar istarske Liburnije

Viktor Car, pridjevka Emin po imenu voljene supruge, potječe iz liburnijskoga dijela Istre i književnim je, publicističkim te javnim djelovanjem ostavio duboke tragove u rodnome kraju, kao i u hrvatskome prostoru u cjelini. Ubrajamo ga među hrvatske preporoditelje Istre, jer je i tomu segmentu povijesne zbilje dao snažan obol. U njegovoj kraćoj biografiji sastavljenoj 1949. u prigodi primanja u redovito članstvo nekadašnje Jugoslavenske, a danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, stoji da je Car Emin bio „slikar istarske Liburnije“, čovjek koji „ne uklanjajući se nacionalnoj tendenciji prikazuje političke borbe ovoga kraja i stradanja naših ljudi, te upozorava na nacionalnu opasnost od prodiranja tuđinaca“. Sumirajući njegovo djelo, autor biografije ocjenjuje kako u svojim djelima Car Emin iznosi socijalne probleme puka i njegovu gospodarsku problematiku, dajući u nekim djelima i temeljitiju psihološku analizu. Posebno se apostrofira pitanje oslobođenja istarskih krajeva i njegovo pripajanje tadašnjoj Jugoslaviji, što je Car Emin odobravao i doživljavao kao „ispunjenje stoljetnih narodnih težnji“.

Izd. Katedra Čakavskoga sabora Općine Mošćenička Draga, Udruga Jenio Sisolski, Brseč, Mošćenička Draga, 2016/17

O tome svjedoče i za tisak pripremljena izlaganja sa znanstvenoga skupa Viktor Car Emin 1870–1963, održana u listopadu 2015. godine, u prigodi njegove 145. obljetnice rođenja. Organizatori skupa pod pokroviteljstvom Primorsko-goranske županije bili su: Katedra Čakavskoga sabora Općine Mošćenička Draga, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli, Udruga Jenio Sisolski u Brseču i Općina Mošćenička Draga. Pomoć u suorganizaciji pružili su: Gradska knjižnica i čitaonica Viktor Car Emin u Opatiji, Turistička zajednica Općine Mošćenička Draga, Osnovna škola Viktora Cara Emina u Lovranu, Područna škola Eugena Kumičića u Mošćeničkoj Dragi, Osnovna škola u Brseču i Katedra Čakavskoga sabora u Lovranu. Zbornik donosi ukupno trinaest za tisak pripremljenih integralnih izlaganja. Urednici su Maja Polić i Bernard Franković, dok su recenzenti akademik Dubravko Jelčić i Ines Srdoč Konestra. Uz riječ urednika, uvrštena su i uvodna slova recenzenata i akademika Petra Strčića.

Borac za nacionalnu ravnopravnost

Sadržaj zbornika otvara prilog Viktor Car Emin – svjedok burnog Irvina Lukežića. Cara Emina autor predstavlja kao pripadnika druge generacije istarskih preporoditelja, koji karijeru započinje kao pučki učitelj i istaknuti borac za nacionalnu ravnopravnost u završnoj etapi hrvatskoga narodnog preporoda Istre i kvarnerskih otoka. Ističe kako je malen broj pisaca novije hrvatske književnosti koji su poput Cara Emina bili čvrsto i neposredno povezani aktualnim političkim zbivanjima rodnoga kraja. Njegova duhovna prisutnost u Istri i Primorju, posebice u Opatiji i Sušaku, zaključuje Lukežić, osjećala se gotovo punih sedam desetljeća, u razdoblju velikih društvenih previranja, međunacionalnih napetosti i političkih sukoba. Stojeći godinama na braniku hrvatskih nacionalnih interesa Car Emin, prvo kao pravaš i sljedbenik Supilovih političkih ideja, potom u doba talijanskoga fašizma nastavivši borbu za narodnu slobodu, napokon svoje djelovanje zaključuje kao jugoslavenski unitarist. Literarno djelovanje za nj bijaše nastavak pragmatičnoga rada, moćno sredstvo za popularizaciju vlastitih ideoloških i/ili političkih stavova. Stoga mu je i književno djelo izrazito tendenciozno obilježeno, noseći u sebi elemente romantizma, realizma i moderne.

Knjižnica Viktora Cara
Emina u Opatiji

Rodoslovlje obitelji Viktora Cara Emina obradio je Roberto Žigulić. U svojemu istraživanju krenuo je od piščevih roditelja, nastavljajući istraživanje književnikova mošćeničko-lovranskog podrijetla. Vrijeme je to kada se u Eminovu zavičaju počinju voditi matične knjige, na temelju kojih je rekonstruirano rodoslovlje. Za dobivanje podataka o piščevim precima koristio se autor matičnim knjigama mošćeničke, lovranske i veprinačke župe, kao i postojećim stališima duša navedenih područja, a u pojedinim slučajevima i oporukama predaka. Osim rodoslovnoga istraživanja, na osnovi mapa najstarije katastarske izmjere Habsburške Monarhije i pripadnih protokola građevinskih čestica istražene su lokacije na kojima su živjeli književnikovi preci. 

Zajednički prilog Maje Polić i Bernarda Frankovića, Ostavština Viktora Cara Emina u obitelji njegova brata Marija, temelji se na izvornome gradivu nastalu djelovanjem Viktora Cara Emina ili neposredno nakon njegove smrti, koje se nalazi u posjedu obitelji Vesne Car Katić, nećakinje Eminovih. Riječ je o tridesetak dokumenata temeljem kojih je moguće rekonstruirati pojedinosti iz njegova života. Također, iz pisama nećaku Nilu, veoma opuštena i pomalo duhovita sadržaja, moguće je rekonstruirati i ključne točke nećakova života: vjenčanja, bolesti, itd. Na kraj članka uvrštene su fotografije iz obiteljskoga albuma Vesne Car Katić, dosad nepoznata široj javnosti.

Prilog Ostavština Viktora Cara Emina u Zavičajnoj zbirci Gradske knjižnice i čitaonice „Viktor Car Emin“ Opatija Martine Juraga otvara pitanje zadaće prikupljanja i čuvanja literature o zavičajnoj i regionalnoj povijesti Opatije, Liburnije i Istre na temelju djela pisaca toga područja te oblikovanja kulturnoga identiteta zajednice. Opatijska institucija koja nosi Eminovo ime posjeduje bogatu zbirku s više od pet stotina jedinica knjižne građe, periodiku, sitni tisak i drugu građu brojnih važnih i manje važnih književnih i publicističkih djelatnika Eminova širega zavičaja. Uz njegovanje kulturne baštine kvarnerskoga kraja, temeljena na prikupljanju raznovrsnih izvora vrijednih informacija, opatijska knjižnica brine se i o vrlo vrijednoj privatnoj zbirci književnika Viktora Cara Emina, čija se radna soba čuva u lovranskom ogranku knjižnice. U prilogu je predstavljen analitički inventar ostavštine, kao i digitalizirani dio iz Eminove zbirke, a naznačeni su i planovi u vezi s nastavkom digitalizacije ostavštine i dostupnosti građe putem online-portala za objavljivanje izvora kulturne baštine.

Mateja Fumić donosi Crtice o Viktoru Caru Eminu iz ostavštine profesora Vinka Antića. Naime, među mnoštvom dokumenata pohranjenih u ostavštini Vinka Antića, povjesničara, publicista, nekadašnjega ravnatelja Sveučilišne knjižnice u Rijeci, nalazi se i dio vezan uz život i plodno djelovanje Cara Emina. Rodnomu se Selcu Antić vraćao pišući i/ili uređujući djela koja su s primorskim gradićem povezana, a pred smrt je knjižnici u Selcu ostavio u nasljeđe velik broj fotografija i pisama, korespondencija te, što u rukopisu, što u strojopisu, znanstvenih i književnih radova koje sam potpisuje ili su im autori neki od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika i književnika, poput Antuna Barca, Drage Gervaisa, Viktora Cara Emina, Nikole, Janka te Milutina Polića. Antićeva je ostavština pohranjena u Zavičajnoj zbirci Narodne čitaonice i knjižnice u Selcu. Dio Antićeve ostavštine je istražen, no građu koja sadržava vrijedne podatke o životu i radu Cara Emina tek bi trebalo detaljnije proučiti. U članku se razmatra i korisnost gradiva o Caru Eminu za dalja znanstvena i stručna istraživanja.

Theodor de Canziani u članku Viktor Car Emin. Vita oltre il ponte – život preko mosta, pristupa djelovanju Cara Emina iz perspektive Spomeničke knjižnice i zbirke obitelji Mažuranić, smještene u istočnome dijelu današnje Rijeke, na Sušaku. Riječ je o više dokumenata koji svjedoče o prijateljstvu s Carom Eminom, a koji nam daju mogućnost rekonstrukcije njegova djelovanja u tome dijelu današnje Rijeke.

Vladimira Rezo obradila je sastavnice romana Naša Mare Viktora Cara Emina, koji je izlazio u Hrvatskome ženskome listu od 1931. do 1933. U središtu su istraživanja tematika djela, opći ton romana, autorove pripovjedne tehnike i postupci te tip pripovjedača u djelu: njegovo stajalište i status te eventualni kontakt s recipijentom. Osvrće se i na likove koji se pojavljuju u romanu, zatim na kompoziciju i okvir romana, koji čine naslov i podnaslov te prva rečenica djela. Znatnu je pozornost pridala najzanimljivijim jezičnim obilježjima romana kako bi analiza bila što potpunija. Ana Batinić u prilogu Car Emin i Kranjčević (Elin) osvijetlila je suodnos dvojice književnika, koje povezuje ne samo umjetnički poziv nego i iskreno prijateljstvo. U književnome je smislu njihova dodirna točka prije svega suradnja u književnoj periodici: Kranjčević se javlja u Mladom Istraninu pod Carevim uredništvom, a Car Emin u Kranjčevićevoj sarajevskoj Nadi. Osobniji kontekst, ne samo književni nego i izvanknjiževni, moguće je rekonstruirati na temelju Carevih autobiografskih i memoarskih zapisa, kao i prigodnih članaka koje je objavljivao u povodu pjesnikove smrti, odnosno njezinih obljetnica te sačuvane korespondencije.

Brojne nove spoznaje

Branko Kukurin u članku Izlet Viktora Cara Emina u usmenu književnost ili antologija pjesama Istre i Primorja referira se na književno stvaralaštvo Cara Emina, posvećeno u cijelosti malom primorskom ili istarskomu čovjeku. U predgovoru Antologije istarskih i primorskih narodnih pjesama Car Emin daje glavne odrednice svojega, a i našega odnosa spram narodnoga usmenog stvaralaštva, kao i spram naroda s kojega je sve to poteklo. Analizirajući taj tekst autor ističe da je u njemu i uobičajenih, ali ne manje istinitih, ne manje iskrenih riječi o našoj Istri te o položaju Hrvata u njoj.

Vjekoslava Jurdana istražila je odnos Viktora Cara Emina i hrvatske pučke škole Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru u Ičićima. Družba je djelovala kao udruga za podupiranje razvoja hrvatskog školstva u Istri, kvarnerskome primorju i otocima, a njezin dugogodišnji tajnik bio je upravo Car Emin, koji se istaknuo i u radu Družbine škole u Ičićima. Autorica prikazuje pojedine aspekte Eminova djelovanja u okviru škole. Budući da gradivo o školi gotovo i nije sačuvano, niti je o njoj dosad pisano, uz temeljno memoarsko djelo Cara Emina Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru, valjalo je istražiti druge izvore, prije svega tadašnji tisak te rijetko sačuvane dokumente o radu Družbe. Na temelju istražene građe, u ovome se radu prikazuju rekonstruirani počeci rada škole u Ičićima te jedan konkretan primjer književnoga odgoja i obrazovanja: scenska igra Đurđica Viktora Cara Emina, svečano uprizorena u toj Družbinoj školi. Djelovanje Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, koje je imalo odjeka i na cresko-lošinjskome otočju u vrijeme djelovanja Viktora Cara Emina obradio je Julijano Sokolić, promatrajući ga kroz Eminove uspomene.

Theodor de Canziani i Julija Lozzi Barković pozabavili su se vilom Dalibor, u kojoj je Car Emin živio sa suprugom u razdoblju od 1929. do 1946, nakon što je napustio Opatiju te se smjestio u Sušak. Novi dom pronašao je zahvaljujući dugogodišnjem prijatelju i suradniku Viktoru Ružiću, odvjetniku, banu Savske banovine i rotarijancu. Zbornik završava prilogom Andree Roknić Bežanić, koja daje prikaz političkih i društvenih prilika te gospodarskog i kulturno-prosvjetnog stanja u liburnijskom dijelu Istre i kvarnerskom primorju u vrijeme kulturnog te političkog djelovanja znamenitoga istarskog književnika i preporoditelja Viktora Cara Emina.

Ovom edicijom dodan je još jedan važan kamen u monolitno zdanje o liku i djelu jednoga od najvažnijih istarsko-liburnijskih pregalaca, Viktora Cara Emina. Također, ostavljen je prostor za dalja istraživanja više segmenata njegova djelovanja, odškrinutih prilozima zbornika.