Rijeka govori

Pozdravljam te, putniče namjerniče! Pozdravljam tebe, koji mi dolaziš u pohode.

Pozdravljam te, o ti, hodočasniče riječi, ja, grad na Rječini, grad čije ime jest u sebi riječ, ali i grad vodenastog imena. Rijeka, Reka, Rika, Flumen Sancti Viti, Sand Veyt am Flaumb, terra Fluminis, Sankt Veit am Fluß, Fiume… Sve su to moja imena, moja različita lica jer ja sam kao drevna Gorgona, Meluzina i pokazujem svoje lice onak(v)o kako me gledaš, putniče!

I zato me možeš gledati (i) kao ženu.

Simboličku i stvarnu ženu, tekućega, procesualnog karaktera i dinamičnog identiteta, koji se opire svakoj jednostranosti, svakom samoproglašenom prisvajanju.

Ja tečem: u svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, baš kao i Rječina koja protječe mojim  zagonetnim licem ulijevajući se u more.

Lice je to Baube, mistične i bogolike vagine, utjelovljene u mojoj geografskoj konfiguraciji smještenosti na ušću/delti. Uokolo stalno nešto teče… Potoci i potočići, podzemni izvori, što skriveni, što zaboravljeni, ali ovjekovječeni u mojim toponimima: Školjić, Fiumara, Delta, Mrtvi kanal, Mlaka, Potok, Rječice, Brašćine… gdje se često susreću i moji znakoviti mirisi.

Moje žensko, vodenasto, polimorfno i zagonetno lice simbolički je sintetizirano i u mome grbu, kojim se dičim od 6. lipnja 1659. Tada mi je car Leopold I, jedan od onih koji su si utvarali da su moji gospodari, svojom poveljom dodijelio i grb, oko kojega se i danas moji Riječani znaju porječkati. Dvoglavi se orao (obje njegove glave gledaju na istu stranu, što je raritet u heraldici) lijevom nogom dotiče, piše u povelji, „ovalna suda, iliti krčaga duguljasta, mrke boje, na kamenu ležećeg i u lijevu stranu štita otvorom okrenuta“, iz kojeg izvire „rijeka, što polag kamenja onog hrpe ulijevo u velikoj količini istječe, obilato izlijevajući se“. Na dnu „duguljasta cedulja, kojoj su oba kraja zavrnuta unatrag, niže štita poprijeko primetnuta, s natpisom INDEFICIENTER (nepresušan)…“

Jaka je ženska simbolika te heraldike. Posebno se ističe lijeva strana. Ona označava ženski princip, za razliku od desne, koja je muška. Lijevo je zakon onoga što se kreće u obrnutom smjeru (cedulja zavrnuta unatrag), ono je područje božice Mjeseca i izražava mijene ljudske svijesti. I posuda ukazuje na krilo majke, mjesto na kojem se odvijaju čuda, preobrazbe, ona je maternica u kojoj se oblikuje novi porod. Taj ženski materinski krčag otvorom je okrenut također na lijevu stranu – dakle, dvostruko žensko, a rijeka koja obilato teče simbolizira sveobuhvatne mogućnosti, rodnost, smrt i stalna obnavljanja.

Panorama Rijeke na litografiji Alberta Riegera / Muzej grada Rijeke

To je, putniče moj, rijeka moje povijesti. Poslušaj njezin tijek, zastani i odmaraj se na njezinim ženskim sprudovima. Od davnine je moja ženskost ovdje prisutna, a mene danas zovu grad lijepih žena. Od davnoga liburnskoga ženskog panteona u kojem su stolovala ženska božanstva: Latra, Anzotica, Ica, Tutossica, pa preko rimske trijade Jupitera, Junone i Minerve s natruhama istočnih kultova, ovdje se matrijarhat održao iznimno dugo. I Tarsatica, moja davna jezgra jest (gramatičkoga) ženskoga roda i nije slučajno da je upravo na njezinu brdu (tarsa, keltski „brdo uz rijeku“) začet neugasivi žižak mojega kasnijega svetoga materinstva.

Ali, čekaj, nestrpljivi putniče, pusti da moja priča nesmetano teče… sve do 13. stoljeća, kada na ovo brdo stiže sveta kućica iz Loreta, začevši ovdje najstarije svetište Majke Božje u Hrvatskoj. A dolje, na ruševinama stare Tarsatice niče moje novo lice, Reka (Flumen), a potom Flumen Sancti Viti te (p)ostajem mjesto različitih interesa: političkih, vojnih i ekonomskih. I već tada sam živahno mjesto trgovine, a ovamo se dolazi, ovdje se ostaje, ali neki i odlaze… dalje, praćeni duhom svoje avanture, sada natopljenim mojim vodama. I tako se razvija moja višejezičnost, multikulturalnost, tolerancija i suživot.

Rijeka i njezine žene

Kako volim i jesam Riječ u sebi, nije čudo da je 1530. ovamo došao Šimun Kožičić Benja i osnovao glagoljsku tiskaru u kojoj je u nepunih šest mjeseci tiskao šest knjiga. Iz tog stoljeća potječe i  molitvenik Raj duše (Hortulus animae) za koji je zaslužna Katarina Zrinska, rođena Frankopan, a čuva se u trsatskom samostanu.

Karolina Riječka

Ja sam ta ženska Rijeka, i onda kada sestra Petra Kružića Jelena nakon njegove pogibije podno Klisa 13. ožujka 1537. otkupljuje njegovu glavu od Turaka i sahranjuje je u trsatskoj crkvi.

U 17. stoljeću moj je ženski duh doveo ovamo slikara, medaljara i arhitekta Giovannija Pietra Telesphora de Pomisa koji je autor oltarne slike sv. Ane u trsatskoj crkvi. Ta je slika nastala 1625. u povodu smrti žene. Riječ je o barunici Anni Paar, koja je bila supruga slavnoga riječkoga kapetana iz 17. stoljeća – Stefana della Roverea. O tome svjedoči prva rečenica natpisa na grobnici: „Na slavu božanstvene Anne…“

I moje 18. stoljeće obilježila je žena. Naime, habsburški car Karlo VI. ostaje bez muškoga potomka, i na čelo golemoga Habsburškoga Carstva dolazi njegova kći, Marija Terezija. Ona ovdje, na mojim vodenastim obalama, proglašava trgovačku provinciju, u namjeri da osigura prosperitet i napredak.

Tada se ovdje proizvodi šećer, i to za potrebe čitavoga carstva, što mi osigurava ekonomski napredak. No, 1779. kraljica odlučuje da ja, Rijeka, postanem corpus separatum, odnosno tijelo izdvojeno i autonomno (oh, kako volim taj izraz – autonomno) od država koje okružuju grad, a kao takva izravno sam podređena ugarskoj kruni.

Majka Božja Trsatska

I 19. stoljeće obilježeno je stalnim interesnim posezanjima, prisvajanjima, osvajanjima… obično nasukanim o moje morske obale ili potopljenim u mojim hladnim riječnim i morskim vodama.

Na početku stoljeća na mojem prostoru vidljivo se sučeljavaju interesi Austrije, Francuske i Velike Britanije, što je eskaliralo 1813. britanskim napadom na tada francusku Rijeku. I tada nastupa na scenu moje historije još jedna žena. Karolina Kranjec, udana Belinić odlazi na brod britanskoga admirala, spremna žrtvovati svoju žensku čast za spas rodnoga i voljenoga grada. No službena historija o tome uglavnom šuti i, kao što je već običaj, ne nalazi dovoljno dokaza o „stvarnim povijesnim činjenicama“. Za hrabrost je nagrađen njezin suprug Andrija Belinić, a ta ista historija o Karolininim kasnim godinama ne bilježi ništa, ne znamo čak ni kada je umrla. No Karolina danas itekako živi… evo je, putniče, na jednom gatu u mojoj luci, u njezinu divnom sačuvanom portretu,  u srcima i na licima mojih Riječanki.

Naslovnica drame Karolina Riječka Drage Gervaisa

Štoviše, u 20. stoljeću, točnije 1952, Drago Gervais piše dramsko djelo, Karolina Riječka: varijacija na jednu historijsku temu. Gervaisova Karolina nije (samo) Karolina Belinić. Ona je Karolina Riječka, a njezini izbori govore o prekoračivanju društvenih konvencija, političko-vojnih naredbi i osvajačkih autoriteta, ma s koje strane svijeta dolazili. U takvu kontekstu atribut Riječka nosi vrlo kompleksne konotacije, povezane s predodžbom žene koja beskrajno teče. To je dinamična voda, koja se ne opire, ona teče, a kad u nju uroniš ruku, osjećaš jedino milovanje. No ona uvijek ide kamo želi i na kraju joj se ne može ništa suprotstaviti. A to je, dobri moj namjerniče, najbolje iskazano u slavnoj replici Gervaisove Karoline: „I kad već moram ući u historiju, želim u nju ući sama i bez ikakve pratnje!“ To sam Ja, to je moj vodeni ženski duh, o kojem svjedoči i jedan vojnik iz toga doba. Bio je to britanski mornarički časnik Robert Wilson, koji ovamo dolazi na ratnom brodu Unité. On je u svoj osobni dnevnik zapisao: „Riječki zaljev prostran je i dubok, ali je pod utjecajem jakih vjetrova. Grad je malen i nije lijep… Mjesto za uzimanje vode nedvojbeno je jako dobro. Nalazi se blizu obale zaljeva. Mogu se napuniti bačve u blizini slane vode. Kada se iz slane vode prijeđe u slatku, strest će vas njezina hladnoća, ali je voda izvrsna.“

Tu vodenastu komponentu mene – Rijeke – već spomenuti Gervais htio je iskazati i kao intendant kazališta koje je i samo izgrađeno na temeljima izgrađenima na nasutom dijelu morske obale. On je htio osnovati i teatar na vodi, teatar „koji bi išao niz vodu i uz vodu“ jer pisci, kao što znaš, putniče, imaju struje s kojima želje otječu u nepoznate i često neostvarene oceane budućnosti. Tako su moji čakavski pjesnici doživjeli mene kao metropolu čakavske riječi, iniciravši taj projekt koji su struje nepoznatih voda odvele u neku bolju budućnost. Onu budućnost koja je već u nekom drugom kutku svemira već postojala, kako u svojim Astralijama pjeva jedan od mojih pjesnika. Taj je pjesnik, Radovan Tadej, napisao i Pledoaje za čakavštinu, u kojem je o meni istaknuo: „Rika je upravo predestinirana da bude ča-čvorište. Sporadi gospodarskoga, znanstvenoga i kulturnoga potencijala, radi toga ča je okružena samin čakavskin elementun. Na kraju, aš je i sama rička povjest va dobrin delu čakavska.“

Fabrijev nenadmašni riječki roman

No vratimo se, hodočasniče moje povijesti, u 19. stoljeće. Prerano smo ga napustili, a ondje nalazimo još jednu posebnu ženu, ponovo iz redova moga novopečenoga gospodara. Naime, 5. srpnja 1837. guverner Pavao Kiss preuzeo je dužnost, stigavši u grad s prelijepom ženom, Idom Csapo Kiss, poznatijom i kao Lijepa Ida. Stigavši ovamo, na moja njedra, Ida priređuje raskošne zabave, balove, primanja, ali poduzima i društvene akcije (primjerice, izgradnju dječjeg vrtića). Njezin Plavi salon u Guvernerovoj palači postaje središtem društvenog i kulturnog života. Ondje svira i Franz Liszt, koji je Idi posvetio i jednu kompoziciju. Da je Ida zapravo oduvijek „prava Riječanka“, dakle, sljedbenica mojega Ženskoga duha, svjedoči i podatak iz kasnijega njezina života, kada više nije živjela ovdje. Njezin je muž nakon sloma mađarske revolucije bio zarobljen. Kako bi ga spasila, Ida provodi noć s austrijskim zapovjednikom čija je vojska okupirala Peštu. I, naravno, postigla je što je htjela.

Alegorija Rijeke objavljena u listu La Varieta 1883.

No moja se ženstvenost prikazuje i u simboličkom likovnom smislu. Tako je u riječkim novinama La varietà Giornale per tutti (List za svakoga) objavljena moja alegorijska slika. Riječ je o grafici koja se prostire na cijeloj stranici, a ja ti se ondje smiješim kao djevojka Rijeka, raspuštene kose. Na glavi nosim heraldičku krunu grada, a o boku torbicu s natpisom, lozinkom svoje vodene ženstvenosti: „Indeficienter“.

Da, često sam prikazivana upravo kao djevojka voda, kao poželjna mlada Riječanka koja jamči estetski i svaki drugi užitak. Žena koja se susreće u muškim snovima, žele je i vole mnogi, ali i ona sebe samu… puna ushita, mladalačke energije i poleta.

Potkraj 19. stoljeća, točnije od 30. travnja do 14. lipnja 1899, ovdje u Rijeci u prostoru luke održava se Prva industrijska izložba. Sigurno, dragi moj namjerniče, misliš da je riječ o teškoj industriji, o velikim postrojenjima, o masovnoj proizvodnji, bez (ženskog) duha i nježnosti. Varaš se, dragi ljubitelju riječi!

Najvažniji izlošci bili su prehrambeni, jer ovdje se oduvijek dobro i fino jelo i pilo. Poznatu riječku tradiciju delikatesnoga gurmanstva (moji su Riječani često nazivani „ljudima od sedam obroka – gente dai sette pasti“) na izložbi pokazuju: riječki desertni sir, kvarnerski brendi Pfau, liker Autonoman – firme Cosulich, Elefanten Cacao riječke Tvornice čokolade… No tu su i tipični predstavnici riječkoga (ženskoga) accessoriesa: kožni predmeti firmi Bakarčić i Simonić, kao i slavni morčići (moretti) Augusta Gigantea.

Morčić, taj tradicionalni nakit Riječanki… Njegovo se nastajanje povezuje sa ženskom legendom (kao što vidiš, hodočasniče, takve su mi legende osobito drage) o tijeku bitke na Grobničkom polju.

U 19. stoljeću morčići su postali osobito popularni, i to zahvaljujući jednoj ženi. Nadvojvotkinja Ana Maria taj je nakit pronijela bečkim dvorom, što je značilo i širim mondenim (ženskim) krugovima koji su držali do sebe.

I tako stižemo do burnoga 20. stoljeća.

Još nije pravo ni završio Prvi svjetski rat, nakon kojega velike sile ne znaju što će sa mnom… a ovdje dolazi, u velikom stilu, u crvenom fiatu, veliki talijanski pjesnik, romanopisac i dramatičar Gabriele D’Annunzio. On objavljuje da je  moj jedini gospodar i da sam ja njegova sudbinom određena ljubavnica:

Izvor: Digitalna zbirka Sveučilišne knjižnice Rijeka

„Fiume é mia! Rijeka je moja! Ja je držim. Držim grad izdovoljene izvršene ljubavi. Rijeka mi se podala kao žena što izgara od ljubavi. Ja je držim….“ Jer, „u budalastom i podlom svijetu samo je jedna stvar čista i neporočna: Rijeka! Jedna sama istina – Rijeka! Jedna sama ljubav – i to Rijeka.“ A on, Pjesnik Vojnik, stigao je ovamo u „hodočašću ljubavi“.

Lažni spasitelj riječke žene

No, slavni Il Poeta ubrzo pokazuje svoje pravo lice. Iako sam htjela Ljubavnika, istinskoga hodočasnika riječi, dobila sam, što je itekako česta ženska sudbina, samo nedozrela dječarca koji si utvara da je veliki ratnik i muškarac. O tome kaže: „Da, meni treba Rijeka ovakva kao što su je događaji formirali: ni žena, ni djevojka, ni pečena, ni pržena, da mogu u njoj vedriti i oblačiti .“ Kad ne uspijeva u svojim namjerama,  aludira na moju vodenastu prirodu: „Glas Rijeke postao je oporan i mutan, kao što se zamutila i njezina voda. Kad stigosmo u septembru, činilo se da vaša kristalna voda liječi sve naše bolesti.“ On svoju neuspjelu penetraciju u moj prostor tekuće želje simbolički prikazuje time što meni kao djevojci Rijeci (djevojci vodi) u maniri agresivnoga Thanatosa, glavu kruni vijencem od trnja, a u ruku mi stavlja uzdignuti nož kojim presijecam gordijski čvor.

Samozvani ljubavnik nije ostavio ništa. Štoviše, uzeo je silne kamione riječkoga blaga, ostavivši grad neispunjene ljubavi, opustošenu i depresivnu Rijeku.

A jedan je drugi književnik, hrvatski rodoljub i borac za svoj zavičaj Viktor Car Emin, koji je iz velike ljubavi prema ženi Emi svojemu imenu dodao pridjevak Emin, o tome napisao tijekom Drugoga svjetskoga rata roman – Danuncijadu.

Taj je roman, koji je Emin pisao u progonstvu na Sušaku, objavljen 1946. nakon završetka rata, a potom su mirovnim ugovorom u Parizu konačno spojene obale moje Rječine: sušačka i riječka.

I opet, jedni odlaze (o tome je roman znakovita naslova Vodnozeleno napisala jedna Riječanka – Marisa Madieri), drugi dolaze, i usprkos burama moje povijesti, i dalje uporno i tiho teče rijeka suživota, raznolikosti i tolerancije. Iz toga me razdoblja, dragi putniče i ljubitelju riječi, možeš pronaći u romanu znakovita naslova – Fijumanka – koji je napisao moj pisac Srećko Cuculić.

Stižemo u posljednje desetljeće 20. stoljeća, u kojem izbija Domovinski rat. Ovdje, u mojem užem i širem prostoru, sve je premreženo vojarnama sada neprijateljske vojske. Fitilj je spreman, samo nedostaje onaj završni potez žigicom. Napetost raste, pregovori su mukotrpni. I onda.. kraj. Vojnici se povlače bez ispaljenoga metka.

Žena kao voda

To sam ja, putniče, žena Rijeka, koja nikada nije voljela miris rata, smrti i krvi.

I možda je baš zato moju povijest, moju kulturu, moja mnogostruka lica mogla (pro)čitati samo jedna iznimna žena: Radmila Matejčić, napisavši antologijsku knjigu Kako čitati grad.

Sedamdesetih godina toga stoljeća ovdje je na vlasti jedina riječka gradonačelnica, Neda Andrić, a devedesetih godina prva žena rektorica u povijesti Hrvatske, i to riječkoga Sveučilišta, postaje Katica Ivanišević. Ona u samostalnoj Hrvatskoj postaje i predsjednica Županijskog doma Hrvatskog državnog sabora. U to vrijeme na književnoj i kazališnoj sceni moju povijest i moj identitet antologijski i nenadmašno rekonstruira književnik, čija sam neodoljiva inspiracija – Nedjeljko Fabrio. Njegovo je Vježbanje života otvorilo srca svih mojih poklonika… a zatim grad živi drukčijim životom, u kojem ima mjesta i za iznimnu ženu intendanticu, za teatarski i društveni furor par excellence, u kojoj moju Karolinu tumači superseksipilna estradna zvijezda.

Da, to sam ja, Rijeka koja izvire u svojoj nesputanoj snazi, intelektualnosti, erotici i ženstvenosti. Žena koja voli maškarane povorke, krabulje, mnogostrukost, teatar, nakit, dobru hranu (pogledaj samo moju znamenitu tržnicu, koja je također podignuta na nasutom dijelu morske obale) i ljubav, nadasve ljubav…

Je li onda čudo da mi je 24. ožujka 2016. dodijeljena prestižna titula Europske prijestolnice kulture 2020, i to za program Luka različitosti, čiji je cilj stvoriti grad kulture i kreativnosti za Europu i budućnost. I sama ideja o uspostavi projekta i naslova Europska prijestolnica kulture potekla je inicijativom jedne iznimne žene. Bila je to Melina Mercouri, prva grčka ministrica kulture. A ja, Grad na Vodi, rodni sam grad predsjednice Republike Hrvatske.

Kao Luka različitosti  otkrit ću u punoj dimenziji svoje lice vode jer je jedna od tri programske teme s kojima se predstavljam upravo – voda.

Jer ja osvajam jednom i zauvijek svojim vodenastim („tko se riječke vode napije, ne odlazi više“), ženskim i materinskim duhom. Ja sam Rijeka, bez kraja i nadasve široka. Iz moje se vode iznova javlja žena, žena kao voda, kao more što šumi, voda s ušćem, kao zamamljiva dubina, kao val, kao pjena, kao magično mjesto okruženo planinskim vrhuncima.

I zato upamti, putniče moj, hodočasniče moje vodenaste riječi, ime svih mjesta gdje nešto teče jest Žena.