Riječki teatar nekad i danas

Prvo je kazališno zdanje u Rijeci podignuto 1765, a moglo je primiti oko tristo gledatelja. Ta je zgrada više služila za organiziranje hazardnih igara i maškaranih plesova, nego za kazališne predstave. Krajem stoljeća započeli su s gradnjom nove zgrade, a A. Lj. Adamić, ugledni riječki trgovac, otvara novo kazalište, 1805, na mjestu kasnijega Palazzo Modelo. Ta lijepa zgrada ima klasično pročelje, veliko gledalište i tri kata loža i u njoj se odvija kazališni život, koji se sastoji najviše od gostovanja talijanskih i manje njemačkih družina. Hrvatski kazališni umjetnici u to kazalište nisu imali pristupa, kao ni poslije u Teatro comunale, otvoreno 1885, a 1911. preimenovano u Teatro comunale Verdi, i u kojemu Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, prije Narodno kazalište Ivan Zajc, i danas djeluje. Iznimka je razdoblje od 1848. do 1868. kad Rijeka i administrativno pripada Hrvatskoj, i kad većinski riječki Hrvati nastoje da se riječka pozornica prilagodi općenarodnom raspoloženju.

Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci

Kad je 1868. sklopljena hrvatsko-ugarska nagodba, kojom je državno-pravna situacija Hrvatske određena za pola stoljeća, a grad Rijeka kao corpus separatum zloglasnom Riječkom krpicom bio pripojen izravno Mađarskoj, hrvatska kazališna riječ ne čuje se s riječke pozornice pa se cijeli život većinskoga hrvatskoga stanovništva u Rijeci događa u kulturno-umjetničkim društvima. U tome se ističe Narodna čitaonica riečka na Trsatu, utemeljena 1850. U toj se čitaonici od 1852. do kraja Prvoga svjetskoga rata organiziraju gostovanja najvećih hrvatskih dramskih, opernih i glazbenih umjetnika. Kad je u proljeće 1918. nastupila operna pjevačica Ljerka Kočenda, neposredno prije propasti Austro-Ugarske Monarhije, taj je događaj prerastao u pobunu riječkoga građanstva na ulicama protiv tuđinskoga režima.

Na hrvatskom su jeziku izvođene predstave u Sušaku, od 1900. u Hotelu Sušak, putujućih kazališnih družina, koje su prikazivale predstave i u manjim mjestima u okolici Rijeke, i u Istri. Hrvatsko primorsko kazalište voditelja Mihajla Markovića 1907. gostovalo je u Rijeci, Voloskom, Opatiji, Crikvenici i Puli, o čemu kao o velikom uspjehu piše Stjepan Miletić u Supilovu Riečkom Novom listu: „prvi put se općinstvo riječko, hrvatsko, a i talijansko, upoznaje s našim dramatskim prvacima“.

Lijepa zlatna zgrada riječkoga kazališta na Rječini u središtu je kazališnih događanja od 3. listopada 1895, kad je svečano otvorena izvedbama Verdijeve Aide, i Ponchiellijeve Gioconde. Cijeli je niz godina temeljni afinitet riječke publike bio okrenut prema opernom repertoaru. Na predstavi Manon Lescaut 1895. bio je nazočan sam Puccini, a izvođači su se uz kiše cvijeća i vijence s posvetom naklanjali četrdeset puta.

Od vrhunaca dramske umjetnosti spominju se vodeće talijanske dramske družine, ističe se i gostovanje velike glumice Emme Gramatica 1897. i 1898, pripadnice tadašnje moderne škole.

Kad je Rijeka pripojena Italiji, 1924, nestaje mogućnost egzistencije hrvatskoga kazališta u Rijeci, ali kazališni život ne zamire u Sušaku i okolici, nositelj je Udruženje kazališnih dobrovoljaca u Sušaku, poslije preimenovano u Hrvatsko kazališno društvo.

Rijeka je prvo institucionalno kazalište dobila de iure 1945, a de facto 1946, kad započinje djelovanje Narodnoga kazališta s trima umjetničkim granama: Hrvatskom i Talijanskom dramom te Operom i baletom.

Jezgra je buduće drame HNK stvorena u Opatiji u srpnju 1945. Zgrada je kazališta za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila pretvorena u bunker i oštećena. Narodno kazalište u Rijeci utemeljeno je 4. siječnja 1946, a prvi je intendant bio Đuro Rošić. Dana 20. listopada 1946. svečano je otvorena prva sezona izvedbom Gundulićeve Dubravke u režiji Marka Foteza i premijerama Opere i baleta (Zajčev Nikola Šubić Zrinjski) i Talijanske drame (Goldonijev Osorni dobročinitelj). U riječko kazalište postupno dolaze najistaknutiji hrvatski umjetnici, od Marije Crnobori i Borisa Papandopula do Lovre Matačića i Veljka Maričića, a zlatna kazališna zgrada desetljećima pridonosi živosti kulturnoga i umjetničkoga života u Rijeci.

Godine 1953. Narodno kazalište preimenovano je u Narodno kazalište Ivan Zajc, prema imenu „hrvatskoga Verdija“, opernoga skladatelja, Riječanina Ivana pl. Zajca.

Današnje Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci pridonosi kulturnoj dinamici riječke, hrvatske i europske kulture, s nerijetkim prijeporima, kao i trenutno kad je riječ o Talijanskoj drami, a nedavno, prošlih godina, i o Hrvatskoj drami. Uz Gradsko kazalište lutaka Rijeka, HKD Teatar Rijeka, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Međunarodni festival malih scena i dr. Rijeka se ističe kao jedan od najdinamičnijih hrvatskih kazališnih gradova unatoč svemu.